Podjela ‘plijena’: Kad su se Milošević i Tuđman sastali da bi rascjepkali Bosnu

Sastanak je održan godinu dana prije početka rata u BiH, kada je Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ) još uvijek postojala kao zajednica šest republika i dvije autonomne pokrajine.

Odnosi između Tuđmana i Miloševića nisu bili dobri, posebno nakon što su srpski pobunjenici u jugozapadnoj Hrvatskoj, uz tajnu pomoć Srbije, uspostavili Srpsku autonomnu oblast (SAO) Krajinu. Njeni lideri su „javno iznosili stavove da SAO Krajina pripada Srbiji” i poručivali da ne priznaju vlasti Hrvatske. Sa ovog gledišta, višesatni razgovor dvojice predsjednika bez svjedoka bio je iznenađenje.

U medijskim komentarima, uglavnom objavljenim u BiH, tvrdilo se da su se Tuđman i Milošević dogovorili o smjeni premijera Markovića i podjeli BiH na način da se stvori Velika Srbija, a da se Hrvatska proširi na granice Banovine. Banovina Hrvatska nastala je u okviru Kraljevine Jugoslavije 1939. godine kao administrativno-teritorijalna jedinica koja je obuhvatala dijelove BiH i postojala do početka Drugog svjetskog rata 1941. godine.

Na neki način, sastanak Milošević-Tuđman bio je najava da je nakon de facto smrti SFRJ ostala formalnost njene sahrane: smjena projugoslovenskog premijera i dekonstrukcija, kako su Milošević i Tuđman gledali na BiH, „komunističke tvorevine“ .

Dodatne činjenice sadržane u optužnici Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) protiv Miloševića, za ratne zločine u BiH, navode da su se on i Tuđman sastali u Karađorđevu 25. marta 1991. i razgovarali o podjeli BiH.

Ovo je spomenuto i u svjedočenjima na suđenju generalu Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Tihomiru Blaškiću, što je dovelo do zaključka u presudi da je tokom povjerljivog razgovora u Karađorđevu izražena želja za podjelu BiH.

U presudi Jadranku Prliću i još petorice ratnih čelnika Herceg-Bosne navodi se da je Tuđman vodio udruženi zločinački poduhvat s ciljem stvaranja Velike Hrvatske u granicama Banovine.

Mišljenje sudija o ovom dogovoru, u slučaju Milošević, zbog njegove smrti i nedovršenog suđenja, nikada nije izrečeno. Ali postoji dovoljno svjedočanstava i dokumenata da se stvori slika onoga što se dešavalo.

Tajni susret za koji su svi znali

Bihać, grad u Bosni i Hercegovini, koji je navodno želio Franjo Tuđman, avgust 1995. Foto: EPA/Attila Kisbenedek.

Prema svjedočenju u Hagu, Stjepan Mesić, tada član Predsjedništva SFRJ iz Hrvatske, predložio je Borisavu Joviću, članu Predsjedništva SFRJ iz Srbije, da od Miloševića zatraži da se sastane sa hrvatskim predsjednikom u pokušaju da se politički riješe međusebni problemi.

Dva glavna pitanja bila su jugoslovenska politička kriza, jer su neke republike htjele da proglase nezavisnost, i situacija u SAO Krajini.

„Milan Babić, inače, stomatolog po struci, rekao mi je: ‘Ja ću prije ili kasnije imati državu ovdje (gdje su Srbi proglasili SAO Krajinu u Hrvatskoj)’. Odgovorio sam: ‘Ne samo da nećeš imati državu, nego ćeš izgubiti i zubarsku ordinaciju”, rekao je Mesić za BIRN.

Pozicija hrvatske vlade u odnosu na Jugoslaviju, u tom trenutku 1991. godine, prema Mesićevim riječima, bila je da se ide na konfederaciju, u kojoj bi se nakon nekoliko godina njene članice izjasnile da li žele da ostanu zajedno ili da se mirno raziđu.

Nakon što je Milošević pristao da se sastane negdje „u ili izvan zemlje“, kako je Jović objasnio Mesiću, Tuđman i njegov savjetnik, Hrvoje Šarinić, otišli su u Karađorđevo.

