Pipssss…!
Prihvatimo li tezu da su barabe rušile državu, potom moramo podjednako prihvatiti da su isti i stvarali nove države, te obrnuto. Ako su barabe stvarale nove države, potom su one rušile i staru. Kako god okrenuli, čini se pravi „circulus vitiosus“ iz kojeg je moguć tek jedan izlaz: pogledati činjenicama u oči. A činjenice su činjenice, usprkos tvrdoglavim interpretacijama istih, jer one – interpretacije – imaju s prvima veze koliko šuplja glava s mozgom. Rušitelje njima ogađene države, od onih na najvišim funkcijama; članova Predsjedništva SFRJ, republičkih predsjednika i premijera te potonjih im nasljednika, vojnog vrha, da one niže rangirane ne spominjem, uglavnom karakterizira da svi uglavnom bijahu aktualni, ili bivši članovi SK – izbačeni, ili svojom voljom napustivši Partiju. Dakako, odmah su im se pridružili antikomunistički, prozapadni i proistočni ekstremnoemigrantski elementi, svi jedinstveni u namjeri rušenja Jugoslavije, no s različitim viđenjima načina izvedbe i potonje strukture novoformiranih država. Najlakše se pouka priče o sedam prutova zaboravi „zavadi pa vladaj“ metodom, preko čega je stara vlast srušena, a one nove osvojene. Krijući se iza nacionalnih interesa, dojučerašnji internacionalci i propagatori svjetskog proleterskog jedinstva, „preko noći“ postaše nacionalisti, spremni za svoj novi ustroj razmišljanja i djelovanja unovačiti i pripadnike fašističkih svjetonazora, protiv kojih su se – još od „predonoratnih“ vremena pa skoro do izdisaja SFRJ – komunisti borili. Jasno, kasniji životni putevi tih „boraca za slobodu svojih naroda“ bjelodano su pokazali da im je srcu bliža lova negoli narod, koji im bijaše samo sredstvo dolaska do nje. Pritom se nisu libili žrtvovati živote zaluđenih pripadnika vlastitog krda, a došavši na vlast i obogativši se, i nadalje pred čoporom kojim vladaju govore o svetosti njihove žrtve za slobodu, svako malo ih tjerajući u podsjećanja i oplakivanja žrtava, koje su de facto izginule u sasvim druge svrhe negoli im se to uporno utiskuje u atrofirane mozgove. Jagma za bogatstvom sasvim je razumljiva kao hipertrofirani (bolesni) nagon očuvanja, svojstven svakom živom biću, samo što ljudsko društvo to ne zna etički regulirati. Kad pljačkaš s revolverom u ruci ubije, slijedi mu kazna u rasponu od nekoliko desetaka godina do smrtne, zavisno koje je države državljanin. Popljačka li ljude s naoružanjem u tuđim rukama, uzrokujući nebrojene žrtve, ili čak uvođenjem zakonske legislative koja to omogućuje, kazna mu je mnogostruko manja, ili ga slave kao nacionalnog junaka. Kaže se, ako si ubio čovjeka onda si ubojica, ako si ih pobio milijune potom si osvajač! Ljudski rod je prepun mudrih misli tipa „nikad više“ i sličnih, koje se u praksi pokazuju najobičnijim tlapnjama, moguće tek polazna točka za psihoanalitičare ljudskog roda. To se može prikazati jednostavnom alegorijom: dok ustima poučavaš, za leđima skrivaš bodež. Kapitalizam je sustav koji je dresuru svojih podanika (jer građane nesvijesne toga, takvima tretira), u korist vladajućih elita, razradio do savršenstva.
