Naučnici tvrde da je piletina nekad bila bogatog okusa i veoma skupa, dok ova piletina koju jedemo danas zapravo nema okus piletine. Kako je postala dostupna svima, počela se sve brže proizvoditi, a njen kvalitet je sve više opadao.
Godine 1923. bilo je potrebno 16 sedmica da se uzgoji savršeno pile teško 1 kg, a već 1933. godine je uzgajivačima bilo potrebno dvije sedmice manje. Trend se nastavio, a naučnici tvrde da piletina koju danas jedemo uopće nema okus piletine jer se uzgajivači nisu bavili kvalitetom i okusom piletine, već su gledali njenu veličinu i boju.
Kanadski istraživači su 2005. godine uzgojili vrste pilića iz različitih razdoblja, a rezultati su pokazali da su pilići do četiri puta teži nego 1957. godine, bez obzira na to što su hranjeni na isti način.
Prosječna težina pilića u 2016. godini bila je 2,8 kg.
Naučnici ove razlike u veličini i težini smatraju dokazom genetskih manipulacija na njima. One su rezultat trenda “piletina budućnosti” koji je počeo 1948. godine. Farmeri u SAD-u su tada počeli razvijati piliće sa specifičnim ciljevima – da budu veći, deblji i da brže rastu. Rezultat toga je vrsta Arbor Acre, križanac dva pobjednika koji su postali djed i baka većine komercijalnih pilećih vrsta koje jedemo danas.
Masovna proizvodnja piletine za ljudsku ishranu podrazumijeva držanje pilića u velikim hangarima na farmama pilića. Pilići se prije klanja drže u malom zatvorenom prostoru, u lošim uslovima, bez mogućnosti lutanja pa čak i pomicanja. Pretjeranim hranjenjem i nedostatkom kretanja se nastoji da što prije dosegnu “težinu za klanje” .
Iako su hormoni i steroidi u ovoj industriji zabranjeni javna je tajna da se redovno koriste antibiotici i sredstva za rast.
Klix.ba
