Jutarnji list nedavno je objavio tekst iz čijeg se naslova može sagledati cijeli potencijalni problem – Tekovine europeizacije: Banka je njegov kredit prodala utjerivačima dugova
Piše: Eldar DIZDAREVIĆ
Oslobođenje
Prošle sedmice predstavnici Udruženja banaka BiH (UBBiH) obratili su se na pres-konferenciji ovdašnjoj javnosti tvrdeći da će se novi entitetski zakoni o bankama – ukoliko budu usvojeni u predloženom obliku – negativno odraziti i na privredu i na građane BiH, jer će se znatno smanjiti njihovo kreditiranje. Bankari preko svog udruženja poručuju da im ne odgovaraju značajno povećani zahtjevi za kapital, uz veoma kratke rokove prilagođavanja, te da im smetaju i povećane nadležnosti skupština i nadzornih odbora. Dodaju da su u novim zakonima predviđene i enormno povećane nadležnosti entitetskih agencija, pri čemu im je ipak prava kost u grlu previsoke i neprimjerene kazne, koje bankari ocjenjuju “drakonskim”.
U osnovi, na prvi pogled moglo bi se reći da su bankari u pravu. Nažalost, situacija s novim zakonima i protivljenjem rješenjima nije tako jednostavna te ćemo ovom prilikom probati osvijetliti cijeli ovaj problem i s druge strane. Podsjetimo prvo da su entitetske vlade prije par mjeseci napravile nacrte pomenutih zakona, za koje kažu da su najmoderniji zakoni koji danas postoje a koji reguliraju pomenutu problematiku, u koje su ugrađene i sve moguće EU direktive te Bazelski standardi. S obzirom na pomenuto ugrađivanje EU direktiva i Bazelskih standarda, onda se lako može zaključiti da su pomenuti zakoni zapravo odnekud doneseni i kod nas bukvalno prepisani, za šta nalazimo potvrdu i u nedavnom Pismu namjere MMF-u u kojem entitetski premijeri navode da će novi zakoni o bankama biti urađeni u tijesnoj saradnji sa MMF-om i Svjetskom bankom.
I doista, Nacrt zakona o bankama u FBiH, koji se može naći na nekoliko internet-stranica nadležnih entitetskih institucija, zaista je prilično moderno koncipiran i precizan zakon. No, hajde sada da vidimo gdje se u njemu nalaze problemi protiv kojih se bune ovdašnji bankari. Naravno, bh. bankari preko svog udruženja su istakli veći broj problematičnih odredbi, no mi ćemo se ovog puta zadržati samo na par osnovnih. Prvi problem nailazimo u članu 24. Zakona o bankama u kojem se definiše osnovni kapital banke. Taj član zapravo kaže da minimalni iznos uplaćenog osnivačkog kapitala banke i iznos kapitala koji banka mora minimalno održavati ne može biti ispod 15 miliona KM, a da dionice banke moraju u cijelosti biti uplaćene u novcu prije registracije, odnosno upisa povećanja ukupne vrijednosti dionica. U UBBiH kažu da će ovim propisima o značajno povećanim zahtjevima za kapital najviše biti pogođene male banke u BiH, koje su većinom u domaćem vlasništvu. I zaista su u pravu, ako se njihove zamjerke odnose na pomenuti član 24. Ali, opet, situacija ni u ovom slučaju nije baš tako jednostavna.
Naprimjer, prema podacima iz polugodišnjeg finansijskog izvještaja UniCredit banke Mostar, ova je banka zaključno sa 30. 6. 2016. imala osnovni kapital u iznosu od 167 miliona KM. Slično je i sa drugim velikim bankama, iz čega proizlazi da se njih previše i ne tiču novi zakonski propisi o visini kapitala jer sve one ionako imaju već sada najmanje nekoliko puta veći osnovni kapital od propisanog. Ovaj propis od 15 miliona KM pogađa male banke u oba entiteta, koje su uglavnom u vlasništvu domaćih fizičkih i pravnih lica. U čemu je tu problem? Pa ključni je problem, izgleda, u mentalitetu ovdašnjih ljudi koji bi rado imali banku i dijelili njenu dobit, ali pri tome najradije ne bi ništa investirali u nju. Centar za istraživanje i razvoj GEA iz Banje Luke nedavno je objavio analizu u kojoj je navedeno da su samo 23 najbogatije osobe iz BiH lani zajedno imale dohodak kao i 76.700 ostalih građana BiH zajedno, pri čemu su većinu dohotka najbogatiji ostvarili od dividendi i udjela u dobiti. Svaka od te 23 osobe imala je godišnji dohodak veći od milion KM, a među njima je dobar dio vlasnika manjih bh. banaka.
