Piše:Ivan Grgurić
Egzegeza, odnosno načini tumačenja Biblije i Kur’ana, kao i druge discipline ima različite škole i pravce – neki su konzervativniji, a neki liberalniji. Najveća poteškoća modernog razumijevanja vjerskih stavova temeljenih na svetim knjigama jest što seksualna orijentacija nije postojala kao takva u starovjekovnom Bliskom istoku. Mali je broj citata i u Kur'anu i u Bibliji i tiče se gotovo ekskluzivno muške homoseksualnosti. Ovdje postoji niz problema interpretacije, te se često može egzeget pitati tiče li se neki citat homoseksualnosti ili nečega drugoga. Primjerice, priča o Sodomi i Gomori se često uzima kao dokaz da Bog strogo kažnjava homoseksualnost i ostale seksualne različitosti. Međutim, priča o Sodomi i Gomori se referencira u drugim dijelovima Biblije, primjerice kod proroka Ezekiela, koji tvrdi a je grijeh Sodome i Gomore, zbog kojega ih je Bog uništio, nije homoseksualnost ili seksualna izopačenost već negostoprimstvo prema strancima (Abrahamu i anđelima).
Poznat je stav mnogih religijskih zajednica koje koriste vjerska uvjerenja kako bi se suprotstavila LGBTIQ+ pravima, i u mnogim državama javno iskazuju svoje nezadovoljstvo istospolnim brakovima, istospolnim partnerstvima, Istanbulskom konvencijom, razvojem rodnog identiteta itd. Projekt Religion ≠ Hate, koji provodi udruga Platypus iz Zagreba unutar Erasmus+ programa, poslužio je kao mjesto okupljanja pedesetak mladih iz šest zemalja (Hrvatska, Gruzija, Grčka, Italija, Malta i Jordan), koji su se okupili u Karlobagu od 21. do 30. rujna 2018., kako bi raspravljali i učili o tome što doista religija govori o LGBTIQ+ osoba, sa stajališta kršćanske i islamske teologije.
Egzegeza, odnosno načini tumačenja Biblije i Kur’ana, kao i druge discipline ima različite škole i pravce – neki su konzervativniji, a neki liberalniji. Najveća poteškoća modernog razumijevanja vjerskih stavova temeljenih na svetim knjigama jest što seksualna orijentacija nije postojala kao takva u starovjekovnom Bliskom istoku. Mali je broj citata i u Kur'anu i u Bibliji i tiče se gotovo ekskluzivno muške homoseksualnosti. Ovdje postoji niz problema interpretacije, te se često može egzeget pitati tiče li se neki citat homoseksualnosti ili nečega drugoga. Primjerice, priča o Sodomi i Gomori se često uzima kao dokaz da Bog strogo kažnjava homoseksualnost i ostale seksualne različitosti. Međutim, priča o Sodomi i Gomori se referencira u drugim dijelovima Biblije, primjerice kod proroka Ezekiela, koji tvrdi a je grijeh Sodome i Gomore, zbog kojega ih je Bog uništio, nije homoseksualnost ili seksualna izopačenost već negostoprimstvo prema strancima (Abrahamu i anđelima).
Drugi citat iz Starog zavjeta koji se često koristi kao argument o homoseksualnosti kao grijehu je iz Levitskog zakona koji jasno i izričito govori o “lijeganju dvojice muškaraca na način kako to čine žene”. Također, Levitski zakonik proglašava izopačenošću ne samo istospolne seksualne odnose, već i jedenje škampa i miješanje tkanina na odjeći. Umjesto shvaćanja riječi izopačenje (abominacija) kao nečega protuprirodnog, možda je bolje shvaćati taj izraz kao protivno kulturi židovskog naroda. Međutim, Levitski zakonik je jedini dio Biblije koji se ne čita na euharistiji, jer je odbačen kao zakonik isključivo načinjen za Židove te stoga ne vrijedi za kršćane.