Vratimo se barabama koje su iz spominjanih razloga radili na demontaži prethodne države i ekonomsko-političkog sustava, do gole kože opljačkavši svoje (preživjele) sugrađane. Iole sistematičniji i nesklon dresuri, prosječni građanin može istražiti ne samo tko ga je poveo u rat, usporediti njegove posljedice po lični, i živote svojih vođa, istražiti ekonomski položaj „otaca i majki“ najnovijih domaja koji im i dandanas sjede u vrhovima vlasti. Ratne vođe i zločinci (osuđeni ili neosuđeni, poput Hitlera!), ogrezli u suradnju s ekstremnom emigracijom, kriminal, otimačine i političke likvidacije, grabitelji društvenog dobra dok su im podanici umirali u ratovima,…, sjede po vladama, parlamentima ili firmama koje su gradili tuđom krvlju, a narod ih „demokratski“ bira iz ciklusa u slijedeći izborni ciklus. Biraju li bedaci bistrije od sebe, ili pokvareni biraju još pokvarenije, skoro da je buridanovska dilema. Svaki državljanin koji bi dao život za novopronađeni smisao života (narod i novu domaju), nekad paradirajući pod geslom „Život damo, Trst ne damo!“, može – ukoliko mu razum i zrnce objektivnosti dozvoljavaju – među svojim krdom pronaći slično onome što jedan od rušitelja SFRJ (Josip Manolić) opisuje u svoje dvije memoarske knjige: „Politika i domovina“, te „Špijuni i domovina“ (1, 2). Relativno objektivno, ali svakako ne i cjelovito, na preko 800 stranica teksta prikazuje hrvatsku interpretaciju usmrćivanja države koja je, unatoč svojih unutrašnjih proturječnosti, imala više etičkog naboja za razvoj u poštenijem i pravednijem smjeru od novonastalih kapitalističkih robnih i ljudskih rezervi s periferije sustava na umoru. Toliki ljudski šljam ogrezao s hrvatske (i ne samo njene, da se čitatelj ne umisli) strane u ratne zločine, pljačke, potkupljivanja, koalicije s fašistima, od kojih mnogi i danas djeluju u politici i privredi, umiješanost hrpe kriminalaca i obavještajaca s raznih strana u provođenju politike najviših vrhova vlasti, trgovina među zaraćenima dok ljudi ginu na „fronti“, unutarstranački obračuni, laži, prijevare i prijetvornosti – teško je za povjerovati. Preteško je sve to etičkom i humanom čovjeku zamisliti, a da bi se pritom još dičio svojim domoljubljem! Usprkos nizu prešućivanja po zbivanja relevantnih imena, tipa: „izvor je poznat autoru“, „čija imena ne mogu ovog trenutka iznositi“, „čija imena zbog njihove sigurnosti ne mogu otkriti“, to je vrijedno svjedočenje o vjernosti vođi unatoč znanju ili sumnji o njegovoj kriminalnoj djelatnosti, dvostrukoj liniji zapovjedanja koju je provodio, političkim ubojstvima iza kojih je stajao, o neslaganju s „vrhovnikovim“ nebulozama o „kontinuitetu hrvatske politike“ zarad neupućenosti (povjesničara!) ili prikrivanja pogrešaka pred narodom, uzajamnim pogodovanjima u pljački društvene imovine, lažima serviranima javnosti, o predavanju njegovoj politici (uz distanciranje u slučaju BiH) i odricanja od moralnih načela („cilj opravdava sredstvo“!) u korist ostvarivanja „sna od stoljeća sedmog“, zabacujući kriminalnu i pljačkašku djelatnost provoditelja takve politike – aposteriorna je demistifikacija koje apsolutno ništa ne znači preživjelima, a još manje njenim žrtvama. Cilj je ostvaren, zaboravimo prošlost i idemo dalje! Koliko se Manolić intimno osjeća krivim ili odgovornim za cijenu plaćenu životima mnogih, kad je gotovo u svim razdobljima od 1945. do jučer vršio najodgovornije dužnosti, doživjevši stotu koju uživa pišući memoare, retoričko pitanje je svim barabama poniklim na sve četiri strane bivše države. Može biti iznenađujuće odsustvo tužbi za klevetu od mnogih, još uvijek politički i privredno aktivnih imena direktno optuženih za raznorazne zločine i još neraščišćena, istovremena djelovanja za suprotstavljene strane, no to se jednostavno može objasniti strahom od iznošenja konkretnih dokaza u javnost, koje „špija za sva vremena“ nesporno posjeduje i brižljivo čuva. Čovjeku se nakon čitanja ovih knjiga povraća od same ideje nacionalnog dobra i domoljublja u ime kojih se opisane stvari čine. Veliki Jugoslaveni prekonoć postadoše još veći Hrvati, Srbi, Bosanci, Slovenci, Makedonci, Crnogorci, Kosovari i ina posvećena bratija (do povijesno novih preraspodjela svetinja), a oni što od rođenja do smrti ostaše samo ljudima marginalizirani su, ako ne i priglašeni izdajnicima. Mada je stvarna izdaja bila rušenje države kojoj su se, posebno komunisti, kleli na vjernost. Neki dan me kapitalistička društvena mreža blokirala na tri dana, jer sam navodno u jednom komentaru kršio „standarde naše zajednice“, u njeno ime propisane vlasnikom, multimilijrderom koji se u vrijeme koronavirusne pandemije još više obogatio. „Njemu“ je za oko zapeo jedan post – „Vaš komentar nije bio u skladu s nađšim standardima zajednice o govoru mržnje“ – upućen besramniku orgazmirajućem u svom velehrvatstvu:
„Evolucija (bog) je stvorila mozak kao univerzalnu komponentu ljudskih bića. Naravno, to se odnosi na ljude, ne i na „Hrvate“. Mozak u načelu služi respektiranju činjenica. Eto, do jučer si slavio 25.6., a danas 30.5., sutra ćeš dan kad si prvi puta srao na tuti, a preksutra kad si to počeo po internetu. Cijelo to vrijeme činjenice se nisu promijenile niti pomaknule ni za milimetar. Mičeš se samo ti, zalud tražeći pamet koja je izašla iz „one stvari“ prije tebe, sluteći što će poslije nje izaći, te dajući petama vjetra!“
Prisjećam se što je o ljudskosti i nacionalnosti rekao veliki etičar Milan Kangrga:
„No, pri svemu tome, ipak mi „vrag nije dao mira“, pa sam jednom svojem interviewu dao naslov „Biti samo Hrvat, znači još ne biti čovjek“. A to bi se dakako odnosilo i na Nijemca, Francuza i Turčina… i… Jer, čovjek je rod, a svi Hrvati, Srbi, Englezi, Nijemci… jesu i ostaju sami po sebi na nivou – vrste: genus proximum i differentia specifica. Šteta je samo u tome što svi nacionalisti bilo koje „fele“ ne znaju logiku, pa se uvijek malo „zbunjuju“ pritom, i gledaju oko sebe, koga da malo, je li… ovaj, jer nije „naš“!“
Kako Hrvat i „Hrvat“ nisu istoznačnice, što je jasno iole obrazovanijem čovjeku, a da ne govorim kako je to očito već iz konteksta posta koji sam komentirao, tipični je predstavnik kapitala, njegovih aksioma i na njima počivajućih djelovanja, ustvari cenzurirao filozofa na račun profita („Farcebook“). U ime potonjega kvazikomunisti su, koristeći ideju i sistem za promoviranje vlastitih težnji, odlučili ga rušiti kad im je postao preskučen, i preoblikovati u sustav otvorene grabeži, bez obzira na cijenu plaćenu ljudskim životima, obogaljenima, silovanima, popljačkanima,… Evo kako jedna afroamerička „komunjara“ opisuje Ameriku i njen kapitalizam, „propalim socijalnim eksperimentom“:
“Njezina kapitalistička ekonomija crncima nije uspjela pružiti dostojan život, njezin pravosudni sustav nije im uspio osigurati zaštitu prava i sloboda, a njezina tržištem pogonjena kultura nije im u stanju dati hranu za dušu, smisao i svrhu. Ovaj sistem ne može se reformirati, probali smo s crnim licima na visokim položajima, ali prečesto se naši crni političari i pripadnici profesionalne i srednje klase prilagođavaju kapitalističkoj ekonomiji, militariziranoj nacionalnoj državi i tržištem pogonjenoj kulturi… I što se onda događa? Događa se da imamo neofašista gangstera u Bijeloj kući, kojeg nije briga ni za što, i događa se da neoliberalno krilo Demokratske stranke, nakon što se riješilo brata Bernieja, preuzima kormilo iako ne zna što da s njim radi. Black Lives Matter pojavio se u vrijeme kada smo imali crnog predsjednika, crnog glavnog državnog odvjetnika i crnog šefa domovinske sigurnosti, pa ni oni nisu uspjeli“
I eto, radnik žuljevitih ruku, bez obzira na boju kože, jeli s one ili ove strane oceana, tisućama milja daleko od nas ili u najvećoj blizini, u osnovi ima za svoje vladare „neofašističke gangstere“ – priznali mi to ili ne – koji su zamijenili u svakom slučaju nesavršene prethodnike („komunisti su krali, ali su i nama dali, ali ovi kradu i nama ne dadu“). Da se uvide tuđe mane, prvo treba raskrstiti s vlastitima a ne ih pokušati pravdati floskulama tipa „takva su vremena“, „vrijeme nas sili“, i sličnima. Nisu vremena ničemu kriva, jer ona ne tvore nas takvima kakvi jesmo, već mi kakvi već jesmo stvaramo vremena u kojima živimo. Zato nas ona ničemu ne sile, već to čine oni koji nas prilagođavaju svojim zahtjevima. Radna nedjelja, prekarni rad, izmještanje pogona u udaljena područja, seoba proizvodnje na druge kontinente, u područja jeftine radne snage,…, sve se to prihvaća kao danak vremenima, a potom se pišu visokoumni traktati o propadanju obiteljskih vrijednosti, razvodima brakova, psihozama djece koja roditelje viđaju (ako) samo u prolazu, porastu maloljetničke delinkvencije,… Ne uništavaju obitelj homoseksualnost, istospolni brakovi i ine prirodne različitosti zapisane u čovjekovom genetskom kodu, ispoljavanje kojih nije zločin, već upravo obrnuto – to je zabrana njihove manifestacije. Za vlastite nesavršenosti, zablude i robovanja predrasudama, pametnjakovići ne znaju naći drugih krivaca sem vremena! Svojedobno je bio vrlo popularan sprej protiv insekata koji nam piju krv. Treba samo, parafrazirajući izjavu jedne „moje“ gnjide, locirati, identificirati, u pravom smjeru usmjeriti i pritisnuti „sprej gnjeva naroda“. Pipsss…!
U čemu vam je problem? Nisu li sve te krvopije, bez obzira na stupanj krivice za početak rata i zločina u njemu, došle na vlast nošene lažima, prijevarama i nasiljem, da bi vam onda za njeno održavanje „prodavali“ demokratske izbore, kako se ne biste sjetili zbaciti ih načinom kojim su se uspeli do vrhova? Zašto oni nisu demokratski riješili svoje sporove, prepirke i začkoljice, kad su već tolike demokrate? Ali, čini se da je narod zaboravio – ako je ikada i znao – suštinsku definiciju demokracije, kao i zapitati se: ako vladajući smiju izdati njene principe u ime vlastitih probitaka, zašto bi to bilo zabranjeno narodu u ime još većeg i općenitijeg probitka – rješavanja gamadi koja guši ljudsku slobodu? Ili su ljudi postali ovisnici o dnevnoj „donaciji“ vlastite krvi, perverzno uživajući u tome?
Ladislav Babić
