Fudbalski transferi i glasine: “Svi vas lažu”

Piše: Hamid Deronjić
Indikator

Priče o fudbalskim transferima su stalna, neiscrpna tema. Za njih ne važi novinarska “sezona kiselih krastavaca”.
U tim sapunicama bez kraja, lovostaj , predviđen tokom (polu) sezone, se ne poštuje. Tek što je okončao ljetni prelazni rok, poteku glasine o igračima koji će na zimu promijeniti sredinu, a po zatvaranju zimskih fudbalske pijace već se kroje senzacije o bomastičnim trensferima tokom ljeta. I tako se sve vrti u krug, u čijem središtu je interes vlasnika klubova, menadžera i igrača koji, uglavnom, podebljaju svoj konto, ali i navijača – zbog kojih se, je li, igra fudbal, kako to patetično vole reći oni koji na fudbalu i navijačima zgrću milione. Ni aktuelni prelazni rok ni po čemu nije izuzetak. Uz ostalo, obilježila ga je, zasad, glasina o najskupljem transferu u istoriji fubala – prelasku Mesija u Čelsi.

Daleko od očiju javnosti mnogi igrači, više ili manje talentirani, postaju žrtve fudbalske verzije trgovine ljudima. Iako fudbalerima, prije svega iz Afrike, menadžeri obećavaju basnoslovne ugovore u “novim klubovima”, kada dođu na lice mjesta shvate da su prevareni. Mediji su donijeli priču o Sulejmanu Oedraogou, profesionalnom fudbaleru, koji je bio na pragu nacionalnog tima Burkine Faso, ali je u međuvremenu postao žrtva menadžerskih manipulacija. Našao se u Parizu, bez ugovora i bez kluba. Menadžer mu je garantirao da će igrati u Portugalu.
Da je sudbina Oedraoga usmaljen primjer ne bi, vjerovatno, bio ni zabilježen. Radikalniji sučaj desio se 2007. godine, kad se u ribarskom čamcu koji se nasukao na obalu Tenerifa sa 130 ljudi, našlo i 15 fudbalera. Njima su obećavane karijere u Real Madridu i Marseju, ali se obećanja nisu ispunila.
No, i u potpuno regularnim uslovima fudbalerima se trguje kao robom. Dok navijači željno iščekuju bombastični transfer u njihov omiljeni klub ni ne sanjaju kroz šta sve prolazi njihov budući miljenik. Mnogi i znaju, ili barem pretpostavljaju, ali želja da u njihovom timu igra velika zvijezda, po svaku cijenu i pod bilo kojim uslovima, pokazuje kako se kroz sport odgaja svijest o “prirodnoj” razmjeni robe i kapitala, makar ta roba bili živi ljudi.
U toj trgovini, svoj novčani interes nalaze mediji i menadžeri. Novinarske eksluzive o velikim transferima, koji se i ne moraju ostvariti, podižu tiraž i gledanost, a menadžeri proturaju novinarima “provjerene” informacije kako bi podigli tržišnu vrijednost svog fudbalera. A navijači se svakodnevno hrane bajkama.
Britanski magazin FourFourTwo je prije dvije, tri godine objavio zanimljiv tekst o medijsko-menadžerskim manipulacijama publikom, klubovima i igračima, pod naslovom “Svi vas lažu”.
Tekst otkriva da se tokom svakog prijelaznog roka desetine igrača povezuju sa klubovima, iako na kraju tek svaki peti ili deseti zaista bude kupljen. Za magazin su govorili neimenovani agneti, novinari tabloida, novinari dnevnih novina, igrači Premijer lige, funkcioneri klubova.
Evo nekoliko detalja koji ilustriraju kakve se fudbalske igre igraju izvan zelenog travnjaka.
Sâm transfer nije jedina stvar zbog koje postoje glasine.”Navijači vide transfere kao mogućnost pobjede svog tima. Klubovi ponekad informaciju o tome za koga su zainteresirani puste u martu i aprilu jer procijene da prodaja karata za sljedeću sezonu ne ide željenim tempom”, objašnjava fudbalski agent.
Iako je procenat tačnosti u ovakvim vijestima prilično mali, rizik je još manji. Vrlo često dešava se da se piše o potpuno nerealnim pričama. “Na svaki sklopljen transfer dođe pet onih koji se ne dese”.
Ipak, tabloidi bukvalno žive od ovog tipa informacija. “Nemoguće je ugasiti žeđ ljubitelja fudbala za ovakvim pričama. Pogledajte koliko ljudi čita vijesti o transferima na internetu, često su to najčitaniji tekstovi u fudbalskoj sekciji“, kaže novinar tabloida.
Novinar ozbiljnog lista ne vjeruje pričama agenata. “Najteži posao je razdvojiti istinu od laži. Mali je broj agenata koje slušam kada pričaju o transferima, prečesto tu ima ličnih interesa. U ovom poslu laganje je svakodnevna pojava, po pravilu odbacim 70 posto informacija koje dobijem”, objašnjava novinar dnevnog, ozbiljnog lista.
