HISTORIČAR MARKO ATTILA HOARE ZA “SB”
Razgovarao: Samir BEGOVIĆ
Svi Bosanci i Hercegovci – Bošnjaci, Srbi, Hrvati i drugi – kroz povijest su podržavali samoupravu BiH, iako su različito tumačili bosanski identitet, kazao je u razgovoru za “Slobodnu Bosnu” Marko Attila Hoare, profesor na Sarajevo Schools of Science and Tehnology (SSST) i jedan od najznačajnih istraživača moderne bosanskohercegovačke historije.
Sa profesorom Hoareom razgovarali smo povodom objavljivanja prijevoda na bosanski jezik njegove naučne studije “Genocid i otpor u Hitlerovoj Bosni – Partizani i četnici 1941. – 1943.” u izdanju sarajevske izdavačke kuće Dobra knjiga. Dotakli smo se najznačajnijih pitanja koja je obradio u svojoj knjizi nastaloj tokom doktorskog studija na američkom Univerzitetu Yale i postdoktorskog studija na britanskom Univerzitetu u Cambridgeu, od organizovanja partizanskog pokreta, preko njegovog razvoja do suprotstavljanja genocidnim projektima na bosanskohercegovačkoj patriotskoj ideološkoj platformi sa kojom će na kraju odnijeti odlučujuću pobjedu.
Prošlo je 17 godina od objavljivanja Vaše knjige “Genocid i otpor u Hitlerovoj Bosni – Partizani i četnici 1941. – 1943.”. Zašto se tako dugo čekalo na njeno prevođenje na bosanski jezik?
Kao stranac, dugo nisam znao na koji je način najbolje prevesti moje knjige na bosanski jezik. Za prijevod moje prve knjige “Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu” dugujem svom prijatelju i kolegi dr. Emiru Suljagiću, koji je smatrao da knjiga zaslužuje prijevod, pa je odvojio vrijeme da je prevede. Budući da se taj prijevod dobro prodavao u BiH i postigao značajan publicitet, a kako posljednjih šest godina živim i radim u BiH, bilo je puno lakše dogovoriti prijevod njegovog prethodnika – “Genocid i otpor u Hitlerovoj Bosni”. Zahvaljujem svom izdavaču, Dobroj knjizi, što mi je pristupio i učinio cijeli proces vrlo jednostavnim.
Knjiga se “završava” sa krajem 1943. godine. Znamo da je rat trajao sve do 1945. godine. Zašto do 1943.?
Prvobitno sam za svoju doktorsku disertaciju planirao da obradim cijelu povijest Narodnooslobodilačke borbe (NOB) i vrijeme neposredno nakon nje u BiH 1941.-1946., i da izradim samo jednu knjigu. Ali projekt je postao prevelik za moj doktorski rad ili za samo jednu knjigu. Stoga je imalo smisla podijeliti ga na dva dijela i izbjeći ponavljanje. Podjela je tematska i hronološka. Tako se “Genocid i otpor u Hitlerovoj Bosni” više fokusira na iskustvo bosanskih Srba, dakle na rani dio NOB-a, kada su partizani bili, na masovnom nivou, pretežno srpski pokret, a “Bosanski Muslimani u Drugom svjetskom ratu” se više fokusira na iskustvo Bošnjaka muslimana, dakle na kasniji dio NOB-a, kada se proširio i postao multinacionalni pokret na masovnom nivou. Konceptualno, o regrutiranju Srba u partizane i borbi s četnicima nakon 1943. godine nema se šta više reći, dok to već nije vrijedilo za period do 1943. godine.
BH. PATRIOTIZAM – DOBITNA FORMULA NOP-a
Mnogo ste istraživali pozivanje na bosanskohercegovački patriotizam kao, takoreći, mainstreamu komunističke ratne ideologije i propagande. Da li je bosanskohercegovački patriotizam u tom ratnom vremenu bio jedina tačka koja je okupljala sve suprotstavljene interese u BiH – svih nacija, vjera i ideologija?
Bosanskohercegovački patriotizam bio je jedan od najvažnijih faktora koji je omogućio komunistima da mobiliziraju masovni pokret otpora koji je ujedinio sve ljude u BiH. Možda i najvažniji, ali nije bio jedini. Podrška Jugoslaviji obnovljenoj na federativnoj osnovi nešto je značila, posebno za bosanske Srbe i donekle za bosanske Hrvate, jer je obećavala ujedinjenje svih Srba i Hrvata u federalnu državu. Suprotstavljanje brutalnosti fašističkih okupatora i njihove ubilačke, nesposobne ustaške marionetske države, također je bilo važan mobilizacijski faktor. Isto tako i protivljenje ponovnoj uspostavi predratnog jugoslavenskog monarhijskog režima u kojem je BiH bila raskomadana kolonija pod srpskom (a od 1939. djelomično hrvatskom) dominacijom. No, jedna od prednosti Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP) bila je ta što je bio širok i što je različitim ljudima mogao značiti različite stvari, pa je mogao obuhvatiti i one koji su željeli radikalne promjene, ali i konzervativnije elemente.
