URONJENI U SVIJET LAŽI I OBMANA: Političke konotacije dezinformacija o korona virusu
Osim širenja lažnih i manipulativnih sadržaja iz uobičajenog repertoara, političari su iskoristili i novonastalu situaciju vezanu uz pandemiju te i takve teme stavili u svoju službu
Autor: Mladen Obrenović
Korona virus je najveća prevara stoljeća, ali i svjetska laž, zapravo je u rangu gripe; 5G mreža uzrokuje korona virus, a migranti rade na demografskoj promjeni Evrope i Balkana – samo su neke od tvrdnji koje je na društvenim mrežama u posljednjih godinu dana objavljivao Sej Ramić, nezavisni vijećnik (na odlasku) u Gradskom vijeću Bihaća i (neuspješni) kandidat za čelnog čovjeka toga grada na zapadu Bosne i Hercegovine. Baš kao i izjave i objave drugih javnih dužnosnika, i Ramićeve su bile čest predmet analiza fact-checking platformi. Najmanje 11 puta tokom prošle godine Ramićeve tvrdnje analizirao je i ocjenjivao Istinomjer. Uglavnom se radilo o neistinama, neutemeljenim i netočnim tvrdnjama – o korona virusu, COVID-u 19, migrantima. Omiljeni kanal komuniciranja mu je Facebook, gdje je i administrator grupe Stop invaziji migranata! Udruženje građana Bihaća, koja okuplja 10.000 članova i objavljuje 20-ak postova dnevno. No, popularnost na društvenim mrežama i aktivizam u protumigrantskim okupljanjima u Bihaću, Ramić nije kapitalizirao na izborima za gradonačelnika, dobivši glasove 560 birača i osvojivši 2,5 posto glasova. Uskoro će, kad se formira novi saziv Gradskog vijeća Bihaća, biti i bivši vijećnik.
Političkih sadržaja u Bosni i Hercegovini gotovo nikada ne fali, a čak su i događaji vezani za pandemiju tokom proteklih mjeseci često poprimali političke konotacije. Stoga je bilo i neminovno da se neki političari promovišu na taj način, govori Dalio Sijah, urednik Istinomjera. Ta platforma ukazuje ne samo na Ramićev, nego i na brojne druge slučajeve širenja lažnih i manipulativnih sadržaja – bilo iz riječi i djela lokalnih, bilo entitetskih ili političara na državnoj razini. No, osim onih laži i manipulacija iz njihovog uobičajenog repertoara, političari su iskoristili i novonastalu situaciju vezanu uz širenje korona virusa.
Godinu za nama obilježila je pandemija COVID-a 19, pa su medijski prostor uveliko zauzimali i oni koji šire manipulativne, lažne i obmanjujuće sadržaje. Stoga su se i platforme za provjeru činjenica morale dijelom preorijentirati u svom radu i posvetiti se (i) temama vezanim za korona virus i bolest COVID-19, jer je situacija postala prilično ozbiljna, a posljedice stvaranja i širenja dezinformacija sve problematičnije.
Toga su vrlo brzo postali svjesni i u Raskrinkavanju, pa su se, kako kaže urednik Darko Brkan, po prirodi stvari, našli u središtu ludila koje je nastalo u medijskom prostoru, posebno u prvim mjesecima pandemije. U prva četiri mjeseca, kako navodi, dezinformacije vezane za novi korona virus SARS-CoV-2 i bolest COVID-19 su u potpunosti dominirale, da bi se taj trend nastavio, doduše u nešto smanjenom procentu u odnosu na ukupan broj objavljenih analiza i u narednim mjesecima. Zajedno s partnerskim organizacijama završavaju studiju u kojoj je, među ostalim, navedeno kako je tim Raskrinkavanja napravio 207 fact-checking analiza i u njima ocijenio 2.662 članka koje su objavila 773 medija – i sve s temama vezanim za pandemiju. Zahtijevalo je to i pojačan angažman, reorganizaciju rada, prilagođavanje radu na provjeri činjenica, povezivanju Istinomjera i Raskrinkavanja kako bi pojačali kapacitete.
Na pitanje jesu li tokom godine politički sadržaji ostali u sjeni korona virusa i COVID-a 19, Brkan odgovara da se pri tome mora uzeti u obzir da je dobar broj dezinformacija vezanih za pandemiju imao i političku konotaciju, a neke od najznačajnijih dezinformacija su upravo one koje su bile suštinski političke.
Vrlo brzo su i lokalni i globalni akteri našli načina da iskoriste pandemiju u političke svrhe, a svjedoci smo i da su nastali globalni politički pokreti kao posljedice dezinformativnih narativa koji su nastali u toku pandemije, tako da je ta linija između ‘pandemijskih’ i političkih dezinformacija jako tanka, kaže Brkan.