Hrvatski predsjednik je „bio vrlo optimističan“, svjedočio je Šarinić, nakon nekolikosatnog razgovora  nasamo s Miloševićem. Po povratku je, prema Mesićevim riječima, rekao da će Hrvatska dobiti teritoriju do granica Banovine, koja je uključivala dio bosanske teritorije, plus tri grada u zapadnoj Bosni: Cazin, Kladuša i Bihać.

„To je prekretnica nakon koje se mijenja hrvatska politika prema Bosni. Tuđman skreće na potpuno novi kurs i počinje saradnju sa Miloševićem“, ističe Mesić za BIRN.

Stjepan Kljuić, koji je kasnije smijenjen s mjesta predsjednika Hrvatske demokratske zajednice BiH (HDZ BiH) zbog njegove probosanske politike, bio je šokiran kada mu je Tuđman rekao da će Hrvatska dobiti teritoriju – čak i više nego je Banovina imala. „Nije znao ništa o BiH, niti o Hrvatima u BiH. Karađorđevo je najtragičnija tačka u istoriji bosanskih Hrvata“, kaže Kljuić za BIRN.

Hrvatski političar Josip Manolić je u MKSJ-om svjedočio da je, sudeći po Tuđmanovom zadovoljstvu, „najvjerovatnije i Milošević bio zadovoljan onim što su dogovorili, jer su zajedno nastavili da vode tu politiku, kako postići taj načelni dogovor koji su postigli“.

Lider Srba u Hrvatskoj i predsjednik SAO Krajine Milan Babić bio je u Miloševićevom kabinetu krajem marta 1991. godine kada je predsjednik Srbije povukao liniju na karti nakon čega je rekao „Tuđmanu treba Bihać” . Milošević je potom dodao da je Tuđmanu potreban i put između Benkovca i Drniša u Hrvatskoj, na području gdje se nalazila Srpska autonomna oblast. Babić je svjedočio pred MKSJ: „Bio sam zapanjen jer je to značilo sve, značilo je sasvim suprotno od onoga što je on do tada govorio”.

Na sednici Predsjedništva SFRJ, član Predsjedništva iz BiH Bogić Bogićević pitao je Mesića šta je dogovoreno u Karađorđevu. „I mene to zanima“, dodao je predsjednik BiH Alija Izetbegović. Mesić kaže: „Rekao sam mu da ne znam šta su se dogovorili, ali znam šta su pjevali. Izetbegović je pitao: ‘A šta su pjevali?’ Odgovorio sam: ‘Pjevali su: ‘Nema te više, Alija’’”.

„Šta ako izbije rat?“

Ratko Mladić i Radovan Karadžić na Palama, avgust 1993. Foto: EPA-PHOTO/STRINGER.

Ubrzo nakon što je čuo šta je dogovoreno u Karađorđevu, premijer Ante Marković je organizovao odvojene sastanke sa dvaju predsjednika. „Obojica su mi potvrdili da su dogovorili podjelu Bosne i Hercegovine”, svjedočio je Marković pred MKSJ.

Međutim, napomenuo je da oni nisu imali identičnu interpretaciju BiH i njenog stanovništva. Milošević je BiH tretirao kao vještačku tvorevinu koju su stvorili komunisti i smatrao je da je „većina muslimana (Bošnjaka), zapravo, pravoslavna”, dok je Tuđman tvrdio da su Bošnjaci katolici prisiljeni da prihvate islam.

Marković im je rekao da svoju ideju ne mogu realizovati „bez krvi do koljena“. Na njegovo pitanje: „Šta ako izbije rat?“, Milošević je odgovorio: „Pa, onda ćemo vidjeti šta ćemo raditi“, dok je Tuđman rekao da će BiH pasti bez otpora „kao što je pala tokom Osmanskog osvajanja u 16. vijeku”.

Dana 15. aprila 1991. godine, nakon ponovnog susreta Tuđmana i Miloševića u Tikvešu u Hrvatskoj, što je po Šariniću bio važniji sastanak jer su počele da se iscrtavaju karte, Tuđman je Šariniću pokazao šta mu je „Slobo (Milošević) dao“.

„Ja sam pogledao taj papir. Taj papir je bio napisan crnom kemijskom olovkom i na njemu je otprilike pisalo sljedeće: da su dakle Muslimani veliko zlo”, rekao je Šarinić. „Onda sam ja odmah vratio taj papirić predsjedniku i onda poslje kad smo razgovarali, on mi je kazao: ‘Ima nešto na tome’”.

