Politikom podjele zakovano sjećanje na srebreničke žrtve

Uprkos brojnim presudama Haškog tribunala u kojima se, nedvosmisleno, zločin počinjen nad oko 8.000 muškaraca i dječaka iz zaštićene zone UN-a u Srebrenici jula 1995. godine naziva genocidom, te rezolucijama Evropskog parlamenta, Kongresa SAD-a, parlamenata Australije, Kanade i zemalja regiona – u BiH zvanične osude genocida u vidu rezolucije nema.

BiH je tako ostala jedina zemlja u okruženju koja nije priznala genocid na vlastitoj teritoriji i koja će, umjesto Dana sjećanja, 11. juli dočekati podijeljena na Dan žalosti u FBiH – ili tek petak, običan radni dan u RS-u.

Tog 16. aprila 1993. godine kada je Vijeće sigurnosti UN-a donijelo prvu rezoluciju u kojoj se pominje Srebrenica koja se proglašava zaštićenom zonom, nije se ni pretpostavljalo da će više od dvije decenije kasnije u većini zemalja civilizovanog svijeta Srebrenica biti tema i drugih rezolucija – ovaj put ne o zaštiti već o osudi najvećeg zločina nakon Drugog svjetskog rata – genocida. Rezolucija 819 ostavila je gorak ukus neuspjeha međunarodnih snaga da od pokolja, koji su počinile snage VRS-a, predvođene haškim optuženikom Ratkom Mladićem, zaštite oko 8.000 muškaraca i dječaka.

„Pravac Potočari, Bratunac, nemoj se zaustavljati, hajde…“!

Komentar jednog od UN-ovih komandanata Francisa Briquemonta da je „prestao čitati rezolucije Ujedinjenih naroda zbog ogromnog jaza između retorike i stvarnosti na terenu“, pokazaće svu nespremnost međunarodnih snaga da se suoče sa onim što se spremalo, a potom i izvršilo u Srebrenici.

Uoči petnaeste godišnjice zločina nad srebreničkim Bošnjacima, EU, na čijem tlu je počinjen pokolj, progovorila je glasom pokajanja i priznanja kroz riječi zastupnice u evropskom parlamentu Diane Wallis:

„Moramo se sjećati jer svi kao Evropljani imamo osjećaj déjà vu kada su u pitanju Potočari. Osjećaj saučesništva. Svi smo na svojim tv ekranima vidjeli scene prije masakra. Imamo taj elemenat beznađa i bespomoćnosti koji smo možda dijelili. Nikada ne možemo reći ‘nikada više’, ali možemo reći da ćemo se sjećati, da ćemo učiti i da ćemo pomoći ljudima da krenu naprijed – i to je ono što bi ovaj dan sjećanja trebao predstavljati.“

Danas su gotovo sve evropske zemlje prihvatile Rezoluciju i obilježavaju 11. juli kao Dan sjećanja na žrtve genocida. Tu obavezu su ispunile i zemlje regije – Crna Gora, Hrvatska, Makedonija, te Srbija koja je osudila zločin u Srebrenici izbjegavši termin genocid. I van Evrope zločin genocida u Srebrenici doživio je osude – iz Kongresa SAD-a, te Kanade, koja je jednoglasno usvojila Rezoluciju o Srebrenici, dok je jedna od najsnažnijih osuda stigla iz Australije.

Njima su prethodile su presude Haškog tribunala koji je osudivši generala VRS-a Radislava Krstića na 35 godina zatvora stavio pečat na svaku dilemu. Predsjedavajući Žalbenog vijeća koje je presudilo Krstiću Theodor Meron:

„U svom stremljenju da eliminišu jedan dio bosanskih muslimana, snage bosanskih Srba izvršile su genocid. One su imale za cilj istrebljenja 40.000 bosanskih muslimana koji su živjeli u Srebrenici, grupu koja je simbolično predstavljala bosanske muslimane uopšte.“  

I pored ovih činjenica o onome što se dogodilo na njenom teritoriju, nijema je, čini se, samo BiH. Ona jedina u regiji nije usvojila Rezoluciju o osudi genocida u Srebrenici. U FBiH 11. juli biće Dan žalosti, u RS-u tek petak.

U Parlamentu BiH nema ruku za Rezoluciju, a politika i dalje stoji zakovana na principima koje je još davno postavio Milorad Dodik, aktualni predsjednik RS-a:

„Ne mogu nerođena srpska djeca biti kriva za nešto što je bilo prije 10, 15 godina. Ne mogu i neće biti. I nije bio genocid ovdje.“

Političku retoriku pobijaju činjenice, dokumenti i priznanja poput onoga kakvo je u haškoj sudnici dao Momir Nikolić, ratni  komandant za sigurnost i obavještajne poslove vojske bosanskih Srba:

„Svjestan sam da mrtve ne mogu vratiti, da porodicama svojim priznanjem bol ne mogu ublažiti, ali sam ovim činom želio da doprinesem da se napokon sazna potpuna istina o Srebrenici i njenim žrtvama, da državni organi Republike Srpske i svi pojedinci koji su učestvovali u zločinu slijede moj put, priznaju svoje učešće i krivicu, predaju se i odgovaraju za ono što su uradili.“

Ignorisanjem rezolucija i sudskih presuda zločin se samo uvećava. Moramo učiti od drugih, savjetuje predsjednica Društva za ugrožene narode BiH Fadila Memišević:

„U Gvatemali je nakon 30-godišnjeg građanskog rata, a kod nas je agresija, vlada smogla snage da napravi jedan veliki izvještaj u kojem se eksplicitno kaže: ’Učinili smo genocid nad plemenom Maya. Mi se stidimo zbog toga i želimo da se to nikada i nikome ne ponovi.’ Mi smo, izgleda, jako daleko od ove tačke suočavanja. Ovo što rade naši parlamentarci mislim da treba da bude povod Evropskom parlamentu, odnosno Evropskoj uniji da jedan od uslova prijema BiH bude usvajanje zakona o kažnjavanju negiranja, minimiziranja i tabuiziranja genocida“, zaključila je Memišević.

RSE – Dženana Halimović