Počinje Ženeva II – nakon 3 godine rata sirijske vlasti danas će po prvi put stati pred svoje neprijatelje

Danas je prvi dan Ženeve II – mirovne konferencije koja formalno ima za cilj privesti kraju trogodišnji krvavi sukob u Siriji. Danas će se po prvi put od početka rata delegacije sirijske vlasti susresti oči u oči sa svojim neprijateljima, opozicijom u egzilu koja je uvelike umjetno stvorena od strane Zapadnih sila, štoviše, sam SNC je stvoren na zahtjev tadašnje američke državne tajnice Hillary Clinton. Ti ljudi, koji su rat proveli po istanbulskim hotelima i drugim metropolama u sklopu brojnih summita “Prijatelji Sirije”, danas su dogurali do toga da navodno predstavljaju dio sirijskog naroda koji se protivi vlastima u Damasku, što je izuzetno diskutabilno – ne činjenica da postoji dio stanovnika koji se protivi vlastima, već da su ovi ljudi njihovi predstavnici.

SNC su prije svega predstavnici svojih stvoritelja i svojih financijera, a tek onda eventualno predstavnici jednog dijela sirijske populacije. Nadalje, oni će danas u Švicarskoj biti predstavljeni i kao predstavnici vojne opozicije na terenu, što je jako daleko od aktualne stvarnosti. Naoružana opozicija pod njihovim zapovjedništvom prestala je postojati te je upitno da li je ikada i postojala, tj. da li je ikada zaista bila pod njihovom kontrolom. SNC nije prava opozicija, SNC je poslužio kao mehanizam za transfer novca i oružja sa Zapada na teren u Siriju.

Dok su stizali novac i oružje, naoružane skupine bile su, bar formalno, odane njihovom vodstvu. Kada su se isporuke smanjile smanjila se i odanost na terenu da bi tijekom protekle godine potpuno iščezla. Fantomska “Slobodna Sirijska Vojska” daleko je više egzistirala na stranicama zapadnih medija nego u stvarnosti. Njihovi kadrovi nisu poraženi, već su se asimilirali na stranu boljih financijera, a to su islamističke skupine poput Islamskog Fronta i ogranci Al-Qaede kao što su Al-Nusra Fronta i ISIL.

Najdegutantnija medijska priča, ne samo sirijskog rata, već i cijelog ovog stoljeća, je očajnički pokušaj diferencijacije militanata na “umjerene” i “radikalne”. Kroz ovaj sramotni proces mediji su potvrdili kako je njihova nekoć isticana neovisnost sada već potpuno degradirala i potpala pod striktnu kontrolu političke dominacije i političkih lobija. Primjerice u SAD-u, gdje je nekoć – ne tako davno, prije svega nekoliko desetljeća – medijska scena zaista bila raznolika i samim time autonomnija, danas je progutana u raznim korporativnim spajanjima tako da u suštini sada imamo samo 6 korporacija (!) koje upravljaju s 90% američkog medijskog prostora. Za usporedbu, 1983. taj prostor je bio pod kontrolom ukupno 50 kompanija.

Vijesti se više ne razlikuju od medija do medija, eventualno samo u tonalitetu ili načinu dostave, no suštinski vijesti se samo prepričavaju, raspačavaju s centralne agende dalje diljem mreže koja je zapravo pod jedinstvenom kontrolom (agenda gore navedenih 6 globalnih medijskih giganta zapravo je jedinstvena, barem u vanjskopolitičkom smislu). Činjenica da mnogi, mahom u Zapadnom svijetu, odbacuju medijsku propagandu je pokazatelj duboke krize u kojoj se nalazi medijski stroj jednoumlja.

Sirijski rat je prokazao mnoge komponente današnjeg društva, razotkrio razne političke agende i trulost raznih ideologija koje su se pokazale anti-ljudske kada je trebalo prozvati strane agresore za patnju sirijskog naroda.

Spomenuta očajnička kampanja diferenciranja militanata je vrhunac trajnog gubitka kredibiliteta. Da ne bi bilo zabune – razlike između anti-vladinih snaga u Siriji zaista postoje i često su znatne. Nema sumnje kako su prakse jednog ISIL-a kudikamo radikalnije nego ostataka FSA koji se danas “šlepaju” uz Islamski Front ili slične udružene islamističke brigade. Reći da je cijeli spektar “identičan” bilo bi pogrešno, propagandano i neistinito. No, kada govorimo o konkretnim razlikama između ovih skupina, onda treba navesti kakve su one, a činjenica jest da su one ipak poprilično suptilne. Drugim riječima, zločinački je komparirati Islamski Front s ISIL-om na način da se prve nastoji prikazati kao borce za ljudska prava i demokracije, tj. one koji “zaslužuju pomoć Zapad”.

To je jednostavno krajnje netočno – naime, na terenu u Siriji, na strani anti-vladinih snaga, nema niti jedne borbene skupine za koju bi se zaista moglo reći da se bori za demokratsku, sekularnu i inkluzivnu Siriju. Sve vodeće skupine u svojim proglasima imaju fašističke rasističke agende, reakcionarne i često srednjovjekovne “ideale” i razlikuju se zapravo po tome koliko su spremni konkretne ideje implementirati u praksi.

Tako da s jedne strane imamo žestoke fanatike koji se zaista, iz njihove perspektive, bore za svoje “uzvišene” ideale. To je idealizam kojeg oni poznaju, odani su tim idealima. Sebe vjerojatno ni ne doživljavaju nikakvim negativcima, to su primarno globalni džihadisti, pripadnici terorističkih skupina, kojima nije bitno da li ratuju u Siriji, Iraku, Libiji, Čečeniji ili bilo gdje drugdje. S druge strane imamo ratne oportuniste čiji su “ideali” pljačka, silovanje, masakr, ratni plijen i druge “pogodnosti” ratnih zona. Tko je veća prijetnja i zašto? Ovo su suluda pitanja, ali ona ne prolaze u Zapadnim medijima čak ni kao debate, već primarno kao konstatacije – podjele na “dobre i loše momke”. U svakom Hollywoodskom filmu imamo “dobre i loše momke”, pa zašto onda ne bismo imali iste u stvarnom svijetu? To je otprilike način trpanja masa s jeftinom, krajnje pojednostavljenom i za cijeli naš svijet opasnom propagandom.

Kada već spominjemo filmsku kategorizaciju, situacija iz perspektive Zapada se svodi na “dobar, loš i zao”: fantomska FSA su dobri momci, ISIL su loši, a Assad je zao. Upravo takav stav će se zauzeti i za vrijeme današnje konferencije.

Nadalje, ideja da SNC predstavlja bilo koga u ovom sukobu je apsurdna. Pobunjeničke skupine na terenu otpisale su ih kao izdajnike zbog toga što uopće prihvaćaju biti nazočni u istoj prostoriji kao i Assadova delegacija. Unatoč tome, pojedine države s jako nepromišljenom vanjskom politikom taj isti SNC su,među prvima, proglasili “jedinim legitimnim predstavnikom sirijskog naroda” – koliko se sluganska politika gadi čak i Zapadnim silama pokazuje i činjenica da jedna od takvih, mada se na sve moguće načine pokušala nametnuti – pa čak i kriminalnim slanjem oružja, nije uopće ni pozvana na Ženevu II, a pozvane su brojne zemlje, pa čak i one potpuno nerelevantne za sirijski sukob poput Meksika, Japana i Južne Koreje.

Ženeva II je svom početku taktički privedena na način da pogoduje isključivo anti-sirijskoj osovini. Iran je u zadnji trenutak izbačen s konferencije čime se UN još jednom poprilično osramotio pokazivši pred cijelim svijetom kako su slabašni i pokorni pred američkim pritiskom. Nadalje, jučer, dan prije početka konferencije, objavljen je poprilično sumnjiv izvještaj financiran od katarske vlade (sama ta činjenica već je dovoljna za sumnju) u kojem se navodno ističe dokumentacija o mučenjima i smaknućima od strane sirijskih snaga sigurnosti (vidi: Samo dan prije Ženeve II: objavljen izvještaj, financiran od katarske vlade, u kojem se prikazuju navodna masovna smaknuća i mučenje od strane sirijskih vladinih snaga – autori izvještaja proces usporedili s Holokaustom).

No, sirijski ministar vanjskih poslova, Walid al-Moualem, koji predvodi sirijsku delegaciju koja je unatoč poteškoćama stigla do Švicarske (vidi: Zrakoplov sa sirijskom delegacijom na putu za Švicarsku “zapeo” u Grčkoj: nisu im htjeli dati gorivo zbog “EU sankcija”), naglasio je kako neće biti nikakvog govora o budućnosti predsjednika Assada. “Pitanje predsjednika i Vlade je crvena linija za nas i sirijski narod te se to ne smije dirati”, istaknuo je Moualem jasno dajući svima do znanja da nisu stigli u Švicarsku predati vlast te kako bi im bilo bolje da se ni ne nadaju takvom scenariju.