Da li je ključ uspjeha partizanskog pokreta u BiH bio upravo taj bosanskohercegovački patriotizam kojem su dali prednost nad svim nacionalnim identitetima pa čak i nad jugoslavenskim patriotizam?
Mobilizacija NOP-a na temeljima bosanskohercegovačkog patriotizma nedvojbeno je bila dobitna formula za komuniste u BiH. Svi Bosanci i Hercegovci – Bošnjaci muslimani, Srbi, Hrvati i drugi – kroz povijest su podržavali samoupravu BiH, iako su različito tumačili bosanski identitet. Tako je za bosanske Srbe u Austro-Ugarskom razdoblju, naprimjer, bosanska autonomija bila korak ka ujedinjenju BiH sa Srbijom, dok je za bosanske Hrvate u jugoslavenskom kraljevstvu autonomija BiH značila oslobađanje od ugnjetavanja Beograda. Pod takozvanom “Nezavisnom Državom Hrvatskom” (NDH), cilj NOP-a za samoupravom BiH pozivao se na ovo naslijeđe među svim narodima u BiH. Međutim, važno je naglasiti da to nije značilo da je bosanski patriotizam važniji od drugih nacionalnih identiteta. Naime, bosanskohercegovački patriotizam NOP-a obuhvaćao je i bio u skladu s drugim nacionalnim identitetima. Dakle, bosanski Srbi u NOP-u su se borili i za bosansku samoupravu i za ponovno ujedinjenje BiH sa ostalim Srbima u obnovljenoj Jugoslaviji. Nasuprot tome, NOP je bio manje uspješan u mobiliziranju bosanskih Hrvata od ostalih Bosanaca, dijelom i zato što podjela Hrvatske i BiH na posebne republike, nakon što su se ujedinile u NDH, nije privlačila hrvatski patriotizam kao srpski ili bošnjački muslimanski patriotizam.
ČETNICI I USTAŠE – MNOGO VEĆI NEPRIJATELJI 40-ih NEGO 90-ih
U knjizi ste tematizirali i pitanje partizanskih zločina u BiH. Kakav je karakter tih zločina i da li su adekvatno sankcionisani?
Ovo je bilo centralno pitanje u knjizi. U ljeto 1941. izbio je masovni ustanak srpskog stanovništva u BiH protiv genocida ustaškog režima. Srpska pobuna je od samog početka uključivala srpske pobunjenike koji su masakrirali i protjerivali Muslimane i Hrvate. Komunisti su se načelno protivili tim zločinima, ali u praksi, pokušavajući povesti ustanak, našli su se na čelu pobunjenika koji su bili angažovani u njima. Neki komunistički zapovjednici pokušali su spriječiti zločine, dok su drugi tolerirali ili čak i sami učestvovali u njima. Međutim, ovu dvosmislenost postalo je nemoguće održati kada se četnički pokret pojavio kao suparnik komunista unutar pobune, budući da su četnici nastojali potaknuti srpske pobunjenike na masakriranje Muslimana i Hrvata, pretvoriti pobunu u genocidni pokret za uspostavu Velike Srbije. To je, naravno, prijetilo uništenjem i samih komunista, jer komunisti su osim Srba bili i Muslimani, Hrvati, Židovi i drugi. Iako su komunisti u početku bili saučesnici u zločinima srpskih pobunjenika, na kraju su im se morali suprotstaviti kako bi osigurali opstanak svog pokreta. To je bio glavni faktor koji je doveo do građanskog rata između partizana i četnika.
Istraživali ste partizansku saradnju sa četnicima i ustašama i kooptiranje članova dojučerašnjih neprijateljskih snaga u partizanske redove. Kako se taj proces odrazio na sam partizanski pokret u konačnici?
Sposobnost partizana da kooptiraju pripadnike kolaboracionističkih i kvislinških snaga – domobrance, četnike, pripadnike Muslimanske milicije i Handžar divizije te manjim dijelom ustaše – bila je apsolutno presudna za njihovu pobjedu. Boljševička revolucija u Rusiji je trijumfirala jer su je vojnici ruske vojske velikim dijelom napustili kako bi podržali ili se barem ne suprotstavili revoluciji. Slično se dogodilo i u NOB-u. Recimo, komunisti su domobrance i muslimanske milicionere gledali ne kao neprijatelje, već kao neiskorišteni dio naroda. Njihova sposobnost da ih kooptiraju objašnjava velikim dijelom partizanski uspjeh u oslobađanju Bosne i Hercegovine, posebno njenih gradova, jer kako je rat odmicao, kvislinške snage NDH sve se više nisu htjele boriti protiv partizana ili su im prebjegle. To je također dalo veliku prednost partizanima u odnosu na četnike. Četnici su masakrirali Muslimane i Hrvate, pa su se domobranci i muslimanska milicija oduprli četnicima, pa je četnicima bilo puno teže zauzimati gradove u BiH – kao što bi to bilo i za sljedeću generaciju velikosrpskih osvajača tokom 1990-ih.
