ihvaćena i slavljena dok je u Joniji bila osuđivana i strogo zabranjivana. Ali, generalno se može reći da stari Grci nisu dijelili ljudsku seksualnost na homoseksualnu i heteroseksualnu, barem ne u onom smislu u kojem mi to danas činimo. Dominantno rašireno mišljenje u antičkoj Grčkoj bilo je da osoba može erotski odgovoriti na ljepotu bilo kojeg ljudskog bića, neovisno o njegovom spolu. Međutim, idealom ljepote smatrano je atletski građeno, mišićavo muško tijelo koje je svojim proporcijama najbliže odgovaralo zamišljenoj slici bogova koji su, prema starogrčkom vjerovanju, preuzimali ljudski oblik. Nadalje, antička Grčka bila je militarizirana kultura u kojoj su visoka razina tjelesne spremnosti, snaga, brzina i okretnost bile iznimno cijenjene osobine. Kako je muško tijelo po prirodi u pravilu snažnije i brže od ženskog, tako je ono svojim obilježjima bilo bliže antičkom idealu ljepote i savršenosti.
U kontekstu obožavanja ljepote muškog tijela posebno mjesto zauzima pederastija (grčki: παιδεραστία), homoseksualni odnos između odraslog muškaraca i adolescenta. Muškarci više i srednje klase u antičkoj Grčkoj slali su svoje sinove u škole kako bi tamo učili o matematici, filozofiji i književnosti te vježbom razvijali svoja tijela. Dječaci od 12 godina na dalje su stoga dobar dio vremena provodili vježbajući, i to goli, kako bi im se omogućila maksimalna sloboda pokreta i istaknula njihova upravo propupala muška ljepota. Time su omogućili pogled na svoja naga tijela svojim generaciju starijim učiteljima kojima bi se time često pobudile i seksualne fantazije. Međutim, pravila koja je u takvom odnosu trebalo poštovati bila su iznmno stroga. Tako je stariji muškarac, nakon što bi se opredijelio za dječaka koji mu se svidio, morao, najčešće preko posrednika, zamoliti prvo njegov pristanak za diskretno promatranje iz daljine, a tek potom za bilo kakav oblik tjelesnog dodira koji je u konačnici, nakon što se prođu sve navedene barijere, mogao rezultirati seksualnim činom. Dodirivanje dječaka bez njegova pristanka bilo je poznato kao hubris, a smatralo se teškim zločinom koji se strogo kažnjavao. Tek kada bi došlo do obostranog pristanka, muškarac i dječak mogli su se pojavljivati u javnosti kao par, gdje je prvi bio znan kao eromenos, a drugi kao erastes. Slična praksa danas postoji u Afganistanu, a o tome su nekoliko odličih reportaža i dokumentaraca objavili novinari Ghaith Abdul-Ahad i Najibullah Quraishi, za BBC i Guardian. Odnos je sličan onom koji na zapadu imaju bogati muškarci i mlade ljubavnice koje služe prvenstveno kao statusni simbol.
Među poznatim grčkim filozofima postojali su dualni stavovi o homoseksualnosti. Tako je Platon u svom djelu Simpozij proglasio prihvatlljvost homoseksualnosti u društvu dijelom demokratske kulture dok je njeno zatiranje promatrao kao despotski čin barbara koji ne mogu pojmiti aspekte poput ljepote i demokracije. I ne samo to, već je homoseksualnost hvalio kao najuzvišeni čin ljubavi dok je za žene smatrao da služe samo rađanju djece, a ne i za užitak. Međutim, u svojim kasnijim djelima promijenio je mišljenje i sve više počeo zagovarati zabranu homoseksualizma. U tome ga je uvelike slijedio njegov učenik Aristotel koji je također osuđivao homoseksualnost smatrajući upravo njeno aktivno prakticiranje barbarskom osobinom.
Stari Rim – homoseksualnost kao protuteža hijerarhiji
Rimska Republika strogo je osuđivala bilo koji oblik nasilja, uključujući ono seksualno, nad slobodnom osobom. U starom Rimu također nije bila prisutna dihotomija prema kojoj se osobu strogo određivalo obzirom na njenu seksualnu orijentaciju. Sam stav prema homoseksualnom odnosu se tijekom duge povijesti prvo Rimske Republike, a onda Rimskog Carstva, mijenjao i bilo je, kao i u antičkoj Grčkoj, oprečnih mišljenja. No, ono što je poznato je da su svi rimski carevi, osim Klaudija, bez obzira na razlike u svojim službenim stavovima o homoseksualnosti i zakonima koje su donosili o njoj, imali ljubavnike istog spola, najčešće robove.
