Roman Tijana Sile “Radio Sarajevo” govori o ratu u BiH iz ugla devetogodišnjaka. O naglom prekidu normalnog djetinjstva. O brutalizaciji i izdaji. Povodom izlaska novog romana, Doris Akrap za “taz” piše…
„Zašto? Ovo je najjednostavnije pitanje, ponavljano million puta, kada se traže uzroci rata”, ovako počinje svoj tekst urednica u berilnskom dnevniku Tagescajtung (taz) Doris Akrap.
Nešto sa “IĆ”
Kada je riječ o ratu u Bosni i Hercegovini 1990-ih, autorka ističe da se u Njemačkoj još uvijek često sliježe ramenima. “Tu i tamo se koristi malo poluznanja o radničkom samoupravljanju, tu je Zoran, pa se citira Aida i na kraju se uvijek preporučuje neki roman: nažalost autor je izostavljen, nešto sa “IĆ”, ali stvarno super, definitivno pročitajte!”
Autorka napominje da je “Radio Sarajevo” četvrta knjiga njemačkog pisca, rođenog u Sarajevu 1981. godine. „To je književna, sažeta autobiografska priča o godinama između izbijanja rata u Sarajevu 1992. godine i bjekstva porodice Sila u Njemačku 1994. godine. Sila je sin akademski obrazovanih roditelja i kao takav jedini od dječaka kojeg su na igralištu za basket i na ulicama njegovog naselja prihvatala i radnička djeca.”
Dodaje se da je rat prekinuo normalno djetinjstvo, igranje napolju je bilo opasno pa je, kad ima struje, ostalo samo čitanje stripova – i to „u kupatilu u kojem je zbog sigurnosti spavala čitava porodica”. „Hrane će uskoro nestati. Ali, za devetogodišnjaka izgleda mnogo opasnije to što će mu se istrošiti baterije”, piše taz i napominje da se u romanu Tijana Sile mnogo bolje saznaje „kako se dječak dovijao u opkoljenom Sarajevu da dođe do baterija nego kako su roditelji nalazili hranu”.
Radije u školu nego da priča o “ćunama”
„U roku od samo nekoliko nedelja Silino naselje se više nije moglo prepoznati.” Igralište za basket je postalo smetljište, a klinci su u izgorjelim automehaničarskim radnjama i kioscima tražili porno magazine, „koje bi potom mijenjali sa vojnicima Ujedinjenih nacija za nešto jestivo ili keš”. Dodaje se da su klinci iz malo starije ekipe UN-ovim vojnicima čak nudili i prave djevojke, a da su njegovi drugari Sead i Rafik odjednom počeli da pričaju samo o „‘sisama‘, onaniranju u automehaničarskim radnjama, duvanju lijepka, a svom drugu su prebacivali da je izdajnik, jer nije htio to da radi”.
Autorka Doris Akrap, njemačko-hrvatska novinarka ističe da je „pripovjedač razočaran, povrijeđen, tužan zbog otuđenja od svojih prijatelja, ali zazire od brutalizacije kroz koju prolaze njegovi drugovi i radije se vraća u školu umjesto da izostaje i priča o ‚ćunama‘”.
„Brutalizacija i izdaja provlače se kroz cijeli roman. Optužba za izdajnike pogađa mnoge, s jedne strane samog Silu, s druge strane on i druge vidi kao izdajnike, na primjer prijatelje koji su pobjegli iz grada ne govoreći ništa i ne vraćajući kasetu Alisa Kupera ukradenu od sestre. Ali, momci se više plaše sestre, koja će svom bratu odsijeći glavu kada sazna da joj nedostaje kaseta Alisa Kupera, nego svakodnevne paljbe srpskih snajperista.”
Akrap dodaje da se pak oni koji granatiraju i opsjedaju grad, i stoga su odgovorni za takav tok života pripovjedača, njegovih prijatelja i porodice nikada posebno ne pojavljuju. “Nemaju imena, ne oslovljavaju se, samo su posredno prisutni, na primjer kada se pojave mlade djevojke praznih pogleda, od kojih jedna kaže da su silovane.
Ali, na pitanje Zašto?…
Autorka ističe da Tijan Sila predstavlja golo nasilje i fotografski precizno opisuje trenutke, „kada on sam vidi kako je neko snajperom pogođen u vrat i pred njegovim očima iskrvari na smrt, kako je i njega u predjelu lista okrznuo metak”.
“Ali, na pitanje Zašto? ne odgovara za sve strane, već samo nudi objašnjenja za stranu napadnutog. (…) Međutim, Silina priča nije sjajna zbog prisustva nasilja, već zato što je odlomak koji je on odabrao da ispriča mali. To je sarajevska višespratnica u kojoj je odrastao. To je svijet devetogodišnjaka. (…) On ne govori o masakrima, ne podsjeća na imena, psihologiju i sudbinu koljača, komandanata, političara i žrtava masakra, već podjeća na svoje školske drugove, roditelje, prijatelje njegovih roditelja, svoje nastavnike i komšije.”
(…)
„U Sarajevu je, kaže Sila, oduvijek postojala tradicija koja je govorila: ‚Ostaješ čitav svoj život blizak sa prijateljima iz djetinjstva i ljudima u komšiluku sa kojima si odrastao.‘ Tako je i njegov otac, iako profesor, oduvijek bio u kontaktu sa prevarantom Muhamedom”, piše novinarka Akrap i naglašava da sin Tijan nije mogao da održi ovu tradiciju. „Rat ne samo da je prekinuo prostornu vezu sa kvartom, već je uništio i srca, tijela i psihu njegovih stanovnika i njegovih bivših stanovnika.”
Akrap zaključuje da je Tijan Sila ipak na neki način uspio da ostane vjeran ovoj tradiciji, jer „svom naselju u Sarajevu, svojim prijateljima iz djetinjstva u formi ove knjige – podiže spomenik”. „‘Radio Sarajevo‘ govori o tome da za ljude koji su jednom preživjeli rat, rat nikad ne prestaje.”
Napomena: Tijan Sila: „Radio Sarajevo”, Hanzer Verlag, 178 str., 22 evra, izlazi ovog ponedjeljka 21.avgusta 2023.
Priredio: S. Savić
dw.com
