Ima li od prosječne ljudske inteligencije išta minornije, onda je to čovjekovo prosječno obrazovanje. Kombinacijom ova dva faktora biološke i socijalne evolucije, on donosi dalekometne sudove, uopće ne baratajući argumentima van vlastitog ineteresa, a onda to baš i nisu argumenti. Inteligencija je prilično diskvalificiran pojam, posebno u svjetlu njenog svođenja na jedan broj, te je u novije vrijeme doživio niz razvodnjavanja. Prvo, rasparčavanje tzv.opće inteligencije na komponente (emocionalna, matematička, društvena,…), a potom analizom postupaka koje dovode do broja kojim se bezbrojni diče, osnivajući čak i Mensa udruženja, a da ništa više u životu nisu napravili no ispunjavali testove u pauzama vožnje kamiona ili igranja biljara. Kako se određuje kvocijent opće inteligencije (IQ)? Cjelokupno stanovništvo, naime njegov statistički uzorak, podvrgne se testu pa se onda srednja vrijednost postignuća proglasi pokazateljem “normalne inteligencije”. Po ovom autoru, s obzirom da se tzv. “normalna statistička raspodjela” proteže u rasponu od idiota, preko prosjeka do genija, stvar se može pojednostavljeno predstaviti u vidu: uzmeš primata i genijalca, podijeliš im rezultate sa dva i eto tičovjeka prosječne inteligencije! Definiramo li inteligenciju, pojednostavljeno, kao sposobnost snalaženja u novim okolnostima, dobro je poslati kreatore testova u australsku pustinju k Aboridžinima, pa im onda – uspiju li preživjeti – dodijeliti odgovarajući IQ. Naime, rezultati ovise od kulturalnog, socijalnog, obrazovnog, geografskog i inih konteksta, dok testove uglavnom smišljaju u udobne fotelje zavaljeni zapadnjaci kojima bi se u pustinji ili džungli, netom što kroče u njih, izgubio svaki trag. Postoje tvrdnje da svaka vrsta (ne samo ljudska) ima sasvim dovoljnu inteligenciju u odnosu na ekološku nišu koju zauzima. Sve iznad toga je besmisleno razbacivanje koje vrsti nimalo ne koristi. Dobar uzorak fijaska u vezi određivanja inteligencije je primjer:
“….s testiranjima provedenima 1917. godine u američkoj vojski, kada su SAD stupile u rat na strani Antante. Do kraja 1. svjetskog rata testirano je 1 726 966 ljudi a zaključak psihologa bio je: „Čini se da je inteligencija glavnog uzorka bijelih regruta kada se transformira iz Alfa i Beta testova u mentalnu dob, oko 13 godina.“! Nadalje; „Ako se ova definicija (moron) interpretira tako da obilježava sve one s mentalnom dobi ispod 13 godina, kao što je nedavno učinjeno, tada su gotovo polovica bijelih regruta (47.3%) moroni. Čini se, dakle, da je slaboumnost , kako se sada definira, znatno češća negoli se prije smatralo.“ (ibid). Jednostavno rečeno, prema nalazima psihologa baziranima na tada razvijenim testovima inteligencije, američki vojnici upućeni u rat na evropskom tlu bili su u velikoj mjeri – debili!”,
što je, naravno, duboko vrijeđalo ponos nacije, te su namah promijenili sistem određivanja inteligencije kako ne bi ispalo da “nadmoćnu civilizaciju”brane nadmoćne budale. S pravom ili ne, svatko neka sam prosudi (u odnosu na ranije rečeno, vjerojatno sasvim opravdano, ali nije izvjesno da ljudski rod to baš i potvrđuje svojim djelovanjem). U pogledu obrazovanosti (stvarne, a ne formalne) stvar je još jasnija. Kako svega 47% hrvatskih građana pročita barem jednu knjigu u godinu dana, uz tendenciju konstantnog opadanja tog broja, jasno je koliko su – u sprezi s prethodnim razmatranjem – kvalitetni i relevantni brojni komentari internetskih fanova po portalima.
