-TopSLIDEKolumnePolitikaRegion

Popularnost fudbala, dvosmisleni vektor evropske građe

„Evropa, to su zemlje članice UEFA“

Ako su dvije Evrope, fudbalska i politička, porasle svaka za sebe, sport je uspio u procesu „evropeizacije građana“ koji i dalje ostaje složen.

Izvor: Le Monde / Prevod Portal Analitika

Da, Evropa se prostire od Atlantika do Urala. U arhiviranim govorima generala De Gola, ali i na današnjim stadionima. Do sada održavano u jednoj, ili tek najviše u dvjema državama, Evropsko fudbalsko prvenstvo („Euro“) igra se 2021. godine na tlu jedanaest zemalja. Od Azerbejdžana (Baku) ili Rusije (Sankt Peterburg) do Njemačke (Minhen) ili Italije (Rim). Finale je zakazano za 11. jul u Londonu, koji je sada van Evropske unije (EU).

Politička Evropa, ona koju obuhvata EU, ima 27 država članica u Briselu od povlačenja Ujedinjenog Kraljevstva 31. januara 2020. To je već mnogo manje od Savjeta Evrope (47 država članica), odgovornog za ljudska prava u Strazburu. A to je, dakle, još manje od Unije evropskih fudbalskih asocijacija (UEFA). Ovo drugo tijelo, registrovano u privrednom registru i osnovano u Nionu (Švajcarska), definisano je kao „politički neutralno“. Koliko god je moćno, toliko je i nezavisno.

Njegov teren za igru je ogroman: 55 nacionalnih federacija, od kojih 24 učestvuju u završnoj fazi tekućeg Eura. Raspad Sovjetskog Saveza, a zatim i Jugoslavije, pomnožio je broj različitih entiteta u istom prostoru. A Izrael, prvi član Azijske konfederacije, pa čak i azijski šampion 1964. godine, ali koju su bojkotovale mnoge zemlje u azijskoj zoni, postao je član UEFA 1994. godine.

Oslobađanje od logike hladnog rata

Poslije Drugog svjetskog rata, Međunarodna fudbalska federacija zalagala se za stvaranje kontinentalnih konfederacija. UEFA je osnovana 1954. godine, iste godine kao i njen azijski ekvivalent, a tri godine prije afričkog. Južnoamerička konfederacija postoji od 1916. Širom evropskog kontinenta, pedesete su se poklopile sa potpisivanjem Rimskog sporazuma (1957) o stvaranju Evropske ekonomske zajednice (EEZ) ili sa otkrićem televizijskog spektakla, Evrovizije.

Ali dvije Evrope, fudbalska i politička, prvo su porasle same od sebe. Na političkom nivou, izgradnja Evrope naišla je na “veliki problem podrške naroda”, procjenjuje Vilijam Gasparini, koji je učestvovao u izradi knjige “Evropa fudbala – društvena istorija evropske konstrukcije” (Strazbur, 2017). „Ostala je ekonomska i elitna stvar, ali još nije bilo demokratije u širem smislu [prvi evropski izbori 1979. godine]“, precizira sociolog.

Suprotno tome, po svojoj popularnosti „fudbal bi mogao da se pojavi kao moćan vektor evropeizacije građana“. Složen proces, o čemu svjedoči i naslov L’Equipe od 16. juna: „Kao i 18“. Da bi ilustrovao pobjedu Francuske nad Njemačkom, za svoj prvi meč Eura 2021, dan ranije, sportski dnevnik je odlučio da igra dvosmislenost pozivajući se i na pobjedu plavih tokom Svjetskog prvenstva 2018, ali i, implicitno, na Saveznice iz 1918.

Dok je EEZ bila ograničena na šest zapadnoevropskih zemalja, UEFA je odmah pokušala da se oslobodi logike hladnog rata. Euro je dobra ilustracija ove otvorenosti. Za svoje prvo izdanje, ovaj evropski kup nacija okuplja posljednja dva rivala iz socijalističkog bloka: Sovjetski Savez preuzima nadmoć nad Jugoslavijom, u Parizu, u julu 1960. godine.

Meč „odigran po kiši i pred samo 17.000 gledalaca“, napominje Le Monde. Mala pomoć Parka prinčeva imala je privilegiju da posmatra „crnog pauka“: sovjetskog golmana Lava Jašina, uvijek u tamnom dresu.

„Prijateljski patriotizam i ultranacionalizam“

Kao i sa Svjetskim prvenstvom koje je 1930. godine pokrenuo Francuz Žil Rime, tada predsjednik Međunarodne federacije fudbalskih asocijacija (FIFA), inicijativa za novo evropsko takmičenje potekla je od bivšeg lidera Francuske fudbalske federacije Anrija Delanoa.

Interesovanje za Euro će rasti decenijama, kaoi izvještavanje o njemu u medijima. Na kraju će šampionat materijalizovati “stari projekat evropskog prvenstva čiji je cilj ne izgradnja evropskog identiteta, već razlikovanje stilova igre zasnovanih na etnokulturnoj koncepciji nacije, kako bi se uspostavila sportska hijerarhija među narodima”, napisao Pol Dietski, profesor savremene istorije na Univerzitetu FrancheComté, u naučnom časopisu Pôle Sud, 2017. Za njega je „popularni uspjeh Eura danas vrlo siguran pokazatelj ambivalentne snage nacionalnog osjećanja koje se izražava jednako u druželjubivom i prazničnom patriotizmu, koliko i u nasilnom i agresivnom ultranacionalizmu“.

Klupska takmičenja takođe pomažu u strukturiranju pejzaža. Naročito Liga šampiona, još jedna francuska inicijativa, ona iz dnevnika L’Equipe iz 1955. U fudbalu „mentalni prikazi geografije Evrope“ ostaju „veoma stabilni“.

„Evropa, to su zemlje članice UEFA“, rekao je Filip Vonar, istoričar sporta i istraživač na Univerzitetu u Lozani, u izjavi za švajcarski dnevnik Le Temps.

Devedesete će naglasiti liberalizaciju na svim stranama. Slobodno kretanje kapitala i robe unutar jedinstvenog tržišta odgovara na slobodno kretanje profesionalnih sportista „presudom Bosman“ Suda pravde Evropskih zajednica 1995.

EU će polako smatrati sport područjem u okviru sopstvene nadležnosti. Tek je 2009. godine Lisabonski ugovor naglasio ulogu Unije u ovoj oblasti: „Podržati, koordinisati ili dopuniti akciju država članica“.

Ali čini se da je EU pod velikim pritiskom da interveniše u veoma osjetljivoj oblasti: regulaciji vrhunskog evropskog fudbala. Od 2010. godine postoji UEFA-ino pravilo „finansijskog fer-pleja“, čiji je cilj sprečavanje profesionalnih klubova da troše više nego što zarađuju. To ne sprečava nastavak hiperinflacije zarada. Ni prijetnja određenih klubova, među najsrećnijima, da će jednog dana stvoriti Superligu samo za njih, u njihovu isključivu korist.

Naslovna: Medium.com

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close