logo
bios

Podrška ubici iz Splita – nagomilane frustracije u društvu

Objavljeno prije 1 mjesec . u čet, jan 16th, 2020

Kad pojedinci uzmu pravdu u svoje ruke, to je znak da društvo tone u haos. A šta kad za to još dobiju i podršku na društvenim mrežama – kao što je slučaj s ubicom iz Splita ili ženom koja je u Beogradu udarila policajku?

Slučaj dvadesetpetogodišnjeg mladića iz Splita koji je iz automatskog oružja ubio trojicu ljudi vjerovatno kriminogene prošlosti. Ili slučaj iz 2018 . godine kada je u Srbiji žena ubila građevinskog investitora. Ili najsvežiji, kada je jedna žena u Beogradu pesnicom udarila komunalnu policajku. A uz sve to i veoma široka podrška za njih troje na društvenim mrežama…

Sve su to očigledni primjeri „uzimanja pravde u svoje ruke”. To jeste vjerovatno posljedica nefunkcionisanja institucija, ali bi za potvrdu takvih tvrdnji trebalo sprovesti relevantno naučno zasnovano istraživanje. Ono što je, međutim, sigurno jeste da je riječ o opasnoj društvenoj klimi, koja proizvodi opštu nesigurnost, smatraju sagovornici Dojče velea.

Mlade generacije nasilje doživljavaju kao nešto normalno

Politički analitičar, zagrebački profesor Žarko Puhovski, kaže da takvi primjeri, kojih je u postjugoslovenskom regionu mnogo, svjedoče o tome da sistem ne funkcioniše, ili funkcioniše suviše sporo pa ljude tjera da preduzimaju očajničke akcije.

„Dodamo li tome kriminogene grupe koje su povezane s policijom i organima vlasti, kao i naviku zaostalu od rata da se problemi rješavaju oružjem, te neprestano ‘pumpanje’ javnosti o domoljublju ili o patriotizmu, dolazimo do zaključka da se ovdje nasilje proglašava vrijednošću. Takva atmosfera je stvorena na prvom mjestu kroz slavljenje rata, što je za posljedicu imalo da mlade generacije nasilje doživljavaju kao nešto što je normalno”, navodi Puhovski za DW.

Žarko Puhovski (DW/G. Simonovic)

Žarko Puhovski

U znak podrške ubici iz Splita, pokrenuta je i internet-peticija i grupa na Fejsbuku, gdje je osumnjičeni Filip Zavadlav dobio podršku hiljada i hiljada ljudi. Oni traže da bude pušten iz zatvora, jer – kako navode – „Filip nije počinio krivično djelo, već pravdu”. Oni koji ga podržavaju prikupili su i novac za advokata.

„Očigledno je da ga svi podržavaoci zapravo doživljavaju kao neku vrstu Robina Huda, pod parolom da je on učinio u pola sata više nego splitska policija za 30 godina. Sada vjerovatno možemo očekivati i zalaganje za autoritarni poredak i za uvođenje čvrste ruke, što su zapravo sve opasne društvene poruke”, kaže Puhovski. Prema njegovim riječima, takvo stanje stvari je prije svega fizički opasno, jer se puca po gradu, što uvodi ljude u nesigurnost.

„Opasno je po funkcionisanje društva, jer će onda ljudi – kao što je to često slučaj – poželiti skraćeni put do rješavanja problema pa će reći da, ako je njemu uspjelo, može i meni. A sve počinje od informacije da je policija znala da je neko diler. Oni su znali o kome se radi, to su naširoko poznati dileri, što potpuno kompromituje institucije sistema”, navodi Puhovski.

Primjera nepravde ima veoma mnogo, a cijela stvar na neki način kao model počinje od naizgled malih nepravdi: na primjer, kako neko može da parkira automobil gdje god hoće, a policija mu to dozvoljava, dok „običnim” građanima takve stvari nisu dozvoljene – pa do toga da čak i minorni sudski procesi u zemljama regiona traju godinama.

Kako uopšte vjerovati sistemu?

Psiholog iz Banjaluke Srđan Puhalo podsjeća da sva istraživanja govore o tome da građani u regionu najmanje povjerenja imaju u političare, a zatim u institucije sistema, dok po pravilu najviše vjeruju policiji, vojsci i vjerskim institucijama.

„I ako imamo jednu takvu situaciju gdje ljudi ne vjeruju naročito sudovima i tužilaštvima, a oni su ti koji bi trebalo da budu prvi u funkcionisanju sistema, onda je sasvim očekivano da ljudi uzimaju pravdu u svoje ruke. I to ne traje od juče, već godinama”, kaže Puhalo za DW.

Srđan Puhalo (privat)

Srđan Puhalo

Prema njegovim riječima, takva vrsta ponašanja je opasna, „jer to onda više nije društvo, već neki Divlji zapad gdje će svako u zavisnosti od sopstvene procjene kažnjavati one koji mu se ne sviđaju, ili koje ne voli, ili koji su mu se zamjerili. To je regresija u društvu, to nije civilizovano društvo, već haos. Civilizovano društvo nastoji da kontroliše svakog pojedinca i civilizacija podrazumijeva represiju prema onome što bismo mi na prvu uradili, dakle podrazumijeva kanalisanje našeg ponašanja”, ocjenjuje Puhalo.