Pojedini neimenovani izvori ističu u razgovoru za Reuters kako ova konferencija nije “show” te kako je Washington ozbiljno zainteresiran za okončanje sukoba. U to je teško povjerovati, iz njihovih izjava tako nešto svakako nije vidljivo.

Zapadni lideri ističu kako u potpunosti stoje iza zahtjeva opozicije da Assad mora sići s vlasti te čak tvrde kako se to podrazumijeva na temelju sastanka u Ženevi u ljeto 2012. To apsolutno nije točno i radi se o jednostranoj interpretaciji koja nije utemeljena u stvarnosti (vidi: Analiza: potpuni kaos po pitanju interpretacije ženevskog dogovora o Siriji). Na sastanku Ženeva I zaključeno je kako će se formirati tranzicijska Vlada, nešto kao danas u Egiptu, koja će voditi zemlju do idućih izbora. Nigdje, niti jednom riječju, u konačnoj izjavi se ne spominje odlazak predsjednika Assada ili bilo što vezano uz njegovu sudbinu, kao primjerice mogućnost kandidature na izborima.

Ovakva izvrtanja su nedopustiva, cijeli zaključak sastanka u Ženevi 30. lipnja 2012. dostupan je na službenim stranicama Ujedinjenih Naroda i nitko si ne bi smio uzimati za pravo krojiti svoje zasebne interpretacije (kompletan tekst u PDF formatu: http://www.un.org/News/dh/infocus/Syria/
FinalCommuniqueActionGroupforSyria.pdf).

Današnja konferencija početi će točno u 09:00 sati prema lokalnom (i našem) vremenu. Konferenciju će otvoriti govorom generalni tajnik UN-a, Ban Ki-moon, nakon čega će govore održati američki državni tajnik John Kerry i ruski ministar vanjskih poslova, Sergej Lavrov, zatim sirijske delegacije – prvo će govor održati vladina delegacija, zatim opozicija koju predstavlja predsjednik SNC-a, Ahmed Jarba.

Agende obje strane su poznate – SNC će tvrditi kako Assad mora otići, dok će sirijska delegacija nastojati poentirati ističući kako radikalni ekstremisti prijete cijeloj regiji, što se zadnjih tjedana pokazalo i više nego točno nakon što je Al-Qaeda, dobrim dijelom svježe naoružana u Siriji, zauzeli irački grad Falluju, a prijete i Bagdadu. Rusija će se pozivati na poštivanje međunarodnog prava, dok će Zapadne sile ponovno prakticirati nediplomatski žargon nazivajući sirijsku vladu “režimom”, a sirijsku vojsku “Assadovom vojskom”.

U kojem će se pravcu odvijati Ženeva II saznati ćemo isključivo između redaka. Konačno rješenje za Siriju vjerojatno neće biti postignuto, no eventualni napredak bi bio postignut kada bi Zapadne sile popustile s potporom prema militantima na terenu. Svakako će biti važne i izjave drugih članica te će se vidjeti što ostatak svijeta ima za reći o sirijskoj krizi. Konferencija Ženeva II može ublažiti situaciju ako se zaista postignu dogovori o primirju na nekim prostorima – mada je i to upitno pošto SNC nema utjecaja na snage na terenu. No, ako se konferencija naglo raspadne, što je također moguće, sukob bi mogao samo eskalirati u još žešći rat. Idući dani vjerojatno nisu presudni za Siriju i sirijski narod, ali su izuzetno važni.

Popis zemalja sudionika:

Alžir
Australija
Bahrain
Belgija
Brazil
Kanada
Kina
Danska
Egipat
Francuska
Njemačka
Grčka
Indija
Indonezija
Irak
Italija
Japan
Jordan
Kuvajt
Libanon
Luksemburg
Meksiko
Maroko
Norveška
Nizozemska
Oman
Katar
Rusija
Saudijska Arabija
Južna Afrika
Južna Koreja
Španjolska
Švedska
Švicarska
Turska
Ujedinjeni Arapski Emirati
Ujedinjeno Kraljevstvo
Sjedinjene Države
Vatikan

Vezano uz temu:
Velika analiza pred ključnu mirovnu konferenciju: sve zakulisne igre oko “Ženeve 2”