Izgleda da njima ne odgovara bilo kakvo investiranje u banku niti njena dokapitalizacija (jer će se njom smanjiti njihovi udjeli) te bi najradije zadržali status quo, dakle sve ovako kao što je do sada bilo. Međutim, onda se s pravom postavlja pitanje kakva je to banka ako ne može da sakupi 15 miliona KM osnovnog kapitala, a pri tome želi naveliko da posuđuje novac drugima? Jer, banka je i ona koja ima recimo 150 miliona KM osnovnog kapitala, ali i ona koja ne može da sakupi 15 miliona KM! E to je već malo diskutabilno, zar ne?
No, idemo dalje. U članu 27. stav 8. se navodi da će Agencija, ako banka ne ispunjava propisane uslove, utvrditi rok koji ne može biti duži od 60 dana, a u kojem banka treba da poduzme aktivnosti u cilju povećanja kapitala. Uredu, ovo je zaista prekratak rok i vjerovatno je primjeren zemlji iz koje je prepisan ovaj “naš” zakon. Međutim, s druge strane, treba imati na umu činjenicu i da su se ovdašnje male banke u prethodnim godinama kilavile sa prikupljanjem kapitala, iako je zakonski cenzus bio daleko manji. Sjetimo se samo svih onih raznih sapunica sa cenzusom u nekadašnjoj Poštanskoj ili FIMA banci i sve će biti jasno samo od sebe.
Druga stvar na kojoj insistiraju u UBBiH su, kako kažu, drakonske kaznene odredbe. Kaznene odredbe se u novom Zakonu o bankama preciziraju u članovima od 240. do 246. U članu 240. stav 1 se kaže da će banka za prekršaj biti kažnjena novčanom kaznom u rasponu od 40.000 do 200.000 KM za cijeli niz prekršaja uglavnom formalnog karaktera (npr. neodržavanje iznosa regulatornog kapitala), te da će banka za ostale prekršaje biti kažnjena sa 10.000 do 50.000 KM. Uprava banke, shodno novom zakonu, može biti kažnjena novčanom kaznom od 2.000 do 10.000 KM. Da li su ove kazne drakonske? To je teško procijeniti ako se gleda samo ovaj zakon. Međutim, nije teško ako se pogledaju i drugi zakoni i propisane kazne za druga pravna lica. Naprimjer, u članu 367. Zakona o privrednim društvima u FBiH iz 2015. predviđaju se kazne za prekršaje privrednog društva u rasponu od 500 pa sve do 200.000 KM, što je približno iznosu kazni za banke. Riječ je, dakle, o otprilike istim iznosima kazni, s tim da jedni već godinu dana šute i trpe te propise, dok ih drugi već u najavi (i nacrtu) dočekuju na nož, ocjenjujući ih drakonskim.
Na kraju zaključimo. Bankari naravno imaju pravo da preko svog udruženja komentarišu sve zakonske propise. Međutim, ne bi trebali prepadati javnost najavama smanjenja kreditiranja. Jer, ruku na srce, čak i kada bi se zatvorile sve male banke u BiH, čiji je udio u ukupnim kreditima pojedinačno ispod jedan posto, to se zapravo uopće ne bi odrazilo na kreditiranje građana i privrede. Privrednici i građani ustvari to ne bi ni primijetili.
Nažalost, u pomenutom zakonu ima mnogo toga što će se daleko više odraziti i na privrednike i na građane BiH, ali sada niko o tome i ne govori. Naprimjer, u članovima 96. do 101. precizira se kupoprodaja plasmana banaka, na osnovu kojih ovdašnje banke mogu prodati sve svoje plasmane specijaliziranim agencijama ili društvima koja se bavi kupoprodajom plasmana. A tu može biti dosta problema, sudeći bar prema iskustvima iz okruženja. Recimo, hrvatski Jutarnji list nedavno je objavio tekst iz čijeg se naslova može sagledati cijeli potencijalni problem – Tekovine europeizacije: Banka je njegov kredit prodala utjerivačima dugova. Srbijanski Blic piše kako tamošnje banke često svoje plasmane po diskontnim cijenama prodaju agencijama za naplatu dugovanja tako da zajmoprimce umjesto bankara sada zovu operateri tih firmi, koji često ne baš biranim metodama (prijetnje, zvanje telefonom po nekoliko puta dnevno i slično) pokušavaju da naplate potraživanje. Novi zakonski propisi o bankama u BiH omogućavaju isto i kod nas, ali to sada, nažalost, niko i ne pominje.