Ponekad su u osnovi priče puste želje pojedinih igrača ili klubova.
” Sjećam se priče o jednom afričkom igraču koji treba da dođe u Premijer ligu. Momak je sa reprezentacijom, a njegov agent dolazi i sve izgleda kao da je u redu. Onda se javi drugi agent koji donese dokumentaciju iz koje se vidi da prvi agent nije pravi agent igrača. Sve kreće ispočetka sa drugim agentom i opet sve izgleda dobro. Onda se ispostavi da je igraču istekao pasoš, pa mu treba nova viza. Potom se u priču uključi neki klub iz lige u kojoj već igra. Sjećam se i situacije kada menadžer na aerodromu presreće igrača koji je krenuo u komšijski klub i odvodi ga kod sebe”, objašnjava novinar.
Tržište je puno prljavština, igrači, agenti i klubovi spremni su da učine svašta da bi zaštitili svoje interese. Zbog toga se u medije često plasiraju informacije koje nisu povezane sa istinom.
“To funkcionira na svim stranama. Agenti po prirodi posla koriste kontakte u medijima, pa to rade i klubovi kada žele da prodaju ili kupe igrača. Tokom saga koje se razvlače, klubovi često biraju trenutak i informaciju koju žele da proslijede medijima”.
Poznanstva su ključna i među fudbalskim funkcionerima. Često se u medijima pojavljuje nešto što zovemo “pravilom trojke”, gdje se u priči javljaju tri kluba. Te priče obično plasiraju agenti i u njima se nalazi klub koji je stvarno zainteresiran, klub za koji bi agenti voljeli da bude zainteresiran i treći koji sa cijelom pričom u stvarnosti nema nikakve veze.
“Dešava se da hoćete da prodate igrača, ali ne dobijate cijenu koju želite, recimo nude vam 8 miliona, a vi tražite 10. U toj situaciji možete da okrenete čelnika nekog trećeg kluba sa kojim ste dobri i zamolite ga da on pozove nekog u medijima i kaže da je spreman da tog igrača plati 9 miliona. To najčešće dovede do toga da dobijete traženu sumu od prvog kupca, jedinog koji je stvarno bio zainteresiran“.
Ponekad agenti igraju prljavo i prema igračima. “Postoje slučajevi da igrač bude povezan sa klubom i na kraju potpiše za njega, a da ne zna da mu je drugi nudio veću platu. U takvim slučajevima po pravilu se radi o tome da je agent dobio veću proviziju od prvog kluba, pa drugi nije ni pomenuo igraču. Fudbal je prepun situacija u kojima agenti ne štite interes igrača na pravi način, već štite samo svoj interes“, tvrdi klupski funkcioner.
Na kraju, ostaje dilema: da li, uprkos džungli u kojoj se odvijaju fudbalski transferi, igrači, klubovi i fudbal uopće postaju kvalitetniji? Da li bi, recimo, Kristijano Ronaldo bio ono što je danas, da nije prešao prvo u Junajted a onda u Real? Da li bi u Sportingu napredovao kao što je napredovao u Junajtedu i Realu? Je li mogao Sporting s Ronaldom osvojiti Ligu pravka? Odgovor bi se, možda, mogao naći u činjenici da reprezentacija Portugala nije s Ronaldom napravila ništa značajno na evropskim i svjetskim prvenstvima.
Uostalom, kad se mali žale na ono što rade veliki, onda je to, uglavnom, zavidljivost. Kupuju svi, i oni bi samo kad bi mogli. Dovoljno je vidjeti šta je novac napravio od Čelsija, a pogotovo Sitija i PSG-a.
Voljni momenat, a u Bosni bi se reklo patriotski, može biti važan i, ponekad, iznenaditi rezultatom. Ali, koncentracija kvaliteta (igračkog i menadžerskog), je ono što pruža mnogo više od puke nade u uspjeh. Zato će i dalje velika neprekidna priča o trensferima u kojima se obrću velike pare zaokupljati pažnju miliona fanova.
I ovdje citirani tekst, objavljen još u avgustu 2012, svakoga bi trebalo da ponuka da barem razmisli o glasinama povezanim sa fudbalskim transferima, ali teško da će išta promijeniti. Potencijalni transferi igrača induciraju takvu groznicu od koje se teško može odbraniti, ali, s druge strane, može se odlično zaraditi. Na takvu zaradu računaju i igrači od kojih neki, poput onih s početka priče, budu i prevareni.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close