Fiskalna politika: Strategija BiH – novi dan nova sreća

Bosna i Hercegovina nema fiskalne ciljeve, osim onih koje zahtijeva MMF u okviru stand by aranžamana, a odnose se na smanjenje duga i fiskalnog deficita • Kriteriji konvergencije ili, kako se još nazivaju, kriteriji iz Maastrichta su oni koje moraju zadovoljiti zemlje članice EU kako bi ušle u treću fazu Ekonomske i monetarne unije (Economic and Monetary Union, EMU) i uvele euro

(Oslobođenje – Jakub SALKIĆ)

Fiskalni sistem u BiH u ovom periodu krize opterećen je javnim dugom, posebno kumuliranim i još neriješenim unutrašnjim dugom, i naravno, složenom fiskalnom strukturom, koja onemogućava adekvatnu koordinaciju. Drugo ključno obilježje fiskalnog sistema, koje je od posebne važnosti, jeste to što BiH nema fiskalne ciljeve, koji su profilirani kao ključni ciljevi ekonomske politike. Izuzetak su ciljevi da se smanji dug i fiskalni deficiti podržani od Međunarodnog monetarnog fonda stand by aranžmanima i naporima vlada u tom pravcu. Osim toga, drugih ciljeva nema.

“Fiskalni ciljevi u svim zemljama u kontekstu krize, budžetskih deficita i naglašenog duga drugačiji su nego u normalnim okolnostima kada se razmišlja o drugačijim ciljevima. Ali ja ne vidim uopšte ciljeve u BiH, osim onih koji se tiču ispunjavanja obaveza prema MMF-u u okviru stand by aranžmana. Dakle, odsustvo sluha za ovaj vrlo važni stub makroekonomske politike, kao što je fiskalni sektor, rezultira time da se pronalaze kratkoročna rješenja koja nisu u kontekstu ukupne ekonomske situacije”, kazala je profesorica na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu Azra Hadžiahmetović.

Kriteriji EU

U uslovima normalne fiskalne politike zemlje određuju okvirne ciljeve kojih se mora držati. Tako su neke zemlje donijele zakone u kojima, između ostalog, govore da ukoliko javni dug, unutrašnji ili vanjski, dosegne određenu granicu, zabranjuje se novo zaduživanje, ili ukoliko prihodi po osnovu oporezivanja dosegnu određenu granicu, desiće se to i to. To je, dakle, stvar kvantifikacije ciljeva, ali to znači da se cijelom segmentu fiskalne politike posvećuje pažnja sa adekvatnom analizom, prate ekonomska kretanja i na osnovu toga se donose odredbe koje bi onemogućile iskakanje iz zadatog okvira.

Zemlja koja pretendira da u dogledno vrijeme dobije kandidatski status za ulazak u Evropsku uniju, kakva BiH jeste, barem deklarativno, trebala bi da ima i ciljeve fiskalne politike koji su na tragu ciljeva EU.

Profesorica Hadžiahmetović u tom kontekstu je kazala: “Nije toliko bitno slijediti fiskalne ciljeve EU, jer je specifična struktura fiskalnog sektora u EU, tamo je budžet Unije jezgro fiskalnog sistema i porezi su harmonizirani unutar EU, ali ono što jeste važno su ciljevi koji se jednim dijelom odnose na kriterij konvergencije u evropskoj monetarnoj uniji, imajući u vidu činjenicu da je i naša konvertibilna marka vezana za euro. To je jedan aspekt koji izaziva potrebu koordiniranja ciljeva sa kriterijima konvergencije i, naravno, naš evropski put koji podrazumijeva stabilnost u tom segmentu i približavanje kriterijima konvergencije koje ćemo kad-tad morati ispunjavati.”

Izvorni prihodi javnog sektora

Kriteriji konvergencije ili, kako se još nazivaju, kriteriji iz Maastrichta su oni koje moraju zadovoljiti zemlje članice EU kako bi ušle u treću fazu Ekonomske i monetarne unije (Economic and Monetary Union, EMU) i uvele euro. Oni podrazumijevaju ograničenje stope inflacije, budžetskog deficita države, javnog duga, regulaciju fluktuacije kursa valute zemlje članice u odnosu na euro, te ograničenje dugoročne nominalne kamatne stope.

“Mi imamo koordinaciju kada je riječ o budžetima i to je ono što se odvija pod nadzorom MMF-a, kad je riječ o sistemu indirektnog oporezivanja, imamo jedinstven sistem, ali kada govorimo o direktnim porezima, tu imamo dosta različitosti ne samo po entitetima nego čak i unutar entiteta. Za dio direktnih poreza su nadležni i niži nivoi vlasti – kantoni i lokalne zajednice, tako da imamo potpuno različit sistem direktnog oporezivanja, što je rezultat različite strukture entiteta –  decentraliziranosti Federacije BiH i centraliziranosti RS-a. To je ono što, između ostalog, izaziva potrebu profiliranja vrlo jasnih fiskalnih ciljeva koji bi obezbijedili koordinaciju u sistemu direktnog oporezivanja, da li u pravcu fiskalne harmonizacije, dakle ujednačavanja poreza ili konkurencije, to bi bilo stvar izbora i adekvatne kvantifikacije ciljeva. To bi omogućilo funkcionisanje jedinstvenog ekonomskog prostora i stimulativan ambijent, posebno za strane investicije”, kazala je Hadžiahmetović.

Direktni porezi u ukupnim prihodima konsolidovane opšte vlade, dakle na nivou BiH, učestvuju oko osam posto i čine 3,3 posto GDP-a BiH.

