Posljednji senator
Rođen s viljuškom od srebra i prstima od baruta, McCain je svoje pravo lice prvi put ogolio u tami vijetnamskog neba. Pilot, ratnik, zatočenik. Pet i po godina zatvoren, prebijan, lomljen, hranjen suzama i smiješkom komunista s istoka – onaj isti koji ti ponudi cigaretu prije nego što ti slomi ruke.
Kada su mu, kao sinu admirala, ponudili prijevremenu slobodu, odbio je. Ne zbog prkosa, već zbog principa. Odbio je hodati ispod zvijezda ako njegovi saborci ostaju pod betonom. Odbio je biti povlašten zatočenik jer je znao da bi time postao moralni dezerter. I ostao je. Lomljen, ali uspravan. Porušen, ali nepokoren.
To danas više nije vijest. U svijetu gdje se heroji mjere brojem pratitelja takve priče više nemaju marketing.
Kao senator, McCain je hodao svijetom kao ranjeni bik u zatvorenom ringu. Gledao je sve, govorio sve, i gotovo sve izgubio. Glasao je za ratove, protiv torture, za imigrante, protiv straha. Volio je državu kao što neki ljudi vole žene koje ih ne vole. Bio je republikanac koji je zaboravio da to više nije stvar ideologije nego algoritma. Bio je konzervativac, ali takav koji je mrzio kukavičluk, pa i u sopstvenim redovima. Bio je čovjek koji je dokraja vjerovao u mitove, ali ih je nosio kao staru uniformu, ne kao oružje.
I bio je sam. Usamljeni Don Kihot iz Arizone koji se borio protiv vjetrenjača što su se zvale vlastiti birači, vlastiti kolege, vlastita partija. Glasao je za zdravstvo kad je znao da će ga partija zbog toga prezirati. Umro je s tumorom na mozgu, ali s čistom savješću – stvar koja se, čini se, više ne prodaje u Washingtonu.
Nije bio svetac. Bog zna da nije. Nije ni pokušavao da bude. Bio je ljutit, površan, pun mana, ponekad slijep od ideologije. Ali je bio stvaran. I imao je ono nešto što današnja politika ne trpi – dosljednost bez automatizma, empatiju bez popustljivosti, i, najopasnije od svega, sjećanje.
Jer se sjećao Bosne.
Sjećao se Sarajeva koje gori, i Srebrenice koja šuti. Govorio je o nama kad nismo više bili naslov. Kad smo bili samo fusnota u krvavom izvještaju. Govorio je o nama kad nas je većina zaboravila, a Europa okrenula glavu. Govorio je, i slušali su ga.
Kad god bi izašao na govornicu američkog Senata i spomenuo Bosnu, to nije bila politička poza, nego polaganje cvijeta na grob. Tiho, dostojanstveno, skoro nečujno – kako to čine ljudi koji znaju šta znači riječ „dug“.
John McCain je otišao, ali za sobom nije ostavio tišinu. Ostavio je jeku. I ona se još odbija od brda iznad Sarajeva.
tačno.net
***
John Sidney McCain III (August 29, 1936 – August 25, 2018)