Drugi razlog zašto je politika ipak imala svoje zasluženo mjesto u radu fact-checkera tokom prošle godine jesu lokalni izbori, gdje su radili uobičajene poslove i jako puno napora posvetili da ukažu na razne medijske manipulacije koje su karakteristične za predizborno vrijeme. Ipak, ukupno gledamo, Brkan smatra da se apsolutno ništa ne može mjeriti, kako u Bosni i Hercegovini, tako i globalno, sa pandemijom kada su u pitanju dezinformacije.
Politiziranje zdravstvene krize
Ako pod ‘ostajanjem političkih događaja u sjeni COVID-a 19’ mislite na medije, odgovor je – da. Ako pod ‘ostajanjem u sjeni’ mislite na to da li su političari stavili u drugi plan politička prepucavanja i igre zbog pandemije, apsolutno – ne. Itekako su koristili vanredne okolnosti za političku promociju u izbornoj godini, smatra i Zarfa Hrnjić Kuduzović, profesorica na Odsjeku za žurnalistiku Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli.
Prema njezinim riječima, zdravstvena kriza je potpuno ispolitizovana, jer su, umjesto na rješenja za efikasnije zbrinjavanje pacijenata, vrijeme i resursi trošeni na difamaciju političkih protivnika.
Pandemija je pokazala da u bh. društvu političari, ali i neki budžetski korisnici (ovdje ne mislim na zdravstvene radnike koji rade na COVID-odjeljenima), nemaju ni minimum socijalne senzibilnosti, niti prezaju od korištenja izrazito teške situacije za lične interese, navodi Hrnjić Kuduzović.
Prema njezinoj ocjeni, većina profesionalnih medija u Bosni i Hercegovini (javnih, ali i privatnih), odgovorno je izvještavala o pandemiji apelirajući na građane da poštuju mjere zaštite, propitujući odgovornost nadležnih institucija, razgovarajući s kompetentnim stručnjacima, upozoravajući na dezinformacije. Ali, dodaje, bilo je i onih drugih.
Pojedini mediji koji su davali prostor kvazistručnjacima i dezinformacijama vodili su se komercijalnim interesima radi veće gledanosti, odnosno posjećenosti znajući da teorije zavjera i spekulacije privlače veću pažnju od činjenica. Usto, naučne studije su dokazale da i građani uglavnom biraju i vjeruju onim informacijama koje potvrđuju njihovo viđenje stvarnosti, dok one suprotne odbacuju kao iskrivljene i pristrane, ukazuje Hrnjić Kuduzović.
Zarfa Hrnjić Kuduzović
Objašnjavajući odakle dolaze lažni i manipulativni sadržaji, tko ih stvara i širi, Hrnjić Kuduzović navodi kako su najveći broj takvih dezinformacija proširile farme portala. Napominje da one nisu ni pokrenute radi informisanja građana nego radi zarade njihovih vlasnika. I za njih kaže da i nisu mediji nego komercijalne platforme čija je svrha da dijeljenjem popularnih, kontroverznih i klikabilnih sadržaja na velikom broju umreženih stranica u istom vlasništvu ostvare profit.
Tu nema nikakve odgovornosti prema javnosti niti brige za sopstveni kredibilitet jer se i ne vide dugoročno u tom poslu, a osobe koje rade na takvim ‘farmama portala’ nisu novinari nego pojedinci koji su tu vidjeli priliku za laku zaradu, konstatira Hrnjić Kuduzović.
Umjesto informiranja – dezinformacije
Bez obzira na sav trud koji poduzimaju fact-checking platforme, pogotovo u smislu fokusiranja na analize koje su bile povezane s pandemijom, ostaje dojam da su konzumenti medijskih sadržaja, a pogotovo korisnici društvenih mreža u dobroj mjeri uronjeni u svijet laži i obmana. Komentirajući takvu pojavu – da je dio medija i/ili medija, umjesto informiranja kao jedne od ključnih uloga zapravo dezinformirao javnost, urednica Raskrinkavanja Tijana Cvjetićanin navodi kako je problem u tome što mnoštvo medija i raznih online portala koji se samo pretvaraju da su mediji uopšte ne vidi informisanje kao svoj ključni zadatak i primarno se vodi nekim sasvim drugim motivima, bilo da su oni ekonomski, politički, ili ideološki. Dezinformisanje javnosti, dodaje, samo je neizostavan ‘alat’ kojim se služe pri ostvarivanju takvih ciljeva.
Kada je izbila pandemija, takvi su medijski i ‘medijski’ izvori zapravo samo nastavili da rade ono što su i ranije radili, ne obazirući se na činjenicu da besmislice i/ili potpune laži koje im donose klikove sada mogu ugroziti zdravlje i živote ljudi. Sigurna sam da to i jeste bio slučaj i da je ta poplava dezinformacija, u kojoj su ljudi ohrabrivani ili direktno navođeni na neodgovorno i rizično ponašanje, značajno pomogla ovom virusu da se proširi i odnese više od četiri hiljade života u ovoj državi, smatra Cvjetićanin.
Tijana Cvjetićanin
Kad su društvene mreže u pitanju, upozorava na izloženost dodatnim, još razornijim uticajima raznih teoretičara zavere koji grade svoje ‘influenserske’ profile utrkujući se ko će ljudima servirati što strašnije i što neverovatnije priče, koje predstavljaju kao ‘otkrića’ nekih katastrofičnih ‘istina koje se skrivaju’ i tako podižu broj pregleda i interakcija, to jest ostvaruju zaradu. Navodi kako tom zavjerološkom svjetonazoru pripadaju mnogi – od ‘ravnozemljaštva’, magijskih i ezoterijskih ‘iscelitelja’, antivakcinacijskih i drugih pseudomedicinskih obmana, pa do priča da svetom upravlja vanzemaljska rasa ljudi-guštera.
Sadržaj je manje bitan, ali je njihov kumulativni rezultat taj da se potpuno uništava poverenje u bilo kakvo verifikovano, institucionalno, naučno znanje, što je u ovakvoj situaciji zaista katastrofalno, upozorava Cvjetićanin.
Kao poseban primjer navodi djelovanje američkog predsjednika na odlasku, Donalda Trumpa, koji i sam aktivno promoviše i podržava sumanute teorije zavera i obezbeđuje im legitimitet sa najuticajnije funkcije sa koje ga mogu dobiti. Za okupaciju, napad i upad u Kongres smatra da su direktan rezultat Trumpovih neistinitih tvrdnji o navodnoj krađi predsedničkih izbora u toj zemlji.
Ljudi koje smo gledali kako razbijaju prozore na Capitolu su u dobroj meri pobornici istih agresivnih teorija zavere kao što je QAnon, koje su i na ovim prostorima dobile (barem) desetine hiljada sledbenika u protekloj godini. Pitanje je koliko je njih radikalizovano do iste mere, to jest do tačke u kojoj bi bili spremni na nasilje. Iz pretnji koje mi sami dobijamo svaki put kada se ‘dotaknemo’ obmana u koje čvrsto veruju, rekla bih da ih je sve više i da je ta tačka sve bliže, primjećuje Cvjetićanin.
Na kraju, upozorava kako je spomenuta uronjenost u laži i obmane prisutna i veoma opasna, ali i da bi se trebala konačno prepoznati kao problem celog društva, a ne samo ‘društvenih mreža’, jer ih je odavno prevazišao.
Fact-checkeri ne bi trebali biti jedini koji se bave ovim problemom, jer ga mi ne možemo rešavati – za to je potrebno ozbiljno promišljanje i značajan napor aktera iz raznih segmenata društva, poručuje Cvjetićanin.
Važnost medijske i informacijske pismenosti
Podsjećajući kako Bosna i Hercegovina zauzima neslavno 32. mjesto među 35 europskih država u kojima se mjeri Indeks medijske pismenosti, profesoricu Hrnjić Kuduzović ne iznenađuje podložnost građana dezinformacijama. Dodatnim otežavajućim faktorima smatra loš obrazovni sistem i nepovjerenje u institucije.
Jedino dugoročno rješenje je involviranje medijske i informacijske pismenosti u sistem formalnog obrazovanja. Na primjer, da u okviru materinjeg jezika učenici stiču znanje i vještine prepoznavanja vjerodostojnih od manipulativnih online sadržaja. Prepoznavajući opasnosti od dezinformacija, Finska je i prije pandemije, već u osnovnoškolske kurikulume uvela kritičku analizu informacija, njihovu provjeru i vrednovanje, ukazuje.
Problem se, nastavlja, malo može ublažiti djelovanjem organizacija civilnog društva koje organiziraju radionice o dezinformacijama ili uređuju portale s edukativnim sadržajima posvećenim i prepoznavanju lažnih sadržaja. Navodi pri tome podstranice platformi Raskrinkavanje i Analiziraj posvećene medijskoj i informacijskoj pismenosti. S jedne strane oni nastoje obučiti građane o kriterijima razlikovanja vjerodostojnih od manipulativnih sadržaja, a s druge potaknuti urednike i novinare na kvalitetniji rad.
Prateći njihove analize i edukativne sadržaje, građani mogu donekle poboljšati svoju medijsku i informacijsku pismenost. Problem je ovdje, kao i u mnogim drugim oblastima, što oni kojima je edukacija najpotrebnija pokazuju najmanje spremnosti da uče. Za prepoznavanje lažnih informacija najučinkovitija je informacijska pismenost u smislu sposobnosti identifikovanja, lociranja, evaluiranja i korištenja informacija. Dakle, mnogo je korisnije obučiti građane kriterijima po kojima će znati pronaći kvalitetne izvore informacija i procijeniti informacije (jer te vještine mogu dugoročno koristiti) nego ih retroaktivno upozoravati na informacije koje su lažne (jer su one već proširene i izazvale štetu, a efekt njihovog razotkrivanja je jednokratan), zaključuje Hrnjić Kuduzović.
***
Tekst je dio projekta ‘Promoviranje medijske i informacijske pismenosti i jačanje nezavisnih medija na Zapadnom Balkanu’, koji provode Fondacija Mediacentar i Albany Associates.