S druge strane, indirektni porezi su najveći izvor finansijskih sredstava u budžetima entiteta i države. Kako nam je kazao portparol Uprave za indirektno oporezivanje BiH Ratko Kovačević, UIOBiH je u prošloj godini prikupio 5,87 milijardi KM. Poreskim obveznicima su u toku 2012. vraćena 884 miliona KM povrata PDV-a, tako da su prihodi raspoloživi za raspodjelu korisnicima iznosili 4,99 milijardi KM. Za finansiranje institucija BiH raspoređeno je 750 miliona KM, Federaciji BiH su raspoređene 2,62 milijarde KM, Republici Srpskoj 1,35 milijardi KM i distriktu Brčko 147 miliona KM. Iznos novca za državne institucije je fiksan, dok se raspodjela između entiteta vrši na osnovu koeficijenata koji se kvartalno utvrđuju. Trenutni koeficijenti: Federacija BiH 63,07 posto, Republika Srpska 33,38 posto i distrikt Brčko 3,55 posto.

Upravo su koeficijenti najveći problem kod raspodjele novca. U nekoliko navrata smo imali situaciju da RS smatra da je Federacija dobila više novca nego što joj pripada na račun ovog entiteta i distrikta, te je tražila povrat novca. Naravno, bilo je i obrnutih situacija, kao ona iz 2012. kada je RS morao vratiti 22 miliona KM Federaciji BiH. To ukazuje na to da sistem raspodjele treba urediti kako ne bi dolazilo do sporova i međusobnih optužbi.

Glavni izvor sredstava za socijalna davanja u oba entiteta su doprinosi, koji se prikupljaju i kanališu kroz vanbudžetske fondove, zavode penzijsko-invalidskog i zdravstvenog osiguranja. Međutim, sve češće se govori o potrebi reforme penzijskog sistema i njegovoj ugroženosti.

Direktor PIO/MIO Federacije BiH Zijad Krnjić kaže da penzioni sistem, izolovano gledano, nije ni ugrožen ni neodrživ. Međutim, u sadašnjoj ekonomskoj situaciji, sa ovim ekonomskim aktivnostima, zapošljavanjem i kretanjem GDP-a, on je u krizi jer nije nikad ni bilo normalno da se sistem međugeneracijske solidarnosti može finansirati na način da je broj zaposlenih i broj penzionera gotovo isti. Dakle, problem nije u penzionom sistemu nego u društvenom razvoju i ekonomskoj krizi u društvu.

Rasteretiti privredu

“Reforme penzionog sistema su potrebne zbog sistema samoga. I kada se napravi pravednija raspodjela i sistem postavi na način da imamo prihvatljiv broj zloupotreba, to će biti korisno za društveni razvoj, ali nije presudno važna ta reforma. S druge strane, priča o opterećenju plata i privrede tim doprinosima također ne stoji. U normalnim državama u Evropi, koje imaju ovakav ili sličan princip funkcioniranja penzionog sistema, ta su davanja ista ili veća. Dakle, naša privreda je opterećena nekim drugim davanjima, koja su proistekla iz ovakve organizacije: raznim taksama, pristojbama, porezima ove ili one vrste kojih ima stotine. Reformu fiskalnog sistema treba napraviti u tom pravcu da se rastereti privreda od silnih davanja, koja su praktično otuđeni sistemi i ne zna se gdje pare idu”, kazao je Krnjić.

Govoreći o smjeru u kojem bi trebala ići reforma penzionog sistema, Krnjić je rekao da postoje dva globalna principa: međugeneracijska solidarnost i kapitalizacija te dodao: “U nas je sad međugeneracijska solidarnost, a kapitalizacija je ono što liči na životno osiguranje koje ljudi plaćaju osiguravajućem društvu i svako ima svoj konto. Nijedna država mnogo jača od BiH nije prelazak sa međugeneracijskog na kapitalizirajući sistem dovršila, ni BiH to nije primarni cilj jer i taj sistem ovisi o ekonomskoj aktivnosti. Ja ću samo podsjetiti da je u SAD-u kapitalizirajući sistem i zamalo su 2008. zbog ekonomske krize došli u situaciju da sistem propadne, sredstva su uložena u projekte koji su propali i novac koji su ljudi ulagali na račune u osiguravajućim kućama propao. Dakle, kapitalizirajući sistem nije zaštita od nekih dugoročnih problema i nije ga lako provesti, proći će decenija da on profunkcionira. U tom pravcu će se ići.”

Na drugoj strani, potrošnja javnog sektora u BiH iznosi skoro 47 posto GDP-a, a tu nisu uračunati iznosi ulaganja koja se finansiraju iz vanjskog duga. Za kapitalne investicija troši se svega pet posto GDP-a, dok se za plate i naknade zaposlenim u javnom sektoru troši 28 posto GDP-a, za korištenje roba i usluga 23 posto, a za socijalna davanja 33 posto. Dakle, najveći dio novca odlazi za finansiranje javne uprave i uvijek kada se dođe u situaciju da su prilivi u budžete smanjeni, vlasti posegnu sa povećanjem cijena administrativnih taksi, akciza ili drugih vrsta poreza.

Profesorica Azra Hadžiahmetović je kazala da su to ad hoc rješenja, koja se donose u odsustvu generalnih ciljeva fiskalne politike.

“Tada se poseže za mjerama koje su kratkoročne i rješavaju kratkoročno probleme u budžetima, a na dugi rok štete ukupnom ekonomskom ambijentu. Prioritet je što više para u budžet, a nisu bitne posljedice koje to može izazvati”, zaključila je ona.