Uvod je bio potreban zbog osvrta na difamaciju komunističke/socijalističke ideje od neobrazovanih apologeta najgrabežlivijeg sustava u ljudskoj povijesti. Prethodno iznešenom postotku možemo samo pridružiti podatak o 86% katoličkih i još dodatnih vjernika inih konfesija, koji usrdno se pozivajući na svoje svete knjige (Biblija, Kuran,…), nasuprot njihovim etičkim učenjima brane svoju “kost” poput bijesnog psa. Bog je, barem prema Bibliji– a kršćanima bi ona trebala biti osnovni moralni vodič; u suprotnom neka odmah izvrše harakiri – stvorio čovjeka na “svoju sliku i priliku” i dao muZemlju na uživanje. Ne jačima, lukavijima, dosjetljivijima, podmuklijima,…, već upravo svima. Zemlja nije ničije vlasništvo, a dijelovi njeni se vlasništvom mogu smatrati samo ukoliko služe kao obitavalište privremenih vlasnika, iz kojeg djeluju na korist svih članova ljudskog roda. Neovisno od toga koliko tko doprinosi svojim sposobnostima ili njihovom uskraćenošću uslijed genetskih malformacija ili bolesti. Ona im se može i oduzeti, ukoliko to zahtijeva širi društveni interes (recimo, gradnja cesta, pruga ili nekog značajnog postrojenja), uz nadoknadu koju odeđuje društvo. No pustimo biblijske argumente na koje više od ateista seru sami vjernicu svojim djelovanjem i njihovom izdajom – vratimo se na neobrazovanosti “kritičara” socijalističke ideje o pravednom društvu. Navodnici su ovdje tek da se naglasi kako je kritika opravdana samo ako je utemeljena na argumentima. Kako oni imaju sijaset “argumenata” kojim nastoje – čvrsto zubima zgrabivši “kost” koje su se dokopali – diskvalificirati ideju pravednijeg svijeta, osvrnut ćemo se samo na ono što su oni – svakako tendenciozno – zaboravili, odnosno namjerno zabašurili u borbi za očuvanje svog plijena.
Početkom kapitalističkog sustava (tijekom povijesti bijaše više društveno-ekonomskih sistema, što samo sugerira da ni kapitalizam nije “biljka trajnica”), možemo smatrati period kad su “ovce pojele ljude” u Engleskoj,
“pretvorivši ih prijevarama, manipulacijama, zapljenama, izgonom sa vlastitog zemljišta u ovce pod imenom radnička klasa, bez koje bi se kao radne snage za buduće gomilanje bogatstava ono pokradeno moglo samo topiti (trošiti). Na koji je to način novoformirana buržoazija činila, bolje se vidi čitajući Dickensa negoli udžbenike ekonomje. Iskorištavajući do krvi vlastiti, ali i druge narode svijeta. Engleska (Velika Britanija) bijaše naime kolonijalna velesila, a usporedba današnje razvijenosti nekadašnje matice i njenih kolonija nedvosmisleno pokazuje tko je koga iskorištavao.”
Daklem, negdje oko 16. stoljeća, mada bi neki početak sustava premjestili još ranije, u Italiju, gdje je navodno razvoj bankarskog sustava značio početak kapitalizma. Autor se s tim ne slaže, s obzirom da korjenje bankarskog sustava možemo tražiti daleko ranije u povijesti. Prema tome, kapitalizam kao društveno-ekonomsko sistem postoji već više od pet stoljeća, naspram “realsocijalizmu” (socijalizam do sada nigdje nije ostvaren, a onaj jugaslavenskog tipa moramo izuzeti od spomenutog) koji je trajao sedamdesetak godina. Daklem, svega oko 15% trajanja toliko hvaljenog kapitalizma. Ne osporavajući dostignuća tog sustava na razvoj ljudskog roda, plaćenog s bezbroj žrtava, osvrnimo se malo na njih; cijenu koju zagovaratelji buržoaskog društva uporno zanemaruju na račun žrtava realsocijalizma kojih je, to nitko ne dvoji, također bilo na pretek. Jesu li stanovnici Indije, zemalja Afrike, Indonezije, ili oni indokineskih ilatinoameričkih zemalja,…, okupirali evropske kapitalističke zemlje ili je bilo obrnuto? Jesu li te zemlje izvršile pomor stanovnika evropskih kolonijalnih metropola, ili su upravo potonje decimirale latinoameričke žitelje isjevernoameričke Indijance, usput razvijajući trgovinu afričkim robljem(reperkusije neizumrlog rasizma