U Novom zavjetu Apostol Pavao u nekoliko poslanica osuđuje sodomite i one koje vrše istospolna seksualna djela. Međutim, treba uzeti u obzir da su homoseksualci i biseksualci u tadašnje doba živjeli drugačije te se razlog zašto ulaze u spolne odnose s istim spolom shvaćao drugačije. U grčko-rimskom svijetu su uobičajeni istospolni seksualni odnosi bili između odraslog, uglavnom oženjenog, muškarca i adolescenta – često roba ili prostitutke. Tadašnji biseksualci i homoseksualci su gotovo uvijek bili oženjeni i imali obitelj – uključujući i poznatije povijesne ličnosti kao Aleksandar Makedonski ili rimski car Hadrijan. Isključive istospolne veze temeljene na ljubavi između dvoje muškaraca i dvije žene su tada bili nepoznanica. U antičko doba se kao izvor homoseksualnog ponašanja nije smatrala ljubav između partnera već višak strasti. Stoga se citati Apostola Pavla mogu čitati kao osuda požude i seksualnog iskorištavanja dječaka od strane starijih muškaraca, a ne kao osuda vjernih istospolnih parova čija se veza temelji na ljubavi. Za Bibliju je također važno napomenuti da Isus nikada ne spominje homoseksualnost.
Kur’an preuzima neke priče iz Biblije, uključujući i priču o Sodomi o Gomori te islamska egzegeza ima iste probleme u interpretaciji tih priča kao i kršćanska egzegeza.
Manje je poznato da i muslimanske izvorne knjige i Biblija spominju ono što bi danas nazivali transrodnošću. Primjerice, u Hadisu, knjigama o životu i djelu Proroka Muhamenda spominje se da je u kućanstvu proroka Muhameda bio i jedan mukhannathun, što je vjerojatno bila trans* osoba (Sunan Abu-Dawud, Knjiga 32, Broj 4095). Dotični je mukhannathun čuvao žene proroka Muhameda jer se od mukhannathuna očekivalo da nema seksualne želje prema ženama. Islam je kroz povijest bio vrlo tolerantan i uključiv prema trans* osobama i u nekim muslimanskim školama smatraju da je Islam postao neprijateljski prema trans* osobama zbog utjecaja kršćanstva.
Ovo djelomično objašnjava zašto su muslimanske zemlje s najvišom razinom zaštite i prihvaćanja trans* osoba vrlo konzervativne zemlje s jakim antizapadnim elementima poput Islamskih republika Irana i Pakistana, a ne puno umjerenije i sekularnije zemlje poput Turske, Azerbejdžana i Tunisa. Iran ima drugi najveći broj operacija promjene spola na svijetu, nakon Tajlanda, i iranski mule su izdale proglas da je transrodnost u skladu s islamskim naukom.
I dok Isus ne spominje homoseksualnost, vjerojatno se dotiče trans* i interseksualnih osoba u Evanđelju po Mateju. Dakako, Isus ne koristi te termine već termin eunuh. U odlomku 19:3-12 Isus govori o tome kako je Bog stvorio ženu i muškarca kako bi ih spojio u jednu zajednicu – brak. Odmah nakon toga govori da postoje osobe na koje se to ne odnosi, a to su eunusi. Isus govori o tri vrste eunuha – oni koji su rođeni kao takvi, oni koji su takvima učinjeni od drugih ljudi i oni koji su to postali radi kraljevstva nebeskog – i time prati rabinsku tradiciju podjele eunuha na sunčeve, od čovjeka napravljene i nebeske eunuhe.
Katolička crkva koristi ovaj citat kako bi opravdala celibat svojeg klera – eunusi koji su to postali jer su se posvetili kraljevstvu nebeskom, mada su židovski glavari svećenički bili oženjeni. Međutim, manje je poznato da su u doba Isusa Rimskim carstvom bili rašireni trans* svećenici majke rimskih bogova Kibele, koja je sama bila interseksualna osoba s oba spolovila. Eunusi koje su takvima učinili drugi su kastrirani muškarci, ali ostaje pitanje tko su to eunusi koji su takvi od rođenja – po svom opisu to bi mogle biti i trans* i interseksualne osobe. Važno je napomenuti da Isus ne dijeli eunuhe na one “dobre”, na primjer celibatne svećenike, i one “loše”, na primjer oni koji su takvi od rođenja, poput interseksualnih i trans* osoba. Eunusi su izuzetno važni za povijest kršćanstva jer je općeprihvaćeno da je prvi preobraćenik na kršćanstvo bio etiopijski eunuh (Djela apostolska 8). Iako se ne spominje kojoj od tri vrste eunuha je etiopijski eunuh pripadao, zanimljivo je da je moguće da je prvi preobraćenik na kršćanstvo bio pripadnik LGBTI+ zajednice.
