IZ ENCIKLOPEDIJE BOŠNJAKA autora dr. Nazifa Veledara:
MUZAFERIJA, Zaim (Visoko, 9. 3. 1923 – Visoko, 5. 11. 2003), filmski, televizijski i pozorišni glumac.
Rođen je u Visokom. Radio je kao profesor njemačkog i francuskog jezika. Prvu profesionalnu ulogu ostvario je 1961. godine u filmu Veljka Bulajića „Uzavreli grad“, za koju je nagrađen na filmskom festivalu u Puli specijalnom nagradom. Na istom festivalu nagrađen je Zlatnom arenom za ulogu u filmu „Stanica običnih vozova“ Nenada Dizdarevića. Kao glumac epizodista igrao je u preko 100 filmskih i televizijskih projekata. Na festivalu glumačkih ostvarenja u Nišu nagrađen je za uloge u filmovima „Praznik“ Đorđa Kadijevića i „Mali vojnici“ Bahrudina Bate Čengića. Sa Batom Čengićem je sarađivao i u TV drami “Jagoš i Uglješa”, te u filmovima “Slike iz života udarnika” (1972), “Pismo-glava” (1983) i “Gluvi barut” (1990)
Posebne glumačke prefinjene kreacije ostvario je u pozorišnim predstavama diljem Bosne i Hercegovine: u tri „Hasanaginice“ Alije Isakovića, Mustafe Nadarevića i Nijaza Alispahića; u „Dervišu i smrti“ Meše Selimovića u režiji Nijaza Alispahića, u „Hamdibegu“ Harisa Silajdžića i u „Šehidu“ Zilhada Ključanina.
Nastupajući na pozorišnoj predstavi svoga sina Jesenka Muzaferije obilježio je 60 godina umjetničkog rada.
U svom posljednjem intervjuu, koji je dao za list “Oslobođenje”, definisao je svojih 60 godina rada rečenicom: “Moj krug se zatvara”. Samo četiri mjeseca poslije, 5. novembra 2003. godine Zaim Muzaferija je umro u krugu svoje porodice u Visokom.
Osim glumom Muzaferija se bavio i pisanjem poezije. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995) pisao je dnevnik i poeme o ratu koje je recitovao širom svijeta, u Londonu, Milanu, Amsterdamu, Nürnbergu, te istovremeno pomagao na razne načine borcima ARBiH u i oko Visokog.
IME ZLA
Bili su nam drugovi, sugrađami, susjedi,
Zvali smo se komšo, kume, jaro, prika,
Braća jednog roda, jednak hljeb i voda,
Munara i zvonik – zajednička slika.
I šta bi odjednom, nakon mnogo ljeta,
Zaprijetiše smrću – ne možemo skupa,
Te nas biju, pale, ruše, kolju, sile,
Gone čitav narod pred očima svijeta,
Ne, sve to je malo, zločin je još veći.
Zar je samo zločin onaj što zaprijeti,
Da će nestat butum jedan narod cijeli,
Kakav je to dušman što s dalekih brda,
Topovima prži – svoju pravdu dijeli,
Domove nam ruši i kasapi djecu.
Je l’ dovoljno ime, koljača-ubice,
Što čarapom crnom krije svoje lice,
I ne smije prići branitelju s puškom,
Da se ogledaju na mejdanu muškom,
Već u zbjegu gladnom starcu siječe prste,
I zgurenoj neni urezuje krste.
Zar je pljačkaš samo ili palikuća,
Kad pokupi blago pozatvara vrata,
Pa zapali kuću i čeljad još živu.
Je li krvnik katil pod imenom pravim,
Dok na drinskom mostu lokve krvi gaca,
Jakoroče trga sa majčinih grudi,
Za nožice hvata i dok ona ludi,
Razbija mu glavu, u vodu ga baca.
Krvolok i silnik, slabi atributi,
Jer, dok grlo sina reže čelik ljuti,
Dok bezčaste kćerku slovom svoga reda,
Roditelja vežu – mora sve da gleda.
Da l’ sve da nazovem sladostrašćem krvi.
Znam da ni te riječi nisam rek’o prvi,
Slabe su mi nemoćne riječi i imena,
Pa prizivam upomoć glas ognjišta pusta,
Slušam šta bi rekla rahmetli mi nena,
Da riječima grdnim ne pogani usta,
Kao da je gledam, tiho suze roni,
Pa uzdahne bolno – eh, onamo oni.
(Zaim Muzaferija)
Veliki umjetnik veli: “Braća jednog roda, jednak hljeb i voda…” . A, “Letopis Matice srpske” (1825) piše: “Bošnjaci žive izmeđ Drine, Verbasa, Save, Dalmacie i Huma čislom 450.000, ispovđdano ili islam, ili su rimokatolici, ili pravoslavni.
U čast ovog velikog umjetnika, u Visokom se od 2003. godine redovno održava manifestacija “Dani Zaima Muzaferije” gdje se održavaju promocije kataloga, razne izložbe, pozorišne predstave, kao i okrugli stolovi te premijere najvnovijih filmskih uradaka u Visokom.
FB: Nazif Veledar