i danas potresaju SAD)? Jesu li dva svjetska rata s bezbroj ljudskih žrtava započele “komunističke” države (početkom prvoga Sovjetski savez nije ni postojao, a drugi je također počeo na Zapadu)? Primjerice, 1.svjetski rat začet je nezadovoljstvom (kapitalističkih) Centralnih sila oko kolonijalne podjele svijeta, a interesanto je s tim u vezi podmetnuti pod nos “genetskim Hrvatima” da su i oni bili dio kolonijalne sile, u čije su ime ratovali. Naime, Austro-Ugarska mada nije spadala u velike, ipak je bila kolonijalna sila! Čak ako i ne smatramo njene narode – koji su jedva dočekali raspad Habsburške Monarhije – kolonijama, nije li to postala BiH prilikom aneksije (ma kakvim to eufemizmima zvali) u kojoj su učestvovali i Hrvati kao carevi podanici. Ne idući predaleko u prošlost, od Jelačićeva gušenja mađarske revolucije, preko pavelićevskih jedinica pod Staljingradom, do današnjeg šmucanja hrvatskih vojnika po bespućima Afganistana, samo za nesvrstane Jugoslavije građani ove zemlje nisu umakali papke tamo gdje im nije mjesto. Jesu li ikada aplogeti kapitalizma usporedili brojnost zapadnjačkih sa “komunističkim” intervencijama širom svijeta tijekom zadnjih stotinu godina, a napose u poslijednje vrijeme? Mogu li smisleno odgovoriti na pitanje zašto ih više boliruska aneksija Krima, od vijetnamskog i ostalih indokineskih ratova,iračke, libijske i sirijske intervencije (tek neke da spomenemo) inicirane i podupirane Zapadom, da ne podsjećamo na umiješanost u čileanski vojni puč i ine zaigranosti kapitalističkog Zapada? Čega radi ih manje tiskajuNapoleonovo osvajanje Egipta i pokušaji osvajanja Rusije, ili neuspjeleHitlerove reprize, od sovjetske polustoljetne dominacije nad istočnoevropskim zemljama? Dakako da mogu odgovoriti, doduše, ne baš smisleno jer su neobrazovani, dok im zaključke diktira čvrsto stisnuta čonta u čeljustima! Kolonijalne sile – danas među najrazvijenijim zemljama svijeta – od Španjolske, preko Portugala, Britanije, Nizozemske, Francuske,Italije, Belgije, SAD, Danske, Švedske,…, svoj su razvoj najvećim dijelom bazirale na rezultatima osvajanja i iscrplivanja tamošnjih naroda i bogatstava, a ne na svojoj radišnosti. Ili netko umišlja da ne postoji korelacija između njihove razvijenosti i (neo)kolonijalne prošlosti, kao i upadljive nerazvijenosti njihovih bivših kolonija? Čak i jedna izrazito nekolonijalistička zemlja poput Švicarske, zahvaljuje svoj razvoj prilagodbi kapitalističkom mentalitetu. Da ne idemo dalje, sjetimo se samo nacističkih konvoja sa Židovima koji su (uz nesumnjivu proviziju) prolazili kroz “neutralnu” (znači li to i etički neutralnu!?) državu, banke im čuvale oteta bogatstva od manje vrijednih nearijevaca, a sve donedavno bankarska je tajna kao prisvojeno neprikosnoveno pravo činila tu zemlju sigurnom destinacijom kapitala svakojakog porijekla (sve dok to nije počelo previše pogađati SAD). Da nisu novinari, zahvaljujući “zviždačima” (koje inače “demokracije” tretiraju kao najopasnije ljude za svoj poredak) otkrile tajne o “poreznim oazama”, ili papiri WikiLeaksa donijeli na svjetlo dana diskreditirajuće činjenice po zapadnu (prvenstveno američku) politiku, još bi i manje naivni od kvaziinteligentnih, neobrazovanih promatrača, živjeli uvjereni u poštenje i miroljubivost kapitalističkog sustava. Petstoljetni kapitalizam evoluirao je u nizu: otimačina zemlje – petnaest satni radni dan i za djecu – imperijalni kolonijalizam – ekonomski neokolonijalizam – globalna korporativistička “demokracija”, cijelo vrijeme ostajući paradigmom neljudskosti, otimačine, eksploatacije, diskriminacije, a neobrazovani komentatori koji su tijekom odrastanja izgubili pamet već u najranijoj mladosti, hvale taj sustav. Zašto? Jer je antihumanizam sistema samo odraz nehumanosti ljudi koji ga podržavaju. Kost nikako ne smije ispasti iz ustiju!