Analizirali ste i saradnju četnika i ustaša u BiH tokom Drugog svjetskog rata. Da li je ta saradnja imala sistemski karakter ili se radilo o privremenom interesu?
Uvijek je bio privremenog karaktera. Komunistička propaganda poistovjećivala je četnike i ustaše, a istina je da su četnici u BiH od 1942. sklapali formalne ugovore o saradnji s ustašama. Međutim, obje strane su to smatrale privremenim, s ciljem pobjede nad zajedničkim partizanskim neprijateljem. Četnici i ustaše nikada nisu prestali jedni druge gledati kao neprijatelje. Svaki pokret je u konačnici želio cijelu BiH za svoju projektiranu državu: Veliku Srbiju ili Veliku Hrvatsku. Njihovo međusobno neprijateljstvo bilo je mnogo veće od onog između velikosrpskih i velikohrvatskih snaga devedesetih godina prošlog stoljeća, koje su se mogle dogovoriti o međusobnoj podjeli BiH.
DAYTONSKI SISTEM – POTENCIJALI UZROČNIK NOVOG RATA
Kao moderni autor, vi se ne ustručavate povlačiti određene paralele sukoba 40-ih sa sukobima 90-ih. Na samom kraju knjige, u zaključku, navodite da je rat od 1992. do 1995. godine “u neku ruku bio repriza partizansko-četničkog rata iz pola stoljeća prije toga”. Možete li objasniti tu paralelu?
Ova knjiga “Genocid i otpor u Hitlerovoj Bosni” bavi se izbijanjem građanskog rata između partizana i četnika, kao rata između pristaša samouprave za višenacionalnu BiH i pristaša Velike Srbije. Kao što sam pokazao, četnički genocid bio je kataliziran velikosrpskim protivljenjem pokušaju partizana da izgrade multinacionalni bosanski patriotski pokret otpora, protivljenjem mobilizaciji Muslimana i Hrvata u pobunu protiv NDH i konačno protivljenjem uspostavi bosanske države. Nasuprot tome, pokušaj partizana da izgrade multinacionalni bosanski pokret otpora i bosansku državu bio je kataliziran njihovom borbom protiv četnika; morali su svojim vojnicima bosanskim Srbima ponuditi bosansko-patriotsku i jugoslavensko-federalnu alternativu četničkoj Velikoj Srbiji. Dakle, četnički genocid bio je pokušaj gušenja bosanske države u rođenju. Bosanskohercegovačka državnost u okviru jugoslavenske federalne državnosti predstavljala je kompromisno rješenje nacionalnog pitanja oko kojeg su se mogli složiti svi Bosanci i Jugoslaveni. Kada je taj kompromis devedesetih godina prošlog stoljeća propao, novi velikosrpski genocid bio je pokušaj da se uništi bosanska država u njezinoj zrelosti, da se spriječi njena nezavisnost.
Na jedno mjestu u knjizi ste napisali sljedeće: “Sve žešći politički sukobi međuratne Jugoslavije stvorili su uslove koji su omogućili genocid.”. Bojite li se da se i sada takvi uslovi stvaraju?
Bez sumnje, daytonski ustavni sistem generira sukobe i mržnju među narodima u BiH koji će vjerovatno na kraju kulminirati još jednim ratom. No, genocid iz 1990-ih već je uveliko uspio razdvojiti stanovništvo Srba, Hrvata i Bošnjaka, pa bi budući rat vjerovatno bio manje krvav od ratova iz 1940-ih i 1990-ih. Dakle, u budućem ratu više bi se radilo o tome da anti-bosanskohercegovački nacionalisti učvrste dobitke iz 1990-ih stečene genocidom i dovrše podjelu BiH koja je već uveliko izvršena.
Na kojoj temi trenutno radite kada su u pitanju naučna istraživanja. Ostajete li posvećeni daljem istraživanju bh. prošlosti?
Moja povijest moderne Srbije, koja pokriva razdoblje do 1941., trebala bi se pojaviti na engleskom jeziku početkom sljedeće godine. Moj sljedeći naučni projekat bit će sveobuhvatna povijest genocida iz 1990-ih u BiH, ispitujući njegovo porijeklo i oblik koji je poprimio – i srpsku i bosansku dimenziju – uz opsežno korištenje ICTY-a (dokumentacija Haškog tribunala) i drugih dokumenata i velikog niza objavljenih izvora.
Slobodna Bosna