Većina sudionika dolazi iz zemalja gdje većinska religija zauzima važnu poziciju u društvu te ima tvrdolinijaški odnos prema LGBTIQ+ pitanjima. Ovo su crkve stroge apostolske tradicije, sa sporim prihvaćanjem i nedostatkom rasprave. Nasuprot njih postoje crkve i vjerske zajednice koje imaju namjeru prihvaćanja seksualnih razlika, koje prihvaćaju pozitivnu egzegezu, a neke od njih blagoslivljaju istospolne brakove i prihvaćaju istospolno orijentirani kler. U toj skupini prvenstveno treba spomenuti britanske i američke Kvekere – vjersku zajednicu koja je kroz povijest bila predvodnica u mnogim progresivnim pokretima, poput ukidanja ropstva i jednakosti žena. Britanski kvekeri su još u šezdesetim godinama prošlog stoljeća u knjizi Towards Quaker View of Sex pozitivno govorili o ljubavi istospolnih parova te su danas jedna od rijetkih vjerskih zajednica koje vrše gay brakove.
Iz toga se da zaključiti da ne postoji diskrepancija između kršćanstva i LGBTI+ prava, ali zato postoji diskrepancija između LGBTI+ prava i nekih kršćanskih tradicija. Problem je što u te tradicije spadaju i dvije najveće – pravoslavna i katolička, kao i najbrže rastuća kršćanska grupa, a to su evanđeoski kršćani.
*Prenosimo sa portala H-alter
***
Kako je homoseksualizam postao zločin na Bliskom istoku
Kolonijalizam, kulturološki ratovi i fundamentalistički političari ograničili su seksualnu slobodu
U 13. i 14. vijeku dva slavna pjesnika pisala su sa zanosom o muškarcima, čak i romantičnim terminima. To su bili Rumi i Hafiz, i obojica su živjeli u današnjem Iranu. Njihova razmišljanja nisu ni nova, ni neobična. Stoljećima ranije Abu Nuvas, bestidni pjesnik iz Bagdada, napisao je razvratne stihove o istopolnoj strasti. Ovakva relativna otvorenost prema homoseksualnoj ljubavi rasla je na Bliskom istoku. Khaled El-Rouaiheb, akademik na Harvard univerzitetu, objašnjava da je sodomija smatrana velikim grijehom na muslimanskim sudovima, druge homoseksualne radnje, kao što su strastveni poljupci, maženje ili lezbejski seks, nisu. Homoerotička poezija je široko smatrana djelom “prefinjenog senzibiliteta”, kaže on.
Savremeni Bliski istok veoma različito gleda na tu temu. Istraživanje PEW istraživačkog centra u 2013. godini pokazalo je da većina ljudi u regionu smatra da homoseksualnost treba osuditi: 97% u Jordanu, 95% u Egiptu i 80% u Libanu. Mahmud Ahmadinejad, tadašnji predsjednik Irana, 2007. godine kazao je publici Columbia univerziteta u New Yorku “mi u Iranu nemamo homoseksualce”. 2001. godine egipatsko ministarstvo kulture zapalilo je 6.000 knjiga poezije Abu Nuvasa. Šta se desilo?
Promjena se može pratiti do dva faktora. Prvi je utjecaj, direktno ili indirektno, evropskih sila u regionu. 1885. godine britanska vlada je uvela nove kaznene odredbe koje kažnjavaju svako homoseksualno ponašanje. Od 70 zemalja koje danas kriminalizuju homoseksualne akte, više od polovine su bivše britanske kolonije. Francuska je uvodila slične zakone u isto vrijeme. Nakon nezavisnosti, samo su Jordan i Bahrein odbacili takve kazne. U kombinaciji sa konzervativnim tumačenjima šerijatskog zakona na lokalnim sudovima, ovo je otežalo život homoseksualcima. U nekim zemljama, kao što je Egipat, gdje homoseksualnost nije eksplicitan prekršaj, nejasno napisani zakoni o “moralnosti” naširoko se koriste kako bi se progonili oni koji su optuženi za “promovisanje seksualnih devijacija” i slično.
Drugo, porast islamskog fundamentalizma u osamdesetim godinama poklapa se s pokretom homoseksualaca u Americi i Evropi, osnažujući kulturološke razlike. Kada je homoseksualnost postala privržena Zapadu, političari su uspjeli da manipulišu anti-LGBT osjećanjima zarad lične dobiti. Prošle godine Hasan Nasrallah, vođa Hezbolaha, islamističke političke grupe sa sjedištem u Libanu, optužio je Zapad da je izvezao homoseksualizam u islamski svijet, ponavljajući upozorenje iranskog ajatollaha Khameneija od godinu dana ranije o “moralnom sunovratu” Zapada.