Ne podcjenjuje autor prosječni uzorak svoje biološke vrste, no ovaj kratki osvrt na budalenja u rasponu od sasvim neformalnih foruma, internetskih portala, kvaziintelektualaca koji ejakuliraju po medijiama do onih koji to čine u vrhovima vlasti, samo ja upozorenje pametnijima da obrate pažnju na inteligenciju i obrazovanje, a nadasve čovječnost istih. Napose kad ih biraju u institucije koje će svima nama vladati. Jasno da je to upozorenje uglavnom zaludno, sve do trenutka dok se povijesne okolnosti ne poslože, jer “prosjek” ne može izabrati bolje od “prosjeka”. Jeste li se ikada upitali zašto se tek aposteriorno – a ne kad je bilo “Hic Rhodus, hic salta” – prevrednuju kojekavi povijesni događaji, kad to nasilno upokojenim leševima ništa ne koristi. Pa je kao sve jasno u pogledu Spartakove bune ili one Matije Gupca – mada su nam preci učestvovali u slamanjima – pametujemo oko svjetskih ratova u čijim „smo“ klanjima učestvovali, a zakašnjele “spoznaje” britanske istrage o neopravdanosti napada na Irak – uz „isprike“ američke pudlice Blaira – vjerojatno su se duboko kosnuli stotine hiljada mrtvih Iračana, i onih koji dandanas čekaju da im se pridruže. Pa opet će američka predsjednica biti kuja duboko umiješana u svakovrsne zločine svoje države! Kakve koristi od vijekovima zakašnjelog crkvenog izvinjenja Galileju, ili nešto manje zakašnjelo Darwinu, uz molbi oprosta za “za mnoge grijehe koje je u prošlosti počinila Crkva, što je javnost ocijenila jednim od najznačajnijih poteza tijekom njegova papinstva”. Koja to prosječna javnost; ona koja ejakulira humanizam nad nepovratnim zbivanjima uzrokovanih svojim precima, dok istovremeno vrši aktualne zločine (sjetimo se samo srpskih,hrvatskih i bošnjačkih u proteklom ratu, da ne spominjemo onaj prije njega), čekajući iduća stoljeća da opet pljucne ejakulat oprosta? Kojeg li smisla od pokajanja pred decimiranim američkim i australskim prastanovnicima, kad je odavno “njihova” zemlja u “našim” rukama? Ne opisuje li taj kapitalistički mentalitet najbolje dosjetka anglikanskog biskupa Desmonda Tutu-a, dobitnika Nobelove nagrade za mir, o evropskim misionarima:
“Kada su došli, imali su Bibliju u rukama, a mi zemlju. Rekli su nam: ‘Hajde da sklopimo oči i da se molimo’. Kada smo otvorili oči, mi smo imali Bibliju u rukama, a oni zemlju.”
Jer, svaki se praktični postupak čovjekov pravda nekom ideologijom, a religija nije negoli njen oblik najnazadnije i najprilagodljivije (trenutno kapitalizmu) vrste, makar se ne uobičava takvim smatrati. Jasno, pamet prosjeku teško i sa zadrškom sjeda u glavu, a oni koji je imaju pravovremeno obično su “izdajnici”! Što je ustvari izdaja? Direktno suprotstavljanje interesima koje je sustav proglasio većinskim, a oni s početka ovog teksta – čvrsto stiščući zubalom svoju kost, uz nadu da će se dokopati još koje – prednjačili u izrabljivanjima i eksterminacijama humanijih i pametnijih od sebe. Tu, u najobičnijem, gotovo animalnom interesu, treba tražiti samoopravdanje djelovanja kvazinezavisnih umova. Nikako da shvate, jer se nisu dovoljno udaljili od svoje primitivne evolucijske osnove, da je
“Za razliku od životinje koja je identična sa svojom prirodnom (vrstom), pa za nju bitno važi darvinovski pojam evolucije, čovek… već svojim prvim istorijskim korakom morao prekoračiti taj evolutivni put razvoja, pa je, proizvodeći uslove svog života i sebe u njemu, postao po svojoj biti revolutivno, tj. revolucionarno biće.“
Lijepo to razotkriva Marxova misao kako “Ne određuje svijest ljudi njihovo biće, već obratno, njihovo društveno biće određuje njihovu svijest.”, što se, dakako, odnosi na svijest prosjeka uvjetovanu njegovim društveno ekonomskim položajem. Čontom koju stišče zubima. Istinski nezavisna misao može (i mora, želi li se smatrati relevantnom) nadići sistemska ograničenja, što vlastitim životom upravo najbolje potvrđuju Marx i Engels. Oba iz situiranih obitelji – dapače otac poslijednjeg je bio tvorničar – smogli su intelektualne snage nadići svoj privilegirani društveni status, susrečući se svakodnevno s bijedom radničke klase. Čemu je trebalo da napuste svoj situirani položaj, ako ih u tome nije vodio krajnji humanizam, jer nikoji materijalni interes nije mogao biti u pitanju? Malo ljudi ima sposobnost i hrabrost u pravi čas stvari nazvati pravim imenom, jer im to lično može samo štetiti. Većina šuteći čuva svoju kožu, ili brani laži i zločine koji im osiguravaju egzistenciju na račun drugih. Oni su čuvari sistema. Za kraj navodim misao E.M.Fostera – engleskog pisca, esejista i libretista – s kojim se potpuno slažem:
„Kad bih morao birati između izdaje domovine i izdaje prijatelja, nadam se da bih imao hrabrosti izdati domovinu“
Naravno, riječ prijatelj treba razumjeti u suštinskom, humanističkom kontekstu, kako bi se shvatilo da je on vrijedniji od ndhaške, nacističke, fašističke, staljinističke i sličnih “domovina” za koje prosjeci prinose svoj (a naročito tuđe) život na žrtvu, većma na korist vlastitu negoli društvenu. Sebi i takvom prijatelju za poželjeti je dug, sretan i čovječnošću ispunjen život, a spomenutim “domoljubima” – laku zemljicu!
Ladislav Babić
sbperiskop.net