Ovdje treba reći da je u Rimu poštivanje društvene hijerarhije smatrano izuzetno bitnim. Upravo tu leže razlozi postupnog uvođenja osude homoseksualizma u starom Rimu. Patriciji su bili u strahu da njihovo potomstvo, nasljednici imanja i titule, ne bi došlo u podređen seksualni položaj spram kakvog roba kojem su inače u životu bili nadređeni. Takvo što bilo je posve neprihvatljivo. Krajem 4. stoljeća car Teodozije donio je zakon prema kojem su pasivni partneri u homoseksualnom odnosu osuđivani na smrt spaljivanjem na lomači, jer strogo stratificiran Rim nipošto nije mogao dozvoliti da jedan plemić postane submisivan jednom robu niti u seksualnom činu. Sredinom 6. stoljeća rimski car Justinijan otišao je korak dalje te deklarativno osudio ne samo pasivnog već i aktivnog partnera u homoseksualnom činu, mada su se u stvarnom životu homoseksualni odnosi i dalje učestalo prakticirali, što se najbolje može vidjeti po zapisima koji dokazuju plaćanje poreza u bordelima s mladim muškim prostitutkama.
Srednji vijek – od prihvaćanja preko indiferetnosti do osude
Dolaskom Srednjem vijeka stav društva prema homoseksualnosti postupno se ponovno mijenja. Međutim, danas često uvriježeno mišljenje kako su u antičkoj Grčkoj i starom Rimu isključivo aplaudirali homoseksualnim odnosima, a onda je došao mračni Srednji vijek i počeo taj isti odnos sotonizirati zapravo nije točno. Sve do prijelaza iz 11. u 12. stoljeće katolička Crkva nije obraćala posebnu pažnju na homoseksualnost kao pojavu. Štoviše, ne samo što se homoseksualnost otvoreno pojavljivala u umjetničkim djelima već su o svojim sklonostima prema istom spolu govorili i svećenici. Tako je, na primjer, Sv. Aelred pisao o svojoj ljubavi prema drugim muškarcima i čežnji za njihovom ljubavlju te otvoreno propagirao bliskost između redovnika koja je uključivala, naravno, i tjelesni aspekt. Homoseksualnost se sada više nije promatrala samo kao čin koji proizlazi iz štovanja ideala ljepote, kako je to bilo u antičkoj Grčkoj, već kao ultimativni izričaj bliskosti među ljudima i međusobne sućutnosti, nježnosti i kršćanske ljubavi.
Međutim, već u 12. stoljeću stavovi se naglo počinju mijenjati te dotadašnje prihvaćanje i toleranciju zamijenjuje oštra osuda. Odakle tako nagao preobrat? Djelomično objašnjenje možemo pronaći u činjenici da to doba nije poznavalo niti jedan oblik kontracepcije osim čiste apstinencije, što je zapravo značilo da je jedini učinkovit način na koji se moglo izbjeći roditeljstvo bio ili čedomorstvo ili napuštanje djeteta. Kako bi se potaknuo snažniji osjećaj odgovornosti za donošenje vlastitog djeteta na svijet, sve glasnije se počelo osuđivati sve seksualne prakse namijenjene isključivo užitku, a ne prokreaciji, a time i homoseksualizam. Tada se sve više počinje pozivati na tzv. prirodni zakon prema kojem se odobrava samo ono što je u skladu s prirodom, što je prvi ovlaš dotaknuo Platon, a detaljnije obradio Aristotel. Upravo na njega pozvat će se čovjek čija su učenja uvelike utjecala na kasniji razvoj stava društva o homoseksualnosti – Sv. Toma Akvinski.
U svojim ranim djelima istaknuo je kako je homoseksualnost protuprirodna te kao takva predstavlja nasilje prema uobičajenom prirodnom poretku. Međutim, kako se temeljem takve teze ipak nije moglo u potpunosti izjednačiti homoseksualnost s grijehom, od nje se brzo odmaknuo i modificirao je stavom kako je homoseksualni čin grijeh zbog činjenice da ne može dovesti do stvaranja potomstva. Ali, čak i u takvom stavu ubrzo je pronađena slabost. Naime, zaključak do kojeg je Toma Akvinski došao u svom djelu Summa Theologica bio je da čitavo društvo u cjelini ima obvezu razmnožavati se, što ne znači da tu obvezu ima svaki pojedinac. Ono što također ondje razlikuje su pojmovi neprirodnog čina – u koje ipak i dalje uvrštava homoseksualnost – i nemoralnog čina.
