Pitagorejska filozofska škola i njezin gotovo legendarni osnivač Pitagora sa Samosa imaju u mnogim elementima povijesni predznak “prvi put” u zapadnoj civilizaciji.
Prema antičkim izvorima, u VI. st. pr. Kr. Pitagora prvi upotrebljava riječ filozof i daje ime filozofiji objašnjavajući je kao ljubav prema mudrosti.
Tako uvodi nove aspekte u život tadašnjeg čovjeka: pojam filozofa, onoga koji ne poznaje mudrost, ali traga za njom jer osjeća ljubav prema znanju, i pojam filozofije, sadržaja i djelovanja pomoću kojih se ostvaruje filozof.
Prvi primjenjuje riječ kosmos za svijet uređen zakonima, riječ koja sjedinjuje značenje reda i harmonije, strukturnog savršenstva i ljepote.
Sadržaj filozofije Pitagora definira kao sveobuhvatnu znanost koja istražuje utjelovljenu istinu: kosmos i čovjeka, a djelovanje filozofa kao praktičnu primjenu naučenog.
U tadašnji javni život unosi novi pogled na obrazovanje: objašnjava ga kao proces koji kultivira dušu putem filozofije. Taj proces traje cijeli život i zato za filozofa treba postati način života. Svoje ideje praktično ostvaruje na području južne Italije. U grčkoj koloniji Kroton Pitagora osniva prvu filozofsku školu koja nudi stupnjeviti način obrazovanja i prima učenike na temelju prijemnog ispita, neovisno o društvenom statusu. Školi su mogle pristupiti i žene, što je bilo potpuno izvan tadašnjih običaja.
Ta škola, poznata po obrazovanosti svojih članova i strogim moralnim pravilima, sudjelovala je u javnim poslovima italskih gradova, a pitagorejci kao državnici i državni savjetnici bili su zaslužni za njihov prosperitet.
Iako je škola djelovala svega nekoliko desetljeća, pitagorejska učenja utjecala su stoljećima poslije na filozofe koji se smatraju osloncima europske kulture, kao što su Sokrat, Platon, Aristotel, stoici, neoplatoničari, rani kršćanski mistici, a njihovim se otkrićima i danas služimo u matematičkim znanostima i teoriji glazbe.
Neoplatoničar Jamblih u djelu Pitagorin život kaže:
…Ta pitagorejska škola ispunjavala je Italiju filozofima, a to, nekada nepoznato mjesto, kasnije je zbog Pitagore nazvano Velika Grčka i postalo je čuveno po filozofima, pjesnicima i zakonodavcima.
…Grcima je razotkrio sve one discipline, teorije i istraživanja koja će ukloniti sljepilo nastalo izučavanjem različitih vrsta prirode, te tako omogućio shvaćanje istinskih principa i uzroka univerzuma.
…Treba još dodati i sve ono što su učenjaci tako žarko željeli: najbolji poredak, znamenitu složnost, zajedništvo posjeda među prijateljima, štovanje bogova, pijetet prema mrtvima, zakonodavstvo, obrazovanost, šutnju, vegetarijanstvo, čistoću, umjerenost, zdravo rasuđivanje, božanstvo, sve je to s Pitagorom izišlo na svjetlo dana.
Pitagorejski način života i obrazovanja slijedio je osnovno načelo Pitagorine filozofije, a to je:
Kao što je kozmos sastavljen od različitih elemenata koji su udruženi u harmoničnu cjelinu jer su prožeti božanskim umom, tako i čovjek može postati kozmos u malom, jer posjeduje iskru božanskog uma.
Tome je služila filozofija: obrazovati čovjeka kako bi naučio njegovati slobodu vlastite božanske iskre i prožeti harmonijom sve aspekte koje posjeduje. Kad se čovjek nauči služiti ovim pokretačem harmonije, tada sam postaje božanski i uređen, kosmios, i tada može izraziti ovu uređenost kozmosa u svemu što radi.
Zato je svrha filozofskog obrazovanja uspostaviti harmoniju između duše i tijela. Tada tijelo više neće nametati svoje zakone duši, a duša će, oslobođena od zatočeništva, moći izraziti svoju božansku prirodu.
U Pitagorinom životopisu, Jamblih prenosi njegovo geslo:
…treba iz tijela amputirati bolest, iz duše neznanje, iz kuće neslogu, a iz svega neumjerenost.
Zato su u obrazovanju pitagorejaca ključnu ulogu imali znanje i pravila čistog života.
Dušu treba obrazovati istinom. Zato je potrebno poticati ljubav prema mudrosti i učenje: putem znanja povezati se s božanskim načelima, jer čovjek može postati sličan samo onome što spozna. Upravo obrazovanje, piše Jamblih, čini razliku između čovjeka i divlje zvijeri, između Grka i barbarina, slobodnog čovjeka i roba, filozofa i priprostog čovjeka. Učenjem je potrebno vježbati snagu uma. Kad se ona izvježba, obrazovanost traje do smrti, a izučen čovjek prirodno sudjeluje u poslovima svoje domovine…
Pravila čistog života korak su dalje prema harmoniji. Za pitagorejce to su bila pravila koja traže neki oblik napora, koji poput zakona djeluje na zdravlje duše i tijela. Zato su moralna pravila, higijena, tjelovježba i prehrana koja neće ometati snagu uma, bili za njih način života.
Svrha tog napora je pročistiti sve aspekte čovjeka pomoću vrlina. Vrline osiguravaju ravnotežu između duše i tijela te ispravnu primjenu svega što čovjek zna.
Tako se postiže neophodan uvjet za harmoniju, a to je čistoća: izvorno stanje u prirodi koje postoji prije svih podjela. Kada čovjek dosegne to stanje, tada ga zlo ne može zaraziti. Znanje i pravila čistog života podrazumijevaju stvaranje harmoničnih odnosa u svim aspektima života. Za pitagorejce je simbol harmonije u svim odnosima koje čovjek može uspostaviti bilo prijateljstvo.
Jamblih prenosi:
Pitagora je opće poznat kao izumitelj i zakonodavac prijateljstva u raznim oblicima: univerzalnog prijateljstva svih prema svima…
U pitagorejskom načinu života “biti prijatelj svemu” bio je pokazatelj da čovjek živi načelo harmonije.
Filozofskim obrazovanjem čovjeka je trebalo potaknuti na prepoznavanje kozmosa, života koji je istovremeno jedinstvena cjelina i zajednica mnogih bića. Kao dio cjeline, svaki čovjek može sudjelovati u univerzalnoj harmoniji. Zato je potrebno graditi prijateljstvo: između duše i tijela, između čovjeka i čovjeka, članova obitelji, građana u polisu, graditi prijateljstvo prema životinjama, prema prirodi i Bogu. To je bio željeni ishod obrazovanja.
Autor: Ana Jončić
