AUTOR: ŽELJKO POROBIJA
Da Franjo nije baš dobro sjeo našim katolicima moglo se namirisati još na početku cijele priče. Meni to osobno nije bilo – niti je sada – od osobite važnosti, samo sam registrirao takvu pojavu.
Nije ona po sebi nešto jako novo niti neuobičajeno. Moj negdašnji učenik Peđa Radosavljević svojedobno je objavio knjigu ”Odnosi između Jugoslavije i Svete Stolice 1963-1978” u kojoj se spominje i anegdota (iz diplomatskog arhiva SFRJ) u kojoj je jedan ogorčeni Hrvat iz dijaspore rekao jugoslavenskom diplomatu u Italiji za Ivana XXIII.: ”To nije naš papa, nego vaš”.
Tom je nezadovoljniku kod koncilskoga pape smetalo otvaranje prema socijalizmu (i Jugoslaviji). Tako je barem za neke Hrvate Ivan XXIII. bio ljevičarski papa, što je valjda najveći krimen koji se bilo kome, a osobito papi, može pripisati.
Ovim sadašnjim nezadovoljnicima opet smeta to navodno Papino ljevičarenje. Ja sebe ne mogu nazvati dobrim poznavateljem lika i djela pape Franje, ali mi je jasno da on dolazi iz južnoameričkog konteksta u kojemu je nastala i teologija oslobođenja, jedna od rijetkih teoloških ideja koja je prekoračila usku katoličku dogmatičnost.
To nije kultura koja u komunizmu vidi najveće moguće zlo, kako ga je na temelju vlastitog iskustva u Poljskoj svojedobno gledao Wojtyla. Ogromna socijalna nejednakost i krvavi vojni režimi puno su točniji opisi recentne južnoameričke povijesti i sadašnjosti od onih sapunica koje je naš narod pratio s velikim zanimanjem.
Jasno je da će tamošnji katolici biti zaokupljeniji tim bolnim pitanjima nego našim nacionalističkim laprdanjem o Jugoslaviji i Titu.
Meni bi bilo ispod razine kad bih krenuo nabrajati što su u ovih posljednjih nekoliko godina razni političari, kolumnisti, novinari i tko zna kakva sve klatež govorili o Franji. Provala bijesa kulminirala je ovih dana nakon njegove izjave o kanonizaciji Stepinca, pa je Papa od nekih krugova čak zaradio i epitet Antikrista – kakvim su njegove prethodnike prije pet stoljeća častili utemeljitelji protestantizma.
Od protivljenja i negodovanja zbog Papine izjave nisu se suspregnuli ni neki od biskupa, a još je znakovitije što je s njihove strane izostala jasna osuda na račun onih krugova koji su Papu javno difamirali.
Ja, naravno, nemam namjeru ovdje nešto braniti Papu ili pokušavati tumačiti njegovu izjavu o kanoniziranju Stepinca. O tome što mislim o Stepinčevoj svetosti pisao sam svojedobno ovdje – i ne vidim da bih i danas išta drugo rekao. Tako da ja sigurno ne spadam u one koji se s Papom slažu, iako se moje neslaganje očito razlikuje od onoga koje je ovih dana prokuljalo kod hrvatskih katolika.
Niti sada mislim katolicima tumačiti pravila institucije kojoj pripadaju i na čijem se čelu (gotovo uvijek) doživotno nalazi pontifex maximus. Ako su time nezadovoljni, postoje brojne protestantske i ine kršćanske denominacije u kojima je pitanje izbora i ovlasti vrhovnog poglavara riješeno demokratskije.
Ono što mene mnogo više zanima je što ustvari znači to maligno zanovijetanje domaćih katolika. Čovjek bi mogao pomisliti da su krenuli u odvajanje od Rima, ono odvajanje koje je, kažu neki (a ja se ne bih na to kladio), svojedobno Tito predlagao upravo Stepincu. Ali to je krajnje suludo – kao što je još luđe misliti da bi naši katolici zapravo htjeli demokratičniju Crkvu.
Što stvarno žele svi ti koji su digli toliku graju na Franju?
Koliko god da tu ima blesavih likova, nijedan od njih iskreno ne misli da će sada Papa u Rimu zamišljeno čitati njihove predstavke i pratiti medijske istupe, pa onda pod takvim pritiskom proglasiti Stepinca svetim po hitnom postupku.
Franji se opravdano živo fućka za mišljenje svih tih pseudovjernika koji bi se, da im se pruži prilika, prvom prigodom žestoko obrušili na Židova Isusa (i njegovog sunarodnjaka Petra).
Sve njihovo glasno nezadovoljstvo služi samo za unutarnju upotrebu. Njima ionako i Crkva i kršćanstvo imaju jedinu svrhu u nekakvoj imaginarnoj obrani nacionalnog identiteta; ne radi se o ljudima koji stvarno pokušavaju nasljedovati Isusa ili činiti bilo što u skladu s katoličkim naukom.
U njihovom uzanom svijetu biti katolik znači biti Hrvat (i obratno), nekakve božanske zapovijedi – osobito one o ljubavi prema bližnjemu (pače, i neprijatelju) njima su apsolutno nebitne.
Katolištvo je politička valuta, ona koja na ovim prostorima nikada neće izgubiti na vrijednosti. Stepinac je domaći katolički brand, isticanje njegovog primjera potrebno je samo radi nekakvog dobivanja na popularnosti kod biračkog tijela kojemu su takve floskule dovoljne.
Ova najnovija halabuka – koja bi vjerojatno zapanjila i Stepinca na čije se ime pozivaju – samo je pokazatelj kako je Katolička crkva ”u Hrvata” usamljeni otok neukih politikanata kojima je do vjere stalo taman koliko je do Starčevića stalo onome koji novčanice s njegovim likom trpa sebi u džep.
A posrijedi bi moglo biti i protivljenje svim onim promjenama koje bi papa Franjo mogao napraviti unutar Katoličke crkve u Hrvatskoj. Imam dojam da neki krugovi već znaju što se sprema i pokušavaju spriječiti neizbježno.
Ne znam kakav realni učinak može njihovo postupanje uistinu imati unutar institucije u kojoj je Papa alfa i omega.
Stoga, smjerno priznajem, i ja sebi nekada izgledam smiješno kada u raspravi s domaćim katolicima kritiziram dogme, dokaze postojanja Boga ili slične teme. Sva su ta pitanja najvećem broju njih potpuno nevažna; oni su jednostavno svojim statusom vjernika dobili i određeni društveni status, privilegiju, pravo – i tu neće dati ni milimetra prostora čak ni svom nominalnom poglavaru, a kamoli meni.
Naravno, oni će u službenoj komunikaciji s Vatikanom biti krajnje pristojni, smjerni, pokorni, točno onakvi kakvi su bili u odnosima s našim inozemnim gospodarima kroz stoljeća.
Kako će na sve to odgovoriti Vatikan – njihova stvar, premda imam doma jednu lijepu zalihu kokica i spreman sam gledati nastavak ovog bljutavog showa.
Način na koji oni tretiraju Papu treba biti i način na koji se oni tretiraju – s tim što bi to ujedno bilo i potpuno pravedno s obzirom na njihov lik i djelo.
Radi se o moralnim nakazama i intelektualnim šarlatanima čiji je osnovni cilj metastaziranje karcinoma u samom biću našeg naroda. Sve to rade samo zbog svog vlastitog probitka i nimalo ne haju za narod u čije su ime, eto, spremni napasti i svog nominalnog poglavara.
Oni su prvi i glavni odgovorni za sve ovo propadanje morala, znanja i bilo čega valjanog. Njihovo će djelovanje jednom dokrajčiti ne samo našu neovisnost, nego i našu nacionalnu egzistenciju.
A svijet će nas pamtiti kao izolirani otočić katolika većih od pape.
autograf.hr