Sve konzervativniji stavovi u regionu pogoršali su stvari. Pošto je režim predsjednika Abdela Fattaha al-Sisija došao na vlast u Egiptu 2014. godine, hapšenja homoseksualaca, lezbejki i transrodnih ljudi porasla su pet puta u očiglednoj tendenciji da se zaštiti konzervativnih kritika. Homoseksualnost je postala glavni prekršaj u Iranu nakon islamske revolucije 1979. godine. Iako je teško pratiti egzekucije za istoimenu seksualnu aktivnost, nekoliko homoseksualaca je obješeno 2016. godine na sumnjivim osnovama, bivajući optuženi za silovanje i nedobijanjem pravičnog suđenja. U Iraku, gde je istospolna aktivnost tehnički legalna, raspad sistema 2003. godine dozvolio je islamističkim milicijama i osvetnicima da nametnu sopstvenu ideju pravde. Grupe kao što je Islamska država postale su ozloglašene zbog grubog ubijanja ljudi za koje se sumnja da su homoseksualci, bacajući ih sa zgrada i kamenovanjem na smrt.
Šta bi se moglo učiniti kako bi se stvari poboljšale? Neki lokalni aktivisti kažu da kampanje za istopolne brakove i slično, kao što su njihove kolege na Zapadu učinile, nisu od pomoći. Khalid Abdel-Hadi, osnivač My.Kali, jordanskog gej i lezbejskog online časopisa, kaže: “Naš prioritet nije brak… Naše porodice vide stereotipne slike brakova i parada na Zapadu i pitaju nas: “Da li je to ono što želite?” Zapadni stil aktivizma doista može privući opasnu pažnju: U maju je gej parada u Bejrutu otkazana i organizator je ubrzo uhapšen.
Pa ipak, izgleda da kampanja i pritisci zapadnih institucija imaju mnogo efekta. U Libanu, između 2007. i 2017. godine, četvero sudija odbilo je da kriminalizuje homoseksualnost na osnovu toga što Ustav, koji kažnjava “neprirodni seks” do jedne godine zatvora, ne primjenjuje se na konsenzualne istopolne odnose. U 2014. godini Irak je prihvatio preporuku Ujedinjenih nacija u borbi protiv diskriminacije, uključujući i na osnovu seksualne orijentacije. Drugi aktivisti uspjeli su da se izbore da mediji koriste pojam mithli (homoseksualac), a ne “peder” ili “perverznjak”. I u svim zemljama, internet, iako snažno cenzurisan, pruža ljudima priliku da se povežu i razgovaraju o ovim pitanjima. Ahwaa, platforma za LGBT osobe iz Bahreina, može se pohvaliti sa preko 10.000 korisnika. Što više ljudi bude komuniciralo na taj način, promjena će doći.
Piše: A.L. (The Economist)
S engleskog preveo: Resul Mehmedović – Dialogos
***
Kur'an ne daje pravo pojedincu da sudi homoseksualcima
Ni islam, kao ni ostale abramitske religije, ne smatra spolne odnose privatnim činom između dvoje ili više međusobno suglasne čeljadi, kako to vidi suvremena pravna praksa na Zapadu. Spolnost je u abramitskim religijama podvrgnuta disciplini. Najstarija među njima, židovska, izrazito je restriktivna u tom pogledu, ali ne podjednako prema svima: dopuštala je konkubinat, što je očevidno nasljedstvo starije prakse, kao i u islamu (gdje je broj žena ograničen na četiri, ako je muškarac kadar ekonomski i fizički to podnijeti, ali je već Muhammed primjerom pokazao da je dobro oženiti se i udovicom pa je tako zbrinuti).
U biblijskim Božjim zapovijedima žena je svrstana među neotuđiva proizvodna sredstva, u istoj rečenici s govedima i magaradi, ali ipak na prvom mjestu: ona rađa radnu snagu i socijalno osiguranje ostarjelih roditelja. U tom sklopu homoseksualna veza bila je nedopustivo rasipanje resursa, ali jednako je neprihvatljiv bio i coitus interruptus (Onanov grijeh). Kažnjavao je to Bog – židovski, kršćanski, odnosno muslimanski. Razvitak društvenoekonomskih odnosa vodio je neumitno ka monogamiji, ali trebalo je zaći u društvo obilja da se za homoseksualne nađe tolerancija.
