Pobjeda Kine i Rusije i konačni kraj američke hegemonije ili tek jedna dobivena bitka?
U svojoj novoj kolumni analitičar Pepe Escobar ironično pozdravlja Zbigniewa Brzezinskog i poručuje mu “kako je njegov san o američkoj hegemoniji u Euroaziji zauvijek gotov, samo je pitanje kada će to shvatiti i Njemačka, a Rusija i Kina su, bez obzira na sve, promijenile geopolitičku jednadžbu i zauvijek spriječili i najmanju mogućnost američke hegemonije u tom području”.
Pepe Escobar: “Bye, bye Brzezinski: Euroazija je otišla zauvijek”
Pomakni se, Hladni rat 2000. je u tijeku, a uskoro će se, uz bezbroj odstupanja, roditi nova integrirana Euroazija kovanje naprijed.
Kina je pokrenula ambiciozan projekt “Novi put svile” kojim će spriječiti odsijecanje Rusije, a koja opet predvodi cijelu Euroaziju ekonomsku uniju. To će biti dan kada će se EU probuditi i vidjeti procvat trgovine koja će se protezati od St. Petersburga do Šangaja. Uvijek treba imati na umu da je Vladimir Putin nešto slično, pa čak sveobuhvatnije, predlagao Njemačkoj prije nekoliko godina, kada je ponudio zajednički prostor od Lisabona do Vladivostoka.
Trebat će vremena – bit će to teška vremena – ali je radikalna promjena Euroazije neumoljiva. To podrazumijeva i kraj sana o američkoj izuzetnosti i Sjedinjenih Država kao euroazijskog hegemona, nešto što još uvijek izgledalo izvedivo na prijelazu tisućljeća, a sada se taj san topi brzo pred njihovim očima.
Rusija gleda na istok, a Kina na zapad
Strateško partnerstvo Rusija-Kina – od energije i trgovine, do obrane i razvoja infrastrukture – samo će učvrstiti odluku Rusije da se okrene istoku, a Kine prema zapadu. Geopolitički, to ne znači da je Moskva podređena Pekingu, nego da je u tijeku izgradnja simbioze koja se pomno razvija u više faza.
BRICS – najgora riječ u Washingtonu – već odavno izaziva globalnu privlačnost, a ima i sve više utjecaja od zastarjele skupine G7. Nova razvojna banka BRICS je spremna proraditi do kraja ove godine, a mogla bi biti ključna alternativa mehanizmima pod nadzorom skupine G7 i Međunarodnog monetarnog fonda.
Šangajska organizacija za suradnju (SCO) se sprema uključiti Indiju i Pakistan na nadolazećem ljetnom summitu u Rusiji, a uključivanje Irana kao službenog člana nakon sankcija će biti praktički gotova stvar do 2016. SCO će končano biti ključ razvoja, političke i ekonomske suradnje i sigurnosti diljem Azije.
Putinova “veća Europa” od Lisabona do Vladivostoka – što je značilo sporazumni suživot između EU i EEU – mogu ostati na čekanju sve dok Kina ne završi svoje mega-projekte i “Novi put svile” koji sadrži izgradnju novih kopnenih i pomorskih infrastrukturnih pravaca.
U međuvremenu će se Kremlj usredotočiti na paralelnu strategiju i koristiti istočnoazijski kapital i njihovu tehnologiju za razvoj Sibira i ruskog Dalekog istoka. Kineski juan se sprema postati rezervna valuta diljem Euroazije u vrlo bliskoj budućnosti, a rublja i juan će vladati zauvijek u bilateralnoj trgovini.
Njemački čimbenik
“Veća Europa” od Lisabona do Vladivostoka neminovno ovisi o rješenju njemačke slagalice. Njemački industrijalci jasno vidjeti čudesa koja Rusija može pružiti Njemačkoj – mnogo više nego EU kao cjelini – s povlaštenim geopolitičkim i strateškim kanalima u azijsko-pacifičkoj regiji. Međutim, isto ne vrijedi i kada su u pitanju njemački političari. Kancelarka Angela Merkel, bez obzira na retoriku, čvrsto drži liniju Washingtona.
Ruska “plinovodna strategija” je već bila ostvarena, na sjeveru plinovodom Sjeverni tok i Južnim tokom, ali je beskrajno polukružno okretanje Europske unije dovelo Moskvu u situaciju da otkaže Južni tok i lansira Turski tok, koji će u konačnici samo povećati troškove energije za EU.
Europska unija je u zamjenu trebala praktički dobiti slobodan pristup ruskim bogatim resursima i rusko unutarnje tržište. Ukrajinska katastrofa je označila kraj svih tih razrađenih planova.
Njemačka je već i “de facto” dirigent u EU, a za sve druge “gospodarski brzi vlak”. Kao izvozno opredijeljena zemlja, jedini način za Njemačku nije okretanje na zapad ili jug, nego na istok. Vidjeli smo koban spektakl orkestra koji je svirao za spašavanje industrijalaca kada je Xi Jinping u proljeće 2104. posjetio Njemačku. Xi je predložio ništa manje nego izgradnju visoko-brzinske pruge koja će povezivati “Novi put svile” od Šangaja do Duisburga i Berlina.
Ključna točka koju Nijemci ne smiju izgubiti je važan ogranak mega-projekta “Novog puta svile”, a to je izgradnja nove visko-brzinske Trans-sibirske željeznice.
Dakle, može se reći da je “Novi put svile” žuta BRICS cesta od Pekinga i Šangaja do Moskve , koja bi u ruskoj prijestolnici mogla imati “strateški pit-stop”.
Carstvo kaosa
Strategija Pekinga “Go West” je kopnom prošla bez uplitanja supersila, od Trans-sibirske željeznice, do cestovnih pravaca diljem središnje Azije, pa sve do Irana i Turske. Štoviše, Rusija to vidi kao simbiozu i “win-win” situaciju za Središnju Aziju i Euroazijsku ekonomsku uniju.
U međuvremenu, Peking je na ostalim frontovima vrlo oprezan da ne antagonizira SAD, vladajuću supersilu, što se vidjelo, primjerice, iz sasvim iskrenog, ali također prilično diplomatskog intervjua kojeg je za Financial Times dao kineski premijer Li Keqiang.
Jedan ključni aspekt strateškog partnerstva Rusija-Kina je da su zajedno identificirali Washington kao izvor neviđeno nerazumne vanjske politike i glavni izvor kaosa, točno onako kako je Escobar pisao u njegovoj knjizi Carstvo kaosa (Empire of Chaos).
Posebno važno za Kinu i Rusiju je to što je to kaos koji se provodi po modelu u “podijeli pa vladaj”. Peking vidi da Washington pokušava destabilizirati kineske periferije (Hong Kong, Tibet, Xinjiang), te njegovo aktivno uplitanje oko sporova u Južnom kineskom moru. Moskva smatra da je Washington opsjednut beskonačnim širenjem NATO saveza i da je zarobljen idejom sprečavanja ruskih napora u euroazijskim integracijama.
Dakle, prethodna ruska geopolitička strategija je mrtve. Nema više pokušaja da se osjeća uključena u elitni zapadni klub kao što je G8. Nema više strateškog partnerstva s NATO savezom i tu je u pravu posebna pomoćnica predsjednika Obame u Vijeću za nacionalnu sigurnost, Celeste Wallander, koja je zbog toga Rusiji najavila bitku bez predaha “barem sljedećih deset godina”. (Opširnije: Putinovih 15 godina i najava Washingtona: “Ili se povuci iz Ukrajine ili slijedi oštro sučeljavanje u sljedećem desetljeću”)
No, pravi stručnjaci uvijek imaju i dugoročne planove. Peking također vidi kako je Washington nemilosrdan u demoniziranju ne samo Putina, nego Rusije u cjelini, a sve to predstavlja i probni balon što bi se u bliskoj budućnosti moglo primijeniti protiv Kine.
Koje se stvari ne mogu točno procijeniti
Sve oklade su isključene kada treba donijeti procjenu kako će se razvijati sudbonosni trokut SAD-Kina-Rusija. Nedvojbeno može potrajati sljedeći obrazac: Amerikanci će govoriti glasno, ali će dobro paziti da se ne “poskliznu”, a Rusi “sramežljivo” neće uzvraćati, dok u stvari tiho provode dugoročnu strategiju. Kinezi će slijediti modificiranu doktirnu “Mali kormilar” Deng Xiaopinga, govorit će vrlo diplomatski, ali više ne žele izbivati s globalne pozornice.
Peking je sigurno primio na znanje pouku Moskve: “Washington – u padu ili ne- nikada neće tretirati Peking kao jednaku silu ili poštovati kineske nacionalne interese. ”
No, ostaje otvoreno pitanje hoće li će Moskva ovu ozbiljnu, trostruku prijetnju krizom – sankcije, rat cijenama nafte, devalvacija rublje – iskoristiti da pokrenute novu strategiju gospodarskog razvoja. Putinova nedavni intervju, iako prepun zanimljivih odgovora, još uvijek nije dao jasan odgovor na to pitanje.
Još jedna neprocjenjiva informacija je hoće li Xi, naoružan “soft powerom”, karizmom i s puno novca, moći istodobno upravljati gospodarskim modelom i strategijom Go West i ugađati lavini partnera potencijalnih partnera u izgradnji “Novog puta svile”.
Konačno, najvažnije je pitanje hoće li ikada Bruxelles odlučiti da pristane na obostrano korisnu simbiozu s Rusijom. To je teško reći, obzirom na sadašnji antagonizam koji nadilazi geopolitička pitanja. Čini se da je Njemačka Angele Merkel izabrala da ostane podčinjena NATO savezu, što znači da će ostati i strateški patuljak.
Što onda mi imamo od Velike Azije od Šangaja do St. Petersburg – uključujući i Teheran – umjesto da se prirodna Euroazija proteže od Lisabona do Vladivostoka. Sve u svemu, projekt ujedinjene Euroazije može i ostati nedosanjani san, barem za sada, ali će projekt Velike Azije zaživjeti. Naići će na tsunami napora uobičajenih sumnjivaca, ali ga neće slomiti.
Sve će to biti fascinantno gledati. Hoće li Moskva i Peking gledati dolje prema Zapadu – politički, komercijalno i ideološki – bez rizika od rata? Kako će se nositi s toliko pritiska? Kako će prodati svoju strategiju golemom dijeli južne hemisfere, posebno u njenom azijskom dijelu?
“No, jedna je bitka već dobivena, a i pobjeda je blizu. Bye, bye, Zbigniew Brzezinski, vaša velika geopolitička šahovska ploča i san o hegemoniji su gotovi”, ovim riječima završava svoju kolumnu Pepe Escobar, što je pažljivim promatračima manje ili više već poznato.
Plan “Broken BRICS” je definitivno mrtav
Ipak bi trebalo reći da je Kini i Rusiji rat izvorno najavljen onog trenutka kada su se usudili dirnuti u jedan, jedini i neprikosnoveni centar moći. Tada su odlučili da neće popustiti i zaigrali su na kartu mulilateralnog svijeta i regionalnih integracija, posebno onih u Euroaziji, kao i projektima u financijskom sektoru (Azijska infrastrukturna banka/ BRICS Banka), te zajedničkim mega-projektima u infrastrukturi i energetici.
Sada otvoreno izazivaju Wall Street, Svjetsku banku i centre moći na Zapadu, a za kraj Kina izričito zahtijeva da joj se dodijele „posebna prava vučenja“ (Special Drawing Rights/SDR), jer smatra da su okolnosti takve da se vrijednost SDR-a više ne može određivati samo na temelju dnevnog prosjeka srednjih vrijednosti četiriju svjetskih valuta – američkog dolara, eura, japanskog yena i britanske funte, što je inače praksa Međunarodnog monetarnog fonda. (Opširnije: Kocka je bačena – Kina je službeno zatražila da yuan bude dio MMF-ovih obračunskih valuta)
Brojni eksperti i analitičari iz Pekinga tvrde kako se Kina nalazi u situaciji bez presedana u povijesti. U novom svijetu u kojem dominira nesigurnost vodstvo Kine odlučno smatra da je skupina BRICS najveće dostignuće, kako za Kinu tako i za ostale zemlje – Brazil, Rusiju, Indiju i Južnoafričku Republiku, ali i instrument kojim će se uspješno suprotstaviti unutarnjim i vanjskim izazovima koji prijete zemljama članicama skupine brzorastućih gospodarstava. Iz tog razloga zemlje skupine BRICS stvaraju svoje institucije, jer ne žele kao konkurenti sudjelovati u radu međunarodnih organizacija kojima dominira SAD, ali, barem u slučaju Kine, vrše pritisak na one postojeće (MMF/WB), jer su deklarativno još uvijek “međunarodne”.
Kinesko vodstvo za najveću prijetnju smatra izazove i probleme koji bi mogli doći iz zemalja na koje Peking nema utjecaj i to bio glavni razlog poziva na ‘de-amerikanizaciju svijeta’, kojega je za vrijeme američke krize oko izglasavanja proračuna za fiskalnu 2014. godinu putem kineske državne agencije Xinhua uputio analitičar Liu Chang.
Goldman Sachs, Morgan Stanley i State Department protiv BRICS-a
Oprez Pekinga nije bezrazložan, a možda je stratešku pogrešku 2007. učinila američka investicijska banka Goldman Sachs, koje ja tada samouvjereno objavila rat zemljama brzorastućih gospodarstava, posebno zemljama poput Kine i Rusije, jer su se drznule i krenule s ogromnim ulaganjima diljem svijeta.
Kasnije je ta strategija predstavljena u studiji “Broken BRICS“, čiji je glavni zagovornik postao Ruchir Sharma, čelnik Odjela za rastuća tržišta investicijske banke Morgan Stanley. Ruchir Sharma u članku “Broken BRICS”, kojega je objavio časopisu Foreign Affairs, navodi kako je potrebno investirati u nova rastuća tržišta i time potkopati gospodarski i politički utjecaj kojega svojim nezadrživim gospodarskim rastom imaju zemlje članice skupine BRICS. Slabljenje skupne koju vode Kina i Rusija bi prema Sharmi omogućilo oporavak i gospodarski rast ostalim zemljama u svijetu.
Goldman Sachs i Morgan Stanley su odlučili kako je investicije najbolje preusmjeriti u skupinu ‘Next Eleven’, 11 zemalja među kojima su Meksiko, Indonezija, Nigerija, Turska, Egipat, Pakistan i ostali. To je trebalo za posljedicu imati da pod upravljačkom palicom špekulanata s Wall Streeta skupina BRICS dobije ozbiljnu konkurenciju u nimalo ujedinjenoj, niti heterogenoj skupini od 11 svjetskih zemalja koje povezuje isključivo makroekonomska statistika Goldman Sachsa i odluka o preusmjeravanju investicija Ruchira Sharme iz Morgan Stanleya.
Možda je sada mnogima jasnija investicijska politika Rusije i Turskoj, Kine u Pakistanu, te jačanje ruske suradnje s Egiptom od dolaska na vlast predsjednika Al-Sisija. Nakon svega, ispada kao da su u Moskvi i Pekingu ozbiljno shvatili uradak “Broken BRICS” i htjeli su preduhitriti zapadne ulagače, koji zbog globalne krize nisu i još uvijek ne raspolažu s dovoljno sredstava da bi održali globalnu hegemoniju.(Opširnije: “Čudna preslagivanja” u Aziji poslovne prirode ili slijede tektonske geostrateške promjene)
Usporedo s preusmjeravanjem investicija, potkopavanje utjecaja kineskog i ruskog gospodarstva na globalnoj razini se prepoznaje i u transpacifičkom i transatlantskom trgovinskom savezu (TPP i TTIP). Osim ovih trgovinskih sporazuma, Americi je prioritet i energetska neovisnost. Nema nikakve sumnje kako su strateška partnerstva Sjedinjenih Država s brojnim svjetskim zemljama pod izgovorom “slobodnog tržišta” veliki i višestruki izazov za BRICS i to u prvom redu za dvije gospodarske sile u ekspanziji kao što su Kina i Rusija. Stoga su obje zemlje dale do znanja da ove sporazume o “slobodnoj trgovini” vide kao instrumente kojima se želi ograničiti njihov utjecaj u svijetu.
BRICS i zemlje skupine MENA (Middle East and North Africa)
Kina i ostale svjetske gospodarske sile, kao i sve zemlje Zapada, ozbiljno su zabrinuti zbog vala ekstremizma koji je zahvatio Bliski istok i Sjevernu Afriku, što je utjecalo na promjenu odnosa prema zemljama skupine MENA (Middle East and North Africa). Ekstremizam u zemljama koje su pometene Arapskim proljećem i kaos u zemljama poput Libije, Sirije, Iraka i Jemena je uzrokovalo političku nestabilnost, što uz brojne terorističke napade ekstremista ugrožava bilo kakvu gospodarsku suradnju sa zemljama iz te regije.
Međutim, to je ujedno bio još jedan od razloga zbližavanja Rusije i Kine, jer je kinesko gospodarstvo, obzirom na svoju energetsku ovisnost, trebalo resurse iz tih zemalja, a sigurnost i stabilnost na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi su bili prioritet Pekinga. Sve kineske kompanije nakon pada Gaddafija su napustile Libiju, što je Kinu, uz umanjenu isporuku energenata iz ostalih zemalja koje su destabilizirane proteklih godina, natjeralo da u nadolazećim desetljećima povećane isporuke nafte i plina osigura od ruskih dobavljača.
Nitko za sada ne može sa sigurnošću tvrditi kako će MENA izgledati kroz nekoliko godina, ali je posve sigurno da će prostor od Tunisa pa sve do kineskih granica biti posve drukčiji od onoga kakav je bio prije izbijanja “demokratskih promjena” koje znamo pod imenom Arapsko proljeće.
U cijelom ovom procesu je pozitivno što je uspješan otpor Bashara Al-Assada i odustajanje od vojne intervencije u Siriji dovelo do američkog otrježnjenja i gašenja američkog sna o “Velikom Bliskom Istoku”, barem kako trenutno stvari stoje.
Naravno, određeni krugovi u Washingtonu još uvijek zagovaraju intervenciju u Siriji i trajnu američku vojnu prisutnost u Iraku, te da Bijela kuća bude ta koja će upravljati mirovnim pregovorima između Izraela i Palestine, ali je Obamina administracija ipak zaključila kako politiku Bliskog istoka i Sjeverne Afrike više ne namjerava krojiti na način kako je to činila u Iraku i Afganistanu i da vojnih intervencija s “američkom čizmom” na terenu neće biti. Treba li im vjerovati, to je teško reći, no činjenica je da u ovom trenutku Sjedinjene Države nisu više neprikosnoveni svjetski policajac i za Kinu i Rusiju je to bio trenutak kada su shvatili kojem putem treba ići i da se moraju vući odlučni potezi.
BRICS puno više od skupine kojoj je temelj gospodarska suradnja
Ekonomski analitičari su često špekulirali o iskrenim namjerama Kine unutar skupine, međutim zbog brojnih poteškoća za Peking je skupina BRICS više od gospodarskog partnerstva. Za Kinu je BRICS entitet koji joj omogućava probitak na globalnoj razini u geoekonomskom i geostrateškom smislu, posebno jer je ta skupina čvrsto umrežena s ostalim integracijskim projektima, od koji su najvažniji Euroazijska unija, Šangajska organizacija za suradnju, ali i latonoamerički MERCOSUR, ALBA i PetroCaribe.
Svaku sumnju o suzdržanom ili proračunatom pristupu partnerima unutar skupine razbija izvješće o radu 18. kongresa Komunističke Partije Kine iz 2012. godine u kojem su se odredile smjernice strategije Kine za sljedećih nekoliko godina. KPK tada naglašava kako su isključivo Ujedinjeni narodi, skupina G20, BRICS i Šangajska organizacija međunarodne institucije u kojima Kina mora učiniti sve kako bi što više ojačale. To su za KPK skupine u kojima će Kina najbolje ostvarivati strateške interese i poboljšati svoju poziciju u odnosu na svjetske sile koje joj se suprotstavljaju na globalnoj razini.
O ozbiljnosti pristupa dovoljno govori podatak da je Kina za osnivanje BRICS Banke od početnih 100 milijardi dolara izdvojila 41 milijardu, a ostale četiri članice će uplatiti iznos od 59 milijardi USD.
Nema sumnje da su potezi koje vuku članice skupine BRICS, a najviše Kina i Rusija, odgovor na neobjavljeni rat od strane američkih investicijskih banaka iza kojih stoje MMF, Svjetska banka i Sjedinjene Američke Države. Provedba plana Goldman Sachsa i Morgan Stanleya, u čemu im je pomagala američka administracija, ovim je potezima ozbiljno osujećena, kao i privilegije Wall Streeta na globalnoj razini.
Kina i Rusija, ali i Brazil, Indija i Južnoafrička Republika si u ovom trenutku mogu sve dozvoliti, ali da ostanu pasivni promatrači, to svakako ne i ohrabruje činjenica da su u tom smislu povučeni brojni potezi koji su dali konkretne rezultate.
Heterogenost skupine BRICS
Naravno da unutar skupine postoje različita mišljenja o zajedničkim institucijama i normalno je da svaka zemlja ima svoje ambicije koje kroz skupinu želi ostvariti u najvećoj mogućoj mjeri. Indija i Brazil su često bili zabrinuti zbog dominantne pozicije Kine unutar skupine u gospodarskom smislu, tako da Indija, koja je bila idejni tvorac “BRICS Banke”, želi da banka ima jaču ulogu u infrastrukturnim projektima, dok Kina želi da se više pozornosti posveti trgovini unutar skupine. Rusija opet želi da BRICS postane platforma zajedničkog nastupa na globalnoj razini u svim segmentima i da se “stvori mehanizam za stratešku suradnju širokog spektra”, što uključuje i onaj geostrateški. Iako neke članice žele brže, a neke postepene reforme, unutar skupine se svi slažu kako je reforme potrebno provesti, kao i preispitati ulogu međunarodnih institucija s tim da je BRICS svima apsolutni prioritet.
Odnosi Kine i Indije su uvijek bili kompleksni i kao takve ih treba promatrati, a indijski premijer Narendra Modi uskoro putuje u Peking, što će biti suret od izuzetnog značaja.
Iako može zvučati preoptimistično, možda bi bilo dobro sjetiti se svijeta kako je izgledao početkom 2000-ih i kada se činilo da smo došlo do “kraja povijesti”, a danas se Pepe Escobar u zanimljivoj kolumni izruguje Zbigniewu Brzezinskom i njegovom snu o globalnoj hegemoniji Sjedinjenih Država. No, posljednje stranice ovog dijela povijesti još trebaju biti ispisane i za sada se može govoriti o dobivenim bitkama, iako mnogi ne sumnjaju u konačnu pobjedu.