Stavovi Tome Akvinskog dalje su često izvrtani, ponajviše zbog tada već prisutnih društvenih predrasuda, kako bi se snažno osudila istospolna ljubav, što je u konačnici dovelo i do oštrih promjena u legislativi većeg dijela tadašnjih Europskih zemalja. Tako se homoseksualnost do kraja 13. stoljeća kažnjavala smrću na većem dijelu našeg kontinenta. Naravno, ovdje se nipošto ne smije isključiti ni utjecaj Biblije koja se na više mjesta dotiče upravo seksualnog odnosa između dvije osobe istog spola. Poslanica Korinćanima ističe kako feminizirani muškarci koji su dozvolili nasilje drugog muškarca nad sobom neće moći ući u Kraljevstvo nebesko, baš kao ni pijanci, lopovi i preljubnici. Međutim, isto tako valja reći kako se mnogi djelovi Biblije koji se dotiču pitanja seksualnosti mogu shvatiti dvojako, uključujući Evanđelje po Mateju gdje se ističe kako je Bog stvorio muškarca i ženu, što je argument kojeg današnji protivnici prava homoseksualaca često koriste kao dokaz da je homoseksualni čin protivan biblijskom učenju. Prava je istina zapravo ta da Biblija nigdje ekplicitno ne osuđuje homoseksualizam kao takav već se samo pojedini njeni djelovi mogu tako interpretirati. Doduše, Biblija rijetko o čemu eksplicitno i govori. Kako je Sir Thomas More jednom rekao, čak i Đavo će u Bibliji pronaći djelove koji mu odgovaraju.
Svjesno žmirenje na homoseksualnost
Time je zapravo došlo do oštrog sukoba između zagovaratelja i poricatelja prava homoseksualaca koji je posebno snažan danas. U doba Renesanse još uvijek je snažan utjecaj predrasuda proizašlih iz Srednjeg vijeka i pogrešnog tumačenja Tome Akvinskog. Tako, na primjer, engleski kralj Henrik VIII 1533. u svoj Zakon o bestijalnosti dodaje osudu sodomije kao čina koji se kažnjava vješanjem, što je bilo na snazi sve do 1861. i vladavine kraljice Viktorije. Ono što ovdje valja primijetiti jest kako nije osuđena homoseksualnost već sodomija, odnosno analni seks, kao neprirodan oblik vođenja ljubavi. Stoga je u doba tog engleskog kralja bilo koji oblik analnog seksa, uključiviši i onaj između muškarca i žene, pa i supružnika, snažno osuđivan, a ne samo onaj između dva muškarca. A bliže našim krajevima, homoseksualnost se često povezivala s osmanlijama i Otomanskim carstvom, gdje je bila izuzetno raširena i dio tamošnje kulture, što je uostalom bila karakteristika većine ratničkih kultura još od Antike. Brojni vicevi o ‘Muji i Hasi’ u kojima su oni homoseksualci zapravo vuku korijen odande.
Tijekom dugih godina, stav prema homoseksualnosti zapravo je jako fluktuirao. S jedne strane, tu su bili zakoni koji su ga najstrože osuđivali, s druge se puno puta žmirilo na očite homoseksualne sklonosti pojedinih osoba, u pravilu bogatih i moćnih. Među njima je engleski kralj Jakov I za kojeg se otvoreno znalo da preferira društvo mladih i lijepih muškaraca, naročito svog favorita Georgea Villiersa, Vojvode od Buckinghama, pa je tako kolala podrugljiva izjava kako je Elizabeta I, koju je Jakov naslijedio na prijestolju, bila kralj, a Jakov kraljica. Jednako tako se žmirilo na očite lezbijske sklonosti čuvene švedske kraljice Kristine koja je voljela oblačiti se poput muškarca i zazirala od braka, a navodno je imala i ljubavnice, te na očitu lezbijsku aferu britanske kraljice Ane i njene dugogodišnje ljubavnice Sarah Churchill, vojvotkinje od Marlborougha, i kasnije njene rođakinje Abigail Hill, barunice od Mashama. Pronađena su čak i vrlo erotizirana ljubavna pisma koje je kraljica razmjenjivala s vojvotkinjom, a koja ne ostavljaju nimalo prostora sumnji u njenu homoseksualnu orijentaciju. Ipak, kraljevski položaj očito je bio dovoljan kako bi se čak i praksa koju zakon osuđuje svjesno ignorirala.
Istu sreću imao je i čuveni engleski pjesnik George Gordon Byron o čijoj se homoseksualnosti otvoreno govorilo, a kojem zbog toga nikad nije pala ni dlaka s glave. Toliko dobro nije prošao još jedan britanski genij britka jezika, Oscar Wilde, koji je u konačnici zbog svojih homoseksualnih sklonosti osuđen na dvije godine prisilnog rada u zatvoru Wandsworth u Londonu. Zanimljivo je da je na tom istom mjestu ne tako davno u pritvoru boravio kontroverzan šef Wikileaksa, Julian Assange. Kada je u pitanju svjesno žmirenje na homoseksualne sklonosti, usprkos formalnoj osudi, spomenut ćemo još i jednog od najvećih svjetskih umjetnika, Michelangela, kojem njegova očita homoseksualna sklonost nije predstavlja prepreku u umjetničkom izričaju, čak ni kada je radio po nalogu samog pape Julija II na Sikstinskoj kapeli u Rimu. A on nije bio jedini među renesansnim umjetnicima. Tu je još Caravaggio, a po nekim navodima i Da Vinci kojem je 1476. suđeno za odnos sa tri mladića ali je oslobođen. Mogli bi reći kako je čak i sam papa znao zažmiriti u ime umjetnosti.
Ipak, prava povijest homoseksualnosti počinje tek u 19. stoljeću. Prvo, zato jer je tek onda njemački psiholog Karoly Maria Benkert prvi put skovao termin ‘homoseksualac’. Drugo, mnogo bitnije, jer je tada prvi put objekt seksualne želje postao kriterij po kojem su ljudi podijeljeni na ‘homo’ i ‘hetero’. Takva dihotomija, kako smo naprijed vidjeli, se nije prije bitnije isticala, dakle sama činjenica da vodite ljubav s osobom istog spola je bila mnogo manje bitna nego kako to činite i zašto. A temeljem te podjele su homoseksualci ubrzo postali temeljem i treće, zbog razvoja psihologije i psihijatrije te doktora Freuda koji je tvrdio da su svi ljudi u osnovi biseksualni, a da je homoseksualnost samo jedna faza u razvoju ljudske seksualnosti.
Homoseksualnost danas – pravo ili devijacija?
Francuska je prva država zapada u kojoj je, 1791. homoseksualnost prestala biti kažnjivo djelo. Tada su zakonitim proglašeni svi seksualni činovi između suglasnih odraslih osoba. Nizozemska je među prvima dekriminalizirala homoseksualnost, još 1811. Mnoge druge zemlje su je međutim tek u 19. stoljeću uvele u zakonike kao kriminalno djelo kao takvu, dok je u nekim zemljama poput Portugala bila prvo dekriminalizirana pa ponovo kriminalizirana.
Danas je na zapadu nemoguće sresti osobu koja nema izgrađen stav o homoseksualcima i njihovim pravima. Do značajnog preokreta dolazi tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća u doba seksualne revolucije. Izum kontracepcijske pilule 1960. omogućuje parovima uživanje u seksualnom činu bez odgovornosti koju donosi roditeljstvo, čime se zapravo na neki način rješava gore spomenut problem koji je mučio društvo 12. stoljeća. Također, mogućnost prakticiranja slobodnog seksa koji nema za konačan cilj stvaranje potomstva otvara vrata i prihvaćanju homoseksualnosti. Naime, mnogo je teže osuditi homoseksualnost kao čin koji ne može dovesti do rađanja djeteta ukoliko se seks iz čistog užitka smatra prihvatljivim i među heteroseksualnim parovima.
Time dolazi do pojave pokreta za prava homoseksualaca čiji se glas do današnjeg dana sve glasnije čuje, na što neki snažno negoduju, a neki odobravaju. U svakom slučaju, snažan pritisak ovog pokreta, te politička potpora koju uživa naročito u protestantskim državama, konačno dovodi do promjena u legislativi zapadnih zemalja. Tako se homoseksualnost postepeno prestaje klasificirati kao mentalna bolest – čime je tijekom 20. stoljeća smatrana – da bi se potom, također postepeneno, u posljednjih 40 godina ukidalo njeno sankcioniranje zakonom. U Hrvatskoj je dekriminalizirana 1977., u nekim dijelovima Jugoslavije osamdesetih, 1973. je u Velikoj Britaniji prestala biti mentalna bolest, a u Americi je do 2001. izbačena iz svih medicinskih priručnika kao bolest.
Dok istok zaostaje pa tako Rusija povlači zakon koji osuđuje homoseksualizam tek 2003. godine, zapadna Europa brže prihvaća liberalne stavove prema istospolnoj ljubavi. To posebno dolazi do izražaja osamdesetih godina prošlog stoljeća kada se prvi put u novije doba javlja moment u kojem ne samo da nije osuđujuće prakticirati homoseksualnost već se ona prikazuje i kao nešto in. Upravo na prijelazu iz osamdesete u devedesete kreće čitav niz holivudskih uradaka u kojima se prikazuje lik heteroseksualne žene koja uz sebe obvezno mora imati gay prijatelja koji je, naravno, duhovit, britka jezika, sarkastičan na simpatičan način i beskrajno inteligentan. S jedne strane ovakav liberalan pristup prema homoseksualizmu pojava je koju bi pristaše prava homoseksualaca na ravnopravnost trebali pozdraviti. Međutim, možemo ovaj fenomen promotriti i iz drugog ugla pa tako reći kako je paradiranje s pokaznim gay prijateljem kojeg imamo samo kako bi pokazali da slijedimo društvene trendove jednako tako diskriminatorno kao i otvoreno pokazivanje mržnje. U društvu koje doista njeguje ravnopravnost pitanje nečije seksualne orijentacije ni na koji način ne bi smjelo postati kriterijem na temelju kojeg se određuje poželjnost te osobe u društvu.
Često se manipulira upravo argumentima za i protiv prava homoseksualaca kako bi se poduprlo određene političke interese. Tako je na prvi pogled uočljivo kako konzervativna politička opcija u pravilu kudi homoseksualizam kao pojavu i teže prihvaća pravo istospolnih parova na ravnopravnost u društvu dok ona liberalna to isto pravo ne samo što brže prihvaća već i propagira. Međutim, čak i ovdje možemo primijetiti neke apsurde i kontradikcije. Očiti primjeri toga su pokojni austrijski političar i vođa austrijske izrazito desno orijentirane Stranke slobode te također pokojni nizozemski političar Pim Fortuyn koji je, jednako tako kao i Heider, bio snažno desno orijentiran i u svojoj politici propagirao ukidanje prava manjinama i imigrantima. Obojica su, naime, bili homoseksualci, s jednim razlikom u tome što Heider to nikada otvoreno nije priznao, dok Fortuyn jest – možda upravo zbog činjenice da se na sjeveru Europe na seksualnost gleda liberalnije pa je time lakše otvoreno priznati svoje seksualne sklonosti bez rizika od osude okoline.
Sve u svemu, možemo reći kako je danas ravnopravnost osoba homoseksualne orijentacije jedno od ključnih pitanja koje nekome može donijeti ili odnijeti važne bodove na političkoj sceni u zapadnim zemljama. U drugim, pak, djelovima svijeta, homoseksualnost je prošla odvojen put i često dovela do također prilično apsurdnih odnosa. Tako je, recimo, na Bliskom istoku snažno osuđivana, a u određenim njegovim djelovima čak se i kažnjava smrću, no istovremeno se vrlo učestalo prakticira iza kulisa. U Kini se više puta u posljednih dvadesetak godina pokušao legalizirati istospolni brak, ali za sada su svi takvi prijedlozi odbijeni. Međutim, ukoliko proučimo povijest ove zemlje vidjet ćemo da je u taoizam naglašavao dualnost muškosti, odnosno Yanga, te ženstvenosti, odnosno Yina, u svakom ljudskom biću pa se stoga tamo homoseksualnost stoljećima čak gledala kao nešto moguće prirodno, mada postepeno dolazi do njene osude koja svoj vrhunac dobiva pojavom komunizma u 20. stoljeću. Sam Mao Zedong zalagao se za kastraciju homoseksualaca. U Japanu zakon, pak, podržava prava homoseksualnih osoba na ravnopravnost, ali njihovi političari vrlo slabo dotiču to pitanje, za razliku od onih na zapadu.
I gdje smo danas? Čini se da što više govorimo o pravima homoseksualaca da smo sve dalje od konsenzusa po tom pitanju. Dvije suprostavljene strane vade argumente iz rukava i teško je da će skoro pronaći zajednički jezik. Kako bi se krenulo na put koji vodi ka međusobnom razumijevanju i nalaženju učinkovitog rješenja obje strane trebat će naučiti primijeniti ono na što se u žaru borbe za vlastita prava negdje putem zametnulo – spremnost na toleranciju. Tada više nikome neće biti važno tko s kim liježe.
{jathumbnail off}
https://www.fizzit.net / Napisao/la G.M. / 2011.