Naravno, društvo obilja nekome je stiglo ranije, nekome kasnije. U obilju je živio Mahmud Gaznevi, muslimanski afganistanski vladar koji je u X-XI stoljeću vladao i današnjim Pakistanom te sjeverozapadnom Indijom, pa je svome robu i ljubavniku Maliku Ajazu mogao darovati slobodu, generalski čin i, napokon, kraljevsku čast u Lahoreu, kamo je zatim redovito odlazio i podulje boravio, jer je veza bila duga i čvrsta. Povijesnih podataka o velmožama koji su voljeli paževe ima na sve strane (pitanje je koliko su to voljeli paževi, ali vlast je slast). Šesti kalif Al-Amin bio je po tome čuven. U Smithsonianu se čuva safavidski akvarel na kojemu je Aqa Mirak ovjekovječio nježno drugarstvo dvojice prinčeva. Nije malo slika gdje muškarac analizira peharnika, ako se smijemo terminološki našaliti. Literarni prikazi homoerotske ljubavi još su mnogo češći.
U XIX stoljeću se marokanski učenjak Muhammad al Saffar čudio što u (tadašnjoj) zapadnoj Evropi smatraju uvredljivim i odvratnim udvaranje muškarca muškarcu. U XX stoljeću cijenjeni hrvatski leksikograf odlazio je u Tunis, daleko od domaćih olajavanja.
U islamu – kao i drugdje uostalom – postojala je i opstaje razlika između vjerskog nauka, pravne prakse i životne prakse. Sjetimo se lascivnih pošalica o homoseksualnosti iz našega muslimanskog susjedstva, a vala i posve ozbiljnih diplomatskih izvijesti o homoseksualnoj korupciji na Visokoj Porti, što je i vladara ine susjedne države navelo da izaslaniku u Istanbul kaže kako Osmanlije “vole zlato i d..e – a mi zlata nemamo”.
“Bog prima pokajanje, milostiv je”, piše u Kur'anu (4:16) u ajetima gdje se zahtijevaju četiri svjedoka za zijanet (blud), kućni zatvor za ženu koja je zgriješila bludno (4:15), kaznu za oboje koji su sagriješili bludno, “a ako se pokaju i poprave odustanite” od kažnjavanja (4:16). Nešto se i moderniziralo: DNK sada ponegdje može zamijeniti svjedoke.
U Kur'anu ima mjesta koja se mogu tumačiti na razne načine, kao što i šerijatske škole (mezhebi) i same različito tumače neke od kur'anskih uputa i hadisa.
U Kur'anu se podsjeća na Sodomu kao na mjesto gdje se “pristupalo strasno muškarcima umjesto ženama” (7:80) i koje je Bog uništio “strašnom kišom” (vjerojatno vulkanskom erupcijom), spasivši ipak pravednog Luta (u Bibliji: Lota), na što se podsjeća i drugdje (26:160-175; 27:55-58; 29:28-35).
Kao što je vidljivo, tu nema riječi da bi vjernici morali ubijati homoseksualne, nego da ih čeka Božja kazna, nema riječi o tome da je bludnike nužno kazniti, nego samo ako se ne pokaju i ne poprave.
Šerijatska pravna praksa prilično je raznolika, od mezheba do mezheba. Hanefijska škola, na primjer, ne smatra istospolni odnos bludom, pa prepušta vrstu kazne sučevoj procjeni. Raniji hanefije su odbacivali smrtnu kaznu za homoseksualni odnos, drugi su smatrali da je treba primijeniti ako se taj prijestup opetuje. Sljedbenici šafijskog mezheba vide istospolni seks kao bilo koji ini zinajet, pa smatraju da oženjen sudionik mora biti kamenovan kao preljubnik, a neoženjen samo bičevan, kao bludnik. Sljedbenici malikijske škole pak sve njih smatraju preljubnicima, pa bi ih tako i kažnjavali.
Yusuf al-Qaradawi, suvremeni učenjak, ističe društvenu svrhu ispred religijske: smatra da takvo kažnjavanje nije okrutno, nego nužna mjera za očuvanje čistoće muslimanskog društva od perverzije.
Ipak, ni Kur'an ni šerijat ne predviđaju da pojedinac uzme pravdu u svoje ruke i ubija, bez šerijatskog procesa, bez svjedokâ o eventualnom grijehu. Manijak iz Orlanda nije iskaz šerijata, nego masovni ubojica i terorist.