Ubrzo potom, prema stenogramu sa sjednice Vrhovnog državnog vijeća Hrvatske, Tuđman je izrazio mišljenje da je moguće ostvariti podjelu BiH „zbog toga što to odgovara i Srbiji i Hrvatskoj, podjednako, a što muslimanska komponenta, zapravo, i nema drugog izlaza nego da prihvati to rješenje“.

Nakon Karađorđeva, prema svedočenju njihovih članova, formirani su srpski i hrvatski stručni timovi. Sastali su se tri puta u Jugoslaviji u proljeće 1991. godine, a tokom ljeta te godine, u drugom sastavu, u Hagu.

„Nismo uopšte razgovarali o podjeli u smislu ocrtavanja granica između Srbije i Hrvatske u Bosni i Hercegovini“, svedoči je član hrvatskog tima Dušan Bilandžić. To je, međutim, bilo u suprotnosti sa njegovim ranijim izjavama datim medijima, u kojima je opisao kako su se „vodili beskrajni razgovori kojoj strani pripada neka mala dolina, da li Srbi ili Hrvati imaju većinu u gradu“.

U ljeto 1991. godine situacija je postala ozbiljnija. Po nalogu Izetbegovića, bosanskohercegovački  ministar policije je jugoslovenskom premijeru donio snimke presretnutih razgovora Miloševića i političkog lidera bosanskih Srba Radovana Karadžića.

„Ja sam prepoznao i glas Miloševića i glas Karadžića gdje se govorilo o organizaciji vojski, o dolasku helikoptera, o dolasku nekog pukovnika, o nekom planu „RAM’’ za koji ja ne znam šta je”, svjedočio je Marković.

Iako plan RAM nikada nije izrađen u obliku dokumenta, u nekoliko slučajeva pred MKSJ-om je pominjan kao plan za stvaranje „Velike Srbije“, u kojoj bi svi Srbi u bivšim jugoslovenskim republikama živjeli.

Milan Babić je svjedočio da je bio u Miloševićevoj kancelariji sa Karadžićem i Miloševićem kada mu je Karadžić rekao da čeka da Izetbegović povuče pogrešan politički potez „i tada će se obračunati”.

U oktobru 1991. godine, kada je Skupština BiH usvojila Memorandum o suverenitetu Bosne i Hercegovine, što je bio korak ka nezavisnosti, Karadžić je sa skupštinske govornice najavio da je nasilje neizbježno. „Nemojte misliti da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao a muslimanski narod možda u nestanak,jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovdje”, rekao je Karadžić.

Uslijedili su praktični koraci: proglašenje entiteta – Republika Srpska, s Karadžićem kao predsjednikom, i Hrvatske zajednice Herceg-Bosna, sa Mateom Bobanom kao predsjednikom. Tokom razgovora Tuđmana i njegovih saradnika sa Nikolom Koljevićem, jednim od lidera bosanskih Srba, zaključeno je da se premještanjem ljudi može postići mirno razgraničenje između Srba i Hrvata u BiH.

Lideri bosanskih Srba su u martu 1992. intenzivirali izgradnju osnovnih institucija svoje novoproglašene Republike Srpske, nakon što su Izetbegović, Karadžić i Boban, pod pokroviteljstvom predstavnika tadašnje Evropske zajednice, potpisali Lisabonski sporazum o unutrašnjoj reorganizaciji BiH na etničkoj osnovi. Iako je Izetbegović ubrzo povukao svoj potpis, Karadžić je rekao da je taj dan, 18. mart 1992. godine, dan kada su bosanski Srbi dobili bitku za vlastitu republiku.

Istakao je da „da su nas ignorisali i šutjeli, priznali Bosnu i rekli nakon toga da ima (srpskih) pobunjenika koji uništavaju njihovu zemlju, mi bismo bili u ozbiljnoj nevolji, niko ne bi pričao sa nama”.

Dok je u BiH bjesnio rat, u maju 1992. godine Karadžić i Boban susreli su se u Grazu u Austriji. Karadžić je na sjednici parlamenta Republike Srpske, odgovarajući na pitanje šta je dogovoreno između njih, rekao da Srbi u BiH ne mogu vjerovati u ono što je dogovoreno sa bosanskim Hrvatima, „dijelom zato što su prevrtljivi“, a dijelom zato što bi „neko iz Zagreba mogao promijeniti njihove odluke”. On je međutim objasnio da je jedan od dogovora bio podjela BiH na dva dijela.

U julu 1993. Tuđman i Milošević su u Ženevi potpisali izjavu u kojoj su tvrdili da bi jedini način da se uspostavi mir u BiH bio uspostavljanje tri republike u okviru bosanske konfederacije.

Prijedlog za stvaranje zajednice triju republika sadržan je u mirovnom planu UN-ovih posrednika Thorvalda Stoltenberga i Davida Ovena iz jula 1993. godine. O tome se raspravljalo na Bošnjačkom saboru, koji je okupio Bošnjake iz različitih političkih stranaka, u septembru 1993. godine, dan prije nego što je Skupština Republike Bosne i Hercegovine trebala donijeti odluku o mirovnom planu.

U svom obraćanju saboru, Alija Isaković je predloženi plan opisao kao komšijsku i međunarodnu prisilu. „Dvojica agresora – pozvani su da odlučuju o sudbini žrtve”, rekao je on. Iako je Izetbegović bio sklon da prihvati plan, i Bošnjački sabor i Skupština Republike Bosne i Hercegovine su ga odbacile.

Bosna na jelovniku

Nakon neuspjeha Owen-Stoltenbergovog mirovnog plana, uslijedili su novi prijedlozi, ali je ideja o podjeli BiH između Hrvatske i Srbije ostala.

U maju 1995. godine, na večeri u Guildhallu u Londonu, povodom 50. godišnjice pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu, diplomata i političar Paddy Ashdown sjedao je pored Tuđmana. „Pitao sam predsjednika Tuđmana da li bi mi nacrtao ono što vjeruje da će biti budući oblik ovog područja bivše Jugoslavije”, svjedočio je Ashdown pred MKSJ.

Na jelovniku restorana hrvatski predsjednik je nacrtao skicu koja predstavlja Bosnu i u sredini skice nacrtao liniju – lijevo od linije bila je Velika Hrvatska; na desnoj strani Velika Srbija.

„Predsjednik Tuđman je rekao da će muslimani biti uključeni u teritorije Velike Hrvatske i Velike Srbije, i da onda Bosna više neće postojati”, svjedočio je Ashdown.

U drugoj polovini 1995. mirovni posrednik Richard Holbrooke savjetovao je Tuđmana da se ne sastaje s Miloševićem. Ovaj savjet je samo djelimično prihvaćen jer je umjesto toga Tuđman više puta slao svog savjetnika Šarinića na  sastanke sa srpskim predsjednikom.

Milošević je sugerisao da na predstojećim mirovnim pregovorima u Dejtonu treba da budu na istoj liniji, a Šariniću je naglasio da SAD „ljuljaju to kopile (Bosnu), a da i sami ne znaju šta rade“.

Poslanici Skupštine Republike Srpske bili su razočarani potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma o okončanju rata u BiH 1995. godine, jer nije došlo do ujedinjenja Republike Srpske sa Srbijom. „Miloševićeva ideja je bila kao da preskačete provaliju, ili niste trebali ulaziti u to ili ste trebali ići do kraja“, rekao im je Karadžić. Ali istovremeno je pozdravio činjenicu da su Srbi unutar BiH dobili svoj entitet, Republiku Srpsku.

U međuvremenu, Tuđman je predstavnicima Herceg-Bosne poručio: „Gospodo, uspjeli smo, uspjeli smo dobiti ne samo Herceg-Bosnu, što je ono što smo imali. Imamo – možemo to reći između nas – pola Bosne ako njome dobro upravljamo ako upravljamo pametno”.

Otprilike polovina predratnog stanovništva Bosne i Hercegovine raseljeno je iz svojih domova, a na desetine hiljada je ubijeno. I iako su njihovi najvjerniji saradnici završili na dugogodišnjim zatvorskim kaznama, ni Milošević ni Tuđman nisu osuđeni ni za jedan zločin.

Milošević je preminuo prije izricanja presude u Hagu, a Tuđman nije ni bio optužen dok je bio živ. A BiH, ni 30 godina nakon Karađorđeva, nije našla unutrašnji mir.

Ovaj tekst je dio projekta Jačanje odgovornosti i procesa memoralizacije na Balkanu, finansiranog od strane Matra Regionalnog programa vladavine prava (Matra Regional Rule of Law Program).

2022.