Peter Kuzmič: Vrijeme i vječnost – Narode, probudi se!

Kao protestant sam svjestan različitosti vjerskih utemeljenja i protestanti vjeruju, ne u neko sinkretističko slijevanje svih religija u jednu, već u jedan plodonosniji ekumenizam, u potrebu za ekumenističkim obraćenjem. Mi smo i moramo biti mirotvorci!

( Peter Kuzmič – autograf.hr)

Religije svijeta moraju s nekritičke indoktrinacije svojih sljedbenika prijeći na njihovu edukaciju za ljudsko dostojanstvo, razvijati globalnu teologiju ljudske solidarnosti i evangelizaciju bez prozelitizma. Kako je sve to moguće, a da se ostane spiritualno autentičan?

Nema prave religioznosti ni pravog ekumenizma bez nutarnjeg obraćenja. Kakva obraćenja su u ovom nasilnom svijetu moguća dok navijačke skupine dobivaju ogroman publicitet, a molitvene skupine nikakav? Dok je laž nacionalnija od istine? Svatko razuman može lako zaključiti da svijetom ne vlada razum.

Narodi svijeta i njihovi vladari ne rukovode se načelima ljubavi, mira i pravde, nego sebičnim interesima, iracionalnim animozitetima, nepravednim strukturama i surovim ratovima.

Iz perspektive Evanđelja smatramo da nam je potrebno kršćanstvo koje je manje nacionalno, a više osobno; manje tradicionalno, a više doživljeno; manje sektaško, a više ekumensko; manje otuđeno i otuđujuće, a više spasiteljsko i oslobađajuće – jednom riječju manje religiozno, a više evanđeosko.

U ovim burnim vremenima sveopće krize i rastućeg nepovjerenja svjesni smo nužnosti dijaloga i suradnje svih ljudi dobre volje. Zajednička nam je odgovornost za čovjeka i za boljitak zajedničke nam domovine.

Svjesni smo da nam u svim ovim nalaženjima izlaska iz krize i time povezanim promjenama, ponajprije trebaju novi ljudi.

Svi su ljudi grešni, uče nas Božja Riječ i univerzalno ljudsko iskustvo, pa je time protkana i sva ljudska povijest, i politička i crkvena. Nema dobrih i zlih naroda, pa ne možemo dopustiti da se etničko stavi iznad etičkog. Danas, kada opet dolazi do opasnih prekopavanja po prošlosti, prebrojavanja grijehova, više drugog, a manje svojih, sakralizacije nekih elemenata prošlosti, mi kao evanđeoski kršćani pozivamo sve društvene i crkvene skupine naše domovine na razumnost i dijalog.

Katolička crkva svoje je vjernike sakramentalizirala, ali ne i evangelizirala. A tko je bio više sakramentaliziran od našeg bivšeg premijera Sanadera? Da sjedim kao kardinal Bozanić na Kaptolu, na sva bih moralna zvona zvonio i rekao ”narode, probudi se.”

Rekao bih biskupima – a ta će im poruka vjerojatno doći iz Rima – prestanite politizirati za velike vjerske blagdane. Počnite evangelizirati narod, jer inače će vam otići – da oprostite – k vragu i gospodarstvo i politika i zaboravite Europu. Prva stvar koju su mene i moju braću učili roditelji poslije Očenaša je deset Božjih zapovijedi. A one jasno govore: ne ubij, ne kradi, ne svjedoči lažno… A kod nas se sve to tolerira.

Naši su biskupi pomalo naivni, imamo ljudi koji su naprasno postali politički katolici – kao što u Srbiji imate puno političkih pravoslavaca – jer se mislilo da je komunizam progonio religiju, pa sada religija treba vladati. Mi se na taj način vraćamo u srednji vijek, dolazi do refeudalizacije Hrvatske i ovo nam u Europi neće pomoći.

Ali ljudi su se kod nas iz Kockice preselili na Kaptol, nekome takve ideje ne odgovaraju pa se od pape, kada je posjetio Zagreb, krilo da u Hrvatskoj protestanti uopće postoje. A papa Benedikt je u luteranskom gradu Erfurtu u Njemačkoj rekao ono što su neki od nas davno govorili, da je bliži Bogu iskreni agnostik i ateist nego licemjerni vjernik koji se ne drži niti najobičnijih deset Božjih zapovijedi.

Treba se ugledati u ono što je učinio Ivan Pavao II. kojeg nazivam ”velikim”. Kao pravi kršćanin počeo je s javnim priznanjem grijeha i kajanjem za sva zla koja su u tijeku povijesti počinili ”sinovi i kćeri Crkve.” Taj njegov ”mea culpa”, kojemu su se odupirali mnogi konzervativni krugovi i fundamentalisti u samoj rimskoj kuriji, odjeknuo je svijetom kao metanoja koja mijenja način ponašanja Crkve i tom je Papi podigao moralni rejting čak i kod najvećih skeptika.

Samo je s tih pozicija poniznog kajanja za vlastite slabosti i grijehe, Ivan Pavao II. mogao krenuti s moralnim kredibilitetom i potrebitim autoritetom u svoju veliku misiju mirotvorca te otvoriti vrata za dijalog pa i suradnju s onima koji religijski i svjetonazorno drugačije vjeruju i razmišljaju. Tu je istinu kao etičko načelo sjajno sažeo naš neprežaljeni Vlado Gotovac: ”Ne može se napredovati s grijehom bez oprosta!”

Papina pomiriteljska zalaganja ne bi bila vjerodostojna u našem svijetu nepravdi, nasilja i sukoba da nije najprije, kako se to kaže, ”pomeo pred vlastitim vratima.” Rimokatolička crkva nije bezazlena i bez teške hipoteke Drugim vatikanskim saborom jednostavno kao ”svjetlo naroda” zakoračila u suvremeni svijet. Nije tako lako zaboraviti bezbrojne žrtve inkvizicije, križarskih ratova, hajki na ”vještice”, stoljetnog antisemitizma, progonstva znanstvenika i tzv. heretika, a da ne govorimo o korupciji, pohlepi i nemoralu velikog djela klera, pa čak i rimskih biskupa.

To su jednostavno povijesne istine s kojima se Crkva prije ili kasnije trebala suočiti. Kamoli li sreće da je to učinila početkom 16. stoljeća da spriječi zapadni raskol ili još ranije kada su ju na to upozoravali Wycliff, Jan Hus, Savonarola i mnogi drugi. Povjesničari tvrde da nema grijeha suvremenih diktatora i tiranina, a da ih prije njih nije počinila Rimokatolička crkva.

Smatram da je svaka dobronamjerna, otvorena inicijativa ka izgradnji trajnog mira na ovom našem trusnom području sama po sebi vrijedna. Uloga vjerskih zajednica je nezaobilazna ali ako i kada se postaje svjesnim da se, ne jednom,  religije pokušalo a često i uspjelo politički instrumentalizirati. No, nama su važnije moralne i etičke vrijednosti, ljubav prema bližnjemu, poštovanje individualnih sloboda ali do granice kada one dovode do maksime: ponašaj se prema drugima onako kako bi želio da se drugi ponašaju prema tebi.

Zatim, iz iskustva vjerujemo da su skromnost i samokritika dobra osnova za prevladavanje razlika i izlaz svakojakih duhovnih snaga. U ime ponajboljeg iz tih naših vjerskih tradicija vjerujem da će se naći potreban most suradnje između crkava i vjerskih zajednica te onih ne vladinih organizacija posvećenih izgradnji civilnog društva kako bi smo se svi makli iz tragičnosti recentnih sukoba a radovali mirnijoj budućnosti, nošena nadom, pomirenjem i mirom, ma koliko to sada nekima djelovalo ili zvučalo utopijski.