Vedran Salvia – index.hr
Naslovna foto: Milan Sabic/PIXSELL, Shutterstock
NA LOKALNOM slavlju u Klisu, gdje je obilježena 31. godišnjica osnutka 4. gardijske brigade Pauci, pjevala se Thompsonova Lijepa li si, u kojoj je stih “Herceg-Bosno, srce ponosno”.
Razlikovati povijesnu Herceg-Bosnu od Hrvatske Republike Herceg-Bosne
I ne bi to bilo ništa neobično jer ta pjesma je ionako dio folklora mjesnih derneka i navijačkih tribina, na to smo oguglali. Ali ne treba bez reakcije promatrati da tu pjesmu, koja govori o Herceg-Bosni, pjevaju i hrvatski premijer Andrej Plenković te predsjednik Zoran Milanović.
>>VIDEO Plenković i Milanović pjevali Thompsonovu pjesmu: “Herceg-Bosno, srce ponosno”
Jedan dobar poznavatelj prilika u Bosni i Hercegovini rekao nam je pri pripremi ovog teksta da ipak pripazimo na određene podatke jer Herceg-Bosna je vrlo star naziv za Bosnu i Hercegovinu, kazavši i da je sam Alija Izetbegović koristio taj pojam u pozitivnom kontekstu.
Ipak, dodao je da je jasno kako stih smješten u Thompsonovu pjesmu govori o tome da pjevač cijelu Herceg-Bosnu smatra dijelom hrvatskih zemalja, poput Like, Zagore, Slavonije. U tom smislu, poentira on, sporno je da je pjevaju najviši hrvatski dužnosnici.
Može se povući paralela s nacističkom svastikom. Kad se ona želi minorizirati, govori se o njezinom indijskom porijeklu. Možda je još bolji primjer pozdrav “za dom spremni”, za koji se govori da je stari hrvatski pozdrav. No, bitan je kontekst, a on je porazan i sramotan, kao i cijeli projekt Hrvatske Republike Herceg-Bosne.
O Herceg-Bosni pjeva čovjek koji je simpatizer ustaša
Pogotovo to vrijedi kad govorimo o pjesmi koju izvodi Thompson, pjevač kojemu je u dijelu europskih zemalja zabranjeno nastupati, a koji itekako polarizira hrvatsku javnost jer ga se smatra simbolom desnice.
Index je u više navrata pisao o Herceg-Bosni, pogotovo kroz prizmu Thompsonove pjesme Lijepa li si. Pisali smo nedvosmisleno da je Thompson simpatizer ustaša, ali i da je pjevao pjesmu Jasenovac i Gradiška Stara, koja veliča klanje Srba u ustaškim koncentracijskim logorima za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Tematizirali smo Republiku Herceg-Bosnu kroz prizmu Thompsonove pjesme pišući da je ustrojena s krajnjim ciljem da se iz BiH odcijepe i Hrvatskoj pripoje dijelovi BiH u kojima su Hrvati većina te kako su urbani Hrvati, pjevajući Lijepa li si, blaženo nesvjesni da slave etničko čišćenje, konc-logore i grabež teritorija susjedne države.
HR Herceg Bosna jednako je SAO Krajina
Hrvatska Republika Herceg-Bosna jest zapravo hrvatska verzija SAO Krajine, odnosno možemo reći da je to negalizirana Republika Srpska. Osnovali su je HDZ i HDZ iz Bosne i Hercegovine 18. studenog 1991. godine, a 28. kolovoza 1993. proglasili su je republikom.
Hrvatska je tijekom postojanja Herceg-Bosne, koja je potpuno ukinuta tek 1996., financirala i organizirala tu samozvanu republiku. Mate Boban bio je njen predsjednik od 1991. do 1994. godine, a njegov grob može se vidjeti i u nekoliko kadrova spota pjesme Lijepa li si.
Tvorevina je posebno poznata po svojim zločinima i to onima koji nisu, kako to kaže franjevac Drago Bojić za Tačno.net, počinjeni kao sporadična zlodjela “nekontrolirane rulje” ili “pomahnitalih pojedinaca”, nego politički i vojno isplanirana i organizirana akcija čišćenja teritorija od nehrvatskog stanovništva.
