Pokušaj “izolacije” Rusije je dostojan skupine s igrališta dječjeg vrtića
Zapadni političari i mediji mjesecima govore o “međunarodnoj izolaciji Rusije” i taj je termin u potpunosti prihvaćen i od većeg dijela javnog mnijenja u Europi i Sjevernoj Americi.
Onda je sasvim jednostavnom metodom, provjerom zemalja koje su uvele sankcije Rusiji, analitičar Sergej Filatov na svom blogu objavio kartu tada još nepoznatog autora crteža “međunarodne zajednice” i rekao kako takve slike zaslužuju međunarodnu nagradu.
Kasnije se ispostavilo da je kartu na Twitteru objavio Ian Bremmer, istaknuti američki politolog i čest gost američkih televizijskih programa.
Naime, Ian Bremmer je naslikao beskrajnu morsku površinu i istaknuo samo “svijet” koji je “izolirao Rusiju “, koji na kraju ispada sramotno mali. Taj “svijet”, ili “međunarodnu zajednicu”, na kraju čine SAD, Europska unija, Kanada, Japan, Južna Koreja, Australija i Novi Zeland.
Ian Bremmer – “Svijet” kako ga vide Barack Obama i Europska komisija
Karta u punom sjaju prikazuje svu beznačajnost anglo-saksonskog svijeta, kojega, nažalost, svesrdno podržavaju i hrvatska vlada, predsjednica i gotovo sve oporbene stranke.
Sličnu kartu je prošle godine objavio i portal Zero Hedge, ali s malim greškama jer je među zemlje koje su uvele sankcije Rusiji dodao Makedoniju i Bosnu i Hercegovinu, nedostaje Japan, ali su dodani Gruzija i Izrael, koji nisu označeni na gornjoj karti.
Kako god bilo, Filatov tvrdi da je ovo stvarno smiješno, posebice ako pogledamo kompletnu političku kartu svijeta. Usporede li se te karte “međunarodne zajednice” i političku kartu planete Zemlje, onda bi se svako dijete trebalo zapitati zašto lideri zemalja koje čine to samoproglašenu “međunarodnu zajednicu” sami sebe nazivaju gospodarima svijeta, određuju koja je zemlja demokratska i koja nije, koja krši ili ne krši međunarodno pravo, koje zemlje imaju učinkovitu ekonomiju ili kojima trebaju njihovi emisari i neoliberalni gurui da ih “izvedu na pravi put”, itd… Lideri tih nekoliko zemalja su uvjereni kako je ostatak čovječanstva dužan živjeti udovoljavajući njihovim hirovima i prihvaćati zakone kojima se legalizira pljačka i nasilje nad suverenim državama. U stvari, prema Filatovu, trebali bi im se svi početi smijati u lice, jer upravo od toga Washington i Bruxelles najviše strahuju.
Možda će netko reći da su to ipak zemlje skupine G7, sedam najrazvijenijih zemalja na svijetu, što bi navodno trebale biti SAD, Kanada, Njemačka, Velika Britanija, Japan, Francuska i Italija. No, skupina G7 nije ništa drugo nego klub zemalja zajedničkih interesa, kako ih je nedavno ruski predsjednik Vladimir Putin i dodao “kako se Rusija s njima više ne namjerava sastajati, čak ni u slučaju rješenja ukrajinske krize, te da će svoje napore usmjeriti na rad u formatima G20 i BRICS”.
Zašto je ruski predsjednik dao takvu izjavu? Iz prostog razloga što G7 nije nikakva “Velika sedmorka”, što se vidi iz podataka za 2014. godinu koji kažu da lista prvih deset svjetskih ekonomija izgleda ovako: 1. Kina, 2. SAD, 3. Indija, 4. Japan, 5. Njemačka, 6. Rusija, 7. Brazil, 8. Francuska, 9. Indonezija, 10. Velika Britanija.
Dakle, od G7 su među velikima ostali samo SAD, Njemačka i Japan, a Francuska i Velika Britanija su uspjele ne ispasti iz prvih deset, gdje već nedostaju Kanada i Italija. Što je još gore po Zapad, ovaj trend će se nastaviti i prema istraživanjima PwC centra će 2050. godine razvijena Sjeverna Amerika, Europska unija i Japan liderstvo prepustiti zemljama u razvoju, a na globalnoj razini će čak i Njemačka pasti na deseto mjesto.