Međutim, dodaje, građani danas imaju osjećaj da žive u društvima u kojima zakoni ne važe za sve ljude jednako, što djeluje veoma frustrirajuće. „Ljudi prosto ne znaju kako da se ponašaju, jer znaju šta je na papiru, ali je to u koliziji sa realnošću. Mislim da je jedna od posljedica toga i odlazak ljudi odavde, jer ljudi ne mogu da prihvate takva pravila igre. A ovi koji ostaju pokušavaju da se snađu kako znaju i umiju ili puknu pa ne mogu da kontrolišu sebe”, navodi Puhalo.

On kao drastične primjere nefunkcionisanja sistema navodi slučajeve smrti mladića Davida Dragičevića iz Banjaluke i Dženana Memića iz Sarajeva, koji već godinama nisu razriješeni. „I kako onda da vjeruješ sistemu? Kakvu poruku sistem šalje malom čovjeku: da su neki jednakiji od drugih?”, kaže Puhalo.

„Osvetnička” varijanta postoji svuda u svijetu

Marko Škorić, univerzitetski profesor sociologije iz Novog Sada, upozorava međutim da zaključke o uzrocima fenomena uzimanja pravde u svoje ruke ne bi trebalo donositi naprečac, već je potrebno naučno istražiti taj društveni problem. A on, prema njegovim riječima, nije karakterističan samo za naša društva nedovoljno razvijene demokratije, već i za razvijena društva.

„Kao što je slučaj sa svim društvenim resursima, ljudi nemaju ni jednak pristup pravu, što znači da pojedinci s niskim društvenim statusom teško mogu da se uzdaju u pravni sistem kako bi riješili neke nesuglasice, naročito sa onima koji su od njih superiorniji. Zato je od svih osnovnih oblika upravljanja konfliktom u društvu najčešća samopomoć, kao samostalno rješavanje percipirane nepravde putem agresivnosti. Ona obuhvata sve – od jednostavnih gestova neodobravanja, preko osvete, do masovnih izliva agresivnosti koji mogu da rezultiraju u velikom broju mrtvih – i može se reći da predstavlja jedan vid društvene kontrole”, objašnjava Škorić za DW.

Marko Skoric (privat)

Marko Škorić

On dodaje da se obično vjeruje da je „samopomoć” opstala prije svega u tradicionalnim društvima, ali navodi da detaljnije analize ipak pokazuju da je prisutna i u modernim društvima.

„Dakle, sukob između prava i samopomoći nije okončan sa srednjim vijekom, pošto mnogi ljudi i dalje uzimaju zakon u svoje ruke, odnosno država je samo teorijski dostigla stanje monopola nad legitimnom upotrebom sile. Ta ‘osvetnička’ varijanta postoji svuda u svijetu i nije povezana samo s društvima poput srpskog ili hrvatskog. Veliki dio kriminalnih radnji uključuje potragu za pravdom, što znači da je u mnogim društvima ubistvo reakcija na kriminal, a ne kriminalno djelo samo po sebi. Takođe, u mnogim društvima ubistvo je rijetko kada predatorski čin – gotovo uvijek je povezano s nekom svađom, nezadovoljstvom, uvredom i slično. U afektu čovjek ne stiže da misli o sistemu u kojem živi”, kaže Škorić.

Splitska Torcida – neka vrsta mafije

U svakom slučaju, za smanjivanje stepena nasilja u društvu, prema Žarku Puhovskom, potrebno je minimalizovati upotrebu ratnohuškačke propagande u regionu i raditi na funkcionisanju sistema u skladu sa zakonima.

„To je, međutim, nemoguće u okolnostima u kojima su na primjer navijačke grupe u Hrvatskoj i u Srbiji proglašene domoljubnim, patriotskim odredima. Naročito splitska Torcida, koja djeluje kao neka vrsta mafije. Oni imaju svoj kodeks, oni sprovode teror u školama, nad sudovima i policijom. Celi je Split iscrtan Torcidinim grafitima”, navodi Puhovski.

Sa Puhovskim je saglasan i Srđan Puhalo, koji kaže da rješenja nema na kratak rok, već je potrebno njegovati institucije sistema, razvijati ih i jačati, kako bi ljudi vidjeli da postoje neka pravila po kojima svi moraju igrati i koja važe za sve.

„Ali, plašim se da se to ne dešava, već se šalju jasne poruke da postoje ljudi koji mogu da prekrše zakon a da se ne plaše posljedica. Riječ je o sistemu koji je pod kontrolom nekih interesnih grupa i tako funkcioniše sve: i obrazovanje, i zdravstvo, i sudstvo, i administracija, i policija… S druge strane je gomila takozvanih luzera, odnosno običnih ljudi koji ne mogu da se snađu u tome pa se frustracija nagomilava”, navodi Puhalo.

Svi naši sagovornici saglasni su da urušavanje društvenih vrijednosti i institucija nije od juče, već je riječ o procesu koji traje od ratova devedesetih godina 20. vijeka do dana današnjeg, bez izgleda da će se u skorije vrijeme okončati.

DW.DE

Autor Dinko Gruhonjić

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh