Podijeli i vladaj!

Skup račun

Uprkos ili, pak, upravo zbog ničim opravdane, a kamoli potvrđene samoegzaltacije u avangardnu, reformističku, pa i nadnaravnu(!)… tu politiku karakterizira nekoliko osobenosti koje više govore u prilog njenoj (pr)ocjeni da je stihijska, neorganizirana, reaktivna i retroaktivna, te apologetska više nego bilo kakva drugo. Zašto? Zato što se bosanski naučnici – ali i njihovi elektronski antipodi – već desetljećima, nepomirljivo, ne mogu složiti ni unutar etničkih korpusa, a kamoli na općem planu, oko osnovnih definicija naroda, nacije, zemlje i države, a vjerski dostojanstvenici o tome trebaju li ti pojmovi, njihove definicije i praktične manifestacije imati ikakve veze s vjerom.

Nadalje, preskupo nas je koštao i općenito iscjepkani i fragmentirani pristup narodnim i nacionalnim historijama, što, rekao bih, za posljedicu ima epizodiranu historiju prepunu „historiografskih bjelina“, „zatamnjene prošlosti“ u kojoj su sva važnija historiografska pitanja podložna i podložena reviziji s jedne i nekritičkom glorificiranju s druge strane.

U najmanjem, košta nas kontinuiteta – slike historijske stvarnosti na kojoj epizode, ako je serija scenaristički dotjerana i dobro režirana, imaju smisla i svaka za sebe, ali tek u kontekstu cjeline dobivaju pravu vrijednost.

Bez namjere da kritiziram bilo koga i bilo šta, želim samo istaknuti činjenicu da smo u ovom prelaznom, recimo tranzicijskom periodu zgusnute, zbijene historije na djelu, neka krupna historijska pitanja usljed, pretpostavljam političkih i drugih pritisaka, bespotrebno reaktualizirali, druga stereotipizirali, a treća nepravedno zametnuli „za leđa“ uskraćujući svima pravo na korektnu, nepristrasnu i znanstveno vjerodostojnu ocjenu značajnih historijskih događanja i procesa. U tom kontekstu, svejednako preskupo košta nas i sažeto, rezimirano, zbijeno preživljavanje političkih i nacionalnih procesa koje su ostali europski narodi završili još u prošlom stoljeću.

Izborni ciklusi u BiH ponavljaju se svake dvije godine

Politike bosanskohercegovačkih stranaka i partija, bez obzira na deklarativno ili stvarno ideološko zaleđe, s jedne strane (prva skupina) teško su opterećene prošlošću, kakvom god se ona predstavljala, individualnim i kolektivnim frustracijama i kompleksima te nezajažljivom „voljom za moći“, a s druge (druga skupina) nezadovoljstvom koje su svojom vladavinom izazvale stranke prve skupine.

To ne čudi znajući da su politički subjekti u ovoj zemlji formirani radi ispravljanja historijskih nepravdi, nadoknađivanja propuštenog i uzimanja uskraćenog. Budući da se sve spomenuto odnosi isključivo na nacionalno, logično je da se takozvana demokratizacija i odvijala u pravcu nacionalnog samoorganiziranja i etabliranja unutar etničkih/nacionalnih zajednica te pozicioniranja u vlasti na državnoj razini.

Sva iznimno loša iskustva iz perioda s kraja 19. i početka 20. stoljeća, sve vrijeme komunističkog režima u bivšoj Jugoslaviji potiskivana su u ignoriranje. Osim toga, svaki pokušaj organiziranog izražavanja u tom smislu i kontekstu oštro, nerijetko preoštro, sankcioniran je, te se moglo očekivati da će jednom kad izbiju na površinu imati snagu i razornost vulkana. No, vrlo brzo viši ciljevi postat će sporedni, a na površinu će isplivati sasvim drukčije želje i ciljevi. Simbioza tri nacionalna ili tronacionalnog projekta Bosne i Hercegovine širom je otvorila vrata i dala odriješene ruke cijelom nizu opskurnih likova, vrlo sumnjive prošlosti i zaleđa, spremnih osobno se okoristiti stanjem i situacijom.

Koristeći neukost i, također, frustriranost glasačkog tkiva, samoproglašeni i samouki „političari“ su u saradnji sa svojim štićenicima i logističarima oportunistički iskoristili ukazanu priliku da pod izlikom borbe za nacionalna prava građana ostvare gotovo isključivo vlastitu korist. Tako su se stranke i partije, vremenom, pretvorile u privatna preduzeća, a odmah potom i u prave korporacije javnih i tajnih finansijera stranaka i partija, ali i određenih najutjecajnijih krugova unutar tih političkih, ali i sve više ekonomskih subjekata. Rijetki suprotni primjeri mogu poslužiti samo kao potvrda pravila.

Nadalje, nesretnim rješenjima iz niza usvajanih, dopunjavanih i prekrajanih zakona, ali prije svih Izbornog zakona, izborni ciklusi na različitim razinama u Bosni i Hercegovini održavaju se, radije, ponavljaju se, svake dvije godine. Održavajući neprestanu ravnotežu straha stranke i partije su, praktično, period između „biranja“ pretvorile u neprekidnu kampanju koja bi zakratko utihnula netom nakon izbora, za vrijeme podjele „plijena“, da bi se ponovo razbuktala netom nakon podjele najavljujući sljedeće izbore. I to je samo jedna strana nesložene bosanske „rubikove kocke“.

Nosioci ideja

Drugu stranu predstavljaju politički subjekti, stranke i partije, akteri političkog života i nosioci ideja – ukoliko se o idejama više uopće može govoriti. Riječ je, gotovo po pravilu, uz rijetke izuzetke, o sinkretističkim skupinama nekadašnjih političkih protivnika, tužitelja i tuženih, progonitelja i progonjenih, policajaca i latentnih kriminalaca… politički neobrazovanih laika i oportunista zainteresiranih samo za osobnu promociju i vlastito materijalno blagostanje: te osobe su bavljenje politikom, umjesto ostvarenju opće dobrobiti, podredili osobnim materijalnim interesima, a od politike napravili najunosnije zanimanje.

Osim broja političkih stranaka i partija, koji je groteskno predimenzioniran u odnosu na glasačko/biračko tijelo, kritično stanje i naizgled bezizlazna situacija u svim oblastima življenja to izravno potvrđuju. U Bosni i Hercegovini se pred sve sfere života, od obrazovanja, preko zdravstva i pravosuđa, do privrede, bez navodnika može staviti riječ takozvano.

Autor: Edin Urjan KUKAVICA

(Avaz)