G7 su već prošlost, a do 2050. će zemlje u razvoju premašiti Sjevernu Ameriku, EU i Japan
Danas su toga svjesni i u Sjedinjenim Državama, a utjecajni časopis Foreign Policy piše kako su pokušaji Zapada da izolirati Rusiju dostojni igrarija s igrališta u dječjem vrtiću.
“Zemlje skupine BRICS i sve ostale ne-zapadne nikada nisu mislile ozbiljno slijediti Washington i Bruxelles po pitanju sankcija. Međunarodni utjecaj Rusije čini izoliranost gotovo nemogućom. Osim toga, politika kažnjavanja “lošeg ponašanja” je neučinkovita”, kaže Suzanne Nossel, bivši djelatnica američkog State Departmenta i trenutna direktorica američkog Analitičkog centra PEN, koji okuplja pisce i novinare.
Autorica u svom članku za časopis Foreign Policy priznaje kako je uporaba izolacije poznata metoda političkog pritiska, ali napominje da je izolacija “kao geopolitički ekvivalent socijalni model dostojan ponašanja skupine s igrališta u dječjem vrtiću”.
Nossel u isto vrijeme tvrdi “kako, uz sve razmetanje hrabrošću zapadnih zemalja, politika sankcija nije uspjela zbog Putinovog odgovora drugim sankcijama, a tome treba dodati i činjenicu da je Obamin apel na međunarodnu zajednicu da se izolira Rusija u potpunosti propao”.
“Kina, Indija, Brazil, Južna Afrika i drugih ne-zapadne zemlje nikada nisu ozbiljno mislile slijediti Washington i Bruxelles po pitanju sankcija. Podjela su već primjetne u Europi. Italija i Grčka, čije su ekonomije pogođeni zatvaranjem ruskog tržišta, počinju sumnjati u učinkovitost ove vrste politike. Posjeta američkog državnog tajnika Johna Kerrya Rusiji se može smatrati dokazom da Washington ne želi svađu s ruskim liderom”, kaže Nossel.
Unatoč činjenici da su manje ili više svi svjesni kako Zapad nema snage da pobijedi u ovom sučeljavanju, politika koja se počela provoditi proljeća prošle godine traje i danas.
Netko će na kraju ovog sučeljavanja ostati sa svijećom u ruci
Ostavimo po strani SAD, pa čak i Kanadu, Australiju ili Japan i fokusirajmo se na Europsku uniju.
Pod američkim pritiskom su europske zemlje pristale na pokušaj izoliranja Putina. Rezultat? Moskva je uspostavila savez s Kinom, dok će Stari kontinent zbog ove hazarderske odluke vjerojatno platiti vrlo visoku energetsku i geopolitičku cijenu.
Cijene nafte, unatoč njihovoj volatilnosti, od svibnja su ostale gotovo nepromijenjene.
West Texas Intermediate (WTI) se prodaje za oko 60 dolara po barelu, dok je Brent blago pao i od cijene 67 po barelu, danas se prodaje po cijeni od 64 dolara. Ovaj trend samo pokazuje proturječja koja i dalje postoje na tržištu nafte – viška ponude na svjetskom tržištu i popratnim padom proizvodnje nafte u SAD-u. Nakon pada od 60%, koji se dogodio između srpnja 2014. i siječnja 2015., ovi su čimbenici doveli do oporavka cijena nafte.
Economist piše kako pad WTI nafte u tom razdoblju nije donio nikakvu korist američkom gospodarstvu. U stvari, poznato je da je američki BDP jako vezan i da prati cijene nafte. Unatoč mainstream analitičarima, kolaps cijena nafte nije dao potreban kisik američkom gospodarstvu, a unatoč procjenama o rastu u prvom tromjesečju ove godine, na godišnjoj razini se predviđa pad od -0,7%, piše ekonomski analitičar Max Keiser.
Ekonomisti strahuju da monetarna politika koju provode velike zapadne središnje banke (FED, ESB, britanska i japanska središnja banka) neće pogodovati gospodarstvu, nego će samo pogoršati deflaciju koja je, barem do sredine travnja ove godine, pridonijela smanjenju cijena barela.
U svibnju je euro je oslabio u odnosu na dolar, a posebno nakon vijesti, često kontradiktornih, o rezultatima pregovora s Grčkom i sudbinom eurozone.
I dok “razvijene zemlje” pokazuju mišiće, prijete, “izoliraju” i ucjenjuju, ostatak svijeta gleda svoja posla.
Ruska Federacija i Narodna Republika Kina su dodatno učvrstili svoj strateški savez i vrlo uspješno vode “financijski Hladni rat” protiv Zapada, a sve u cilju da jednom zauvijek uspostave novi svjetski multilateralni poredak. Potpisivanjem novog sporazuma u području energetike, takozvanog Zapadnog toka (Western Route), narednih 30 godina će se plinovodom Altai u Kinu s poluotoka Jamal i iz zapadnog Sibira isporučivati 30 milijardi kubnih metara plina godišnje, piše portalOil Price i dodaje “kako se Putin može glasno smijati zapadnim sankcijama”.
Ovome treba dodati Istočni tok (Eastern Route) i sljedećih trideset godina isporuka 38 milijardi kubnih metara plina godišnje kojeg Rusija prema sporazumu iz svibnja prošle godine kroz plinovod Moć Sibira treba isporučiti Kini. Te isporuke nemaju ništa s onima koje će biti isporučene s Jamala, nego rezervama plina u središnjem i sjeveroistočnom Sibiru. Važno je napomenuti da će se sve transakcije obavljati pomoću juana i rublje umjesto dolara.
Europska unija, nesposobna da se odupre američkom pritisku, prihvatila je i pomogla Washingtonu u neuspjelom pokušaju da politički izolira Rusiju. Misleći da može živjeti bez ruskog plina, Europska unija je, kako se čini, zauzvrat dobila:
1. Ubrzanje u određenoj mjeri neizbježnog procesa, ali još uvijek politički vrlo utjecajnog na velika gospodarstava zapadne Europe, smanjivanja one vrste “međusobne suzdržanosti” koja je do sada karakterizirala odnose Europske unije i Rusije, čime je Bruxelles Moskvi ponudio priliku da se u potpunosti preseli u novi euroazijski energetski kontekst.
2. Depoziti ruskog plina koji će se sada preusmjeriti na plinovod Altai su isti oni iz kojih se trenutno opskrbljuje Europa, što bi uskoro moglo dovesti do revizije prodajnih cijena za europske potrošače.
3. Odustajanje od projekta Južni tok, kojega su uz Gazprom trebale graditi tri europske tvrtke, ENI, EDF i Wintershall – BASF Group, dovelo je lansiranja Turskog toka, zajedničkog projekta Gazproma i turskog Botasa, dok će off-shore dio graditi Saipem, podružnica talijanske kompanije ENI.
4. U političkom smislu se zbog energetske politike Rusije destabilizira Makedonija, koja je ranije izrazila spremnost na sudjelovanje u novoj trasi plinovoda. New York Times otvoreno piše kako je američki podtajnik za energetiku, Amos Hochstein, kao izaslanik američkog State Departmenta u Ateni pozvao Grčku da uskratiti suradnju u ovom projektu.
Talijanski geopolitički časopis Limes piše da je dovoljno bilo pogledati proslavu Dana pobjede 9. svibnja u Moskvi, koju europski lideri nikako nisu smjeli bojkotirati, “jer su se tako odrekli i same pobjede, iako su i europski antifašistički pokreti dali veliki doprinos u borbi protiv nacifašizma”.
Pogledamo li tko je sve bio u Moskvi tog dana i obratimo li pozornost na činjenicu da Vladimir Putin neće odustati od svog nauma da 2019. obustavi tranzit preko Ukrajine i da neprestano dogovara nove isporuke plina i nafte zemljama azijsko-pacifičke regije, analitičar Demostenes Floros se u članku za Limes pita tko realno riskira da na kraju ostane sa svijećom u ruci?
Sudeći po visokim dužnosnicima koji su 9. svibnja posjetili Moskvu, među kojima se ističu predsjednici Kine, Indije i Kazahstana, većina čelnika zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza, predsjednici Kube, Venezuele, Egipta i mnogi drugi, lideri Europske unije su opet radili u korist vlastite štete, bolje rečeno na štetu naroda koje predstavljaju
Hoće li Europa moći bez ruskog plina, ako je 22. travnja predsjednik uprave talijanske kompanije ENI, Claudio Descalzi, na mega-konferenciji o energetici u Hustonu (SAD) izjavio:
“Plin je izvor energije u budućnosti, ne samo u Europi, nego i u svijetu. Ja sam vrlo optimističan glede plina, čak i ako uzmemo u obzir ciljeve koje moramo ostvariti u borbi protiv klimatskih promjena.”
Nekima očigledno nije jasno da će ovom će sučeljavanju netko, kao što kaže Demostenes Floros, na kraju ostati sa svijećom u ruci. Europska unija je ionako do sada platila najveći račun zbog vazalske politike prema Rusiji i za pretpostaviti je da problema s energentima neće imati SAD ili netko treći.