Zbog zločina počinjenih na području Herceg-Bosne, između ostalih, pravomoćno su osuđeni Slobodan Praljak, koji se ubio u sudnici, zatim bivši predsjednik vlade Herceg-Bosne Jadranko Prlić te bivši ministar obrane Bruno Stojić.
Još su osuđeni načelnik uprave vojne policije HVO-a Valentin Ćorić, načelnik Glavnog stožera HVO-a Milivoj Petković te Berislav Pušić, koji je bio zadužen za kontrolu u kriminalističko-istražnom odjelu uprave vojne policije.
Na zatvorenike puštani psi čuvari
Herceg-Bosna bila je poznata i po svojim logorima. Najpoznatiji je Heliodrom, južno od Mostara. Osnovan je tijekom sukoba RBiH i HVO-a od 1993. do 1994. godine. Broj zarobljenika bio je otprilike 1800 u svibnju 1993., da bi u lipnju spao na oko 500. Broj je bio najveći između srpnja i prosinca 1993., kada je HVO u zatvoru držao oko 6000 Bošnjaka.
Prema svjedočanstvima zatvorenika, oni su bili svakodnevno psihički i fizički maltretirani, stražari su ih tukli, a zabilježeni su i slučajevi kada su psi čuvari puštani na neke od njih. Najmanje 54 zatvorenika su poginula u logoru, a 178 ih je ranjeno.
Poznat je i Dretelj kod Čapljine. Nagrađivani novinar Guardiana Ed Vulliamy, koji je na Haškom sudu svjedočio u čak desetak suđenja, pisao je nakon Praljkovog samoubojstva o svom ulasku u Dretelj, u koji ga je s još dvoje novinara pustio sam Praljak.
“U jednom skladištu vidjeli smo stotine uplašenih ljudi koji su sjedili i čučali. Neki su iza zatvorenih vrata bili 72 sata, a stražari su ih ostavili da se guše u vrućini i smradu. Pili su vlastiti urin”, piše Vulliamy.
“Pijani stražari pucali na zatvorenike”
“Potom smo otišli prema dva hangara koja su bila ukopana u brdo. Vrata su bila otvorena, ali unutra je bilo mračno. Zatvorenici koji su bili smješteni u njima bili su mršavi poput kostura, oči su im bile nefokusirane, a mnogi su imali problema s kožom.
>>Novinar koji je upoznao Praljka opisao uvjete u logoru Dretelj: “Zatvorenici su bili kao kosturi”
Ispričali su nam kako su vrata bila zaključana te kako su jedne noći pijani stražari zapucali kroz njih, pri čemu je nekoliko zatvorenika bilo ubijeno i ranjeno. Vidjeli smo rupe od metaka u vratima i udubine na stražnjem zidu tunela.
Zatvorenici su bili muslimani, a mnogi od njih borili su se u sklopu HVO-a pod Praljkovim zapovjedništvom protiv zajedničkog srpskog neprijatelja, a sada su bili u zatočeništvu svojih bivših suboraca”, njegove su riječi.
Prema podacima Udruženja logoraša Mostar, kroz logore HR Herceg-Bosne – Heliodrom, Dretelj, Gabelu, Široki Brijeg i druge – prošlo je preko 20.000 nedužnih muškaraca, žena i djece. Veliki broj ih je ubijen ili ranjen, a još uvijek se traga za 50 logoraša koji se vode kao nestali.
Bez bojazni i ograda
I bez ovih primjera neprikladno je da najviši dužnosnici u zemlji pjevaju pjesmu koja svojata tuđi teritorij. Uz ove primjere, kad se zna da o Herceg-Bosni pjeva isti čovjek koji pjeva o Maksovim mesarima, njihovo pjevanje je skandalozno i za svaku osudu.
Na neki način radi se tu o presedanu da službena politika tako slobodno, bez bojazni i ograda, toliko otvoreno biva dio nacionalističke scene čiji su simboli Thompson i pjesma Lijepa li si. O politici koja je ove simbole otvoreno prigrlila porazgovarali smo s publicistom i sociologom Srđanom Dvornikom.
Dvornik: Tu nema političkih ideja
“Prvo, ono elementarno: i u puku i u eliti očito su jako popularne te pjesme u kojima se prekoračuju granice civiliziranih odnosa. Od svojatanja stranih teritorija, kad se Herceg-Bosnu uzima kao hrvatsku, do uzimanja ljudskih života, kao u Jasenovcu i Gradiški Staroj.
Već sama količina ovakvih primjera znači da imamo posla s političkim, a ne tek individualnim ponašanjem. K tome, tu nema nikakvih političkih ideja ili koncepcija, pa analiziranje djeluje kao nezaslužen kompliment. A ipak, i takva politika izraz je kulture, društvenih nazora i odnosa, pa treba analizirati i biti svjestan kakva je”, govori on.
Ističe kako kod nas nacionalizam uvijek ima značajku pjevanja u birtiji, kad se malo više popije i raspusti.
“Kao da su i osobe na najvišim funkcijama pomalo nedozrele, pa ih golica kršenje nečega što doživljavaju kao zabranu umjesto norme dobrog ljudskog odnosa. Kad tako popusti samokontrola, očito im se ne gade ni svojatanje, ni nasilje, ni njihovi popularni simboli.
“Trude se pokazati da su naši”
Ali ima tu i mnogo konformizma; političari koji su u neko vrijeme činili nešto protivno tom narodskom obrascu trude se pokazati da su ‘naši’. Tako već dugo čine mnogi (relativno noviji su primjeri Grbina i Puljka).
Socijaldemokratski premijer bio je na meti šatoraša i razbijača službenih ploča, HDZ-ov premijer je stalno pod sumnjom da su mu odveć draga ‘briselska’ pravila igre… Tu je i njihovo natjecanje da se svide toj projekciji ‘naroda’, tim više što je Milanović u mnogome neoprostivo pretekao jednog hadezeovskog političara, pa je nervoza obostrana”, kaže.
Napominje da stoga “zaboravljaju kako je sramotno privijati se uz simbole iz pjesama lika koji sebe označava po puški”. Ističe da to “raspušteno, bećarsko” ili kakvo već raspojasano ponašanje šalje i “poruku”:
“Sve te civilizacijske norme, koje se dugo i sporo uvodi u društvo i pravni sistem, ostaju samo to, puke formalnosti, a u ‘stvarnom’ životu mi svi dobro razumijemo da smo narodski primitivci, da je plemenska pripadnost (i odanost) ono pravo, a ono normativno je ‘za Europu’ ili ‘Brisel’, kao što je prije tri četvrt stoljeća Moša Pijade rekao ‘za Engleze’.
Kad bi tu bilo ikakvog pokušaja da se razumno politički misli, već na prvu loptu bi bilo jasno da sve te etno-teritorijalne pojave koje su u igri spadaju u istu kategoriju – i Herceg-Bosna, i Republika Srpska Krajina, i Republika Srpska (kao i one nešto istočnije, u Transdnjistriji te oblastima Luhanska i Donjecka).
I da bez tog poopćavanja – primjene kriterija, a ne proizvoljnih sviđanja i nesviđanja – gubite oslonac da, kad vam stvarno ustreba, na bilo kojem nadnacionalnom forumu tražite podršku kada ste u pravu”, rekao je.
Nacionalizam se svodi na “naše” i “njihovo”
“Nacionalizam kao da nema vlastitog sadržaja, samo ono tupo naše-njihovo. A ako to ‘svoje’ ne možeš potkrijepiti nekim poopćivim razlogom, dogodi ti se kao sada Vučićevoj Srbiji: ako Putin priznavanjem ‘ruskih’ oblasti u Ukrajini ujedno – neizravno ili izravno – potvrđuje i neovisnost Kosova, kasno je srbijanskim pro-vladinim medijima vikati: ‘Izdaja!’ i ‘Nož u leđa!’
Kao što bi, da su karte malo drukčije pale, i Tuđmanovoj i tuđmanovskoj Hrvatskoj slabo vrijedila Herceg-Bosna protiv Krajine”, zaključio je Srđan Dvornik za Index.
