Peter Kuzmič: Betlehemske po(r)uke

Goloruki, zamaskirana lica, mladi Palestinci, poput biblijskog Davida kamenjem jurišaju na do zuba naoružanog Golijata, izraelsku policiju koja ih rastjeruje pucnjavom, pendrecima i suzavcem. Satima ne smijemo izlaziti na ulicu iako sve to s velikim zanimanjem i ne malom zabrinutošću pratimo s prozora, a hrabriji i s balkona hotela Intercontinental u središtu Betlehema.

(Autor: Peter Kuzmič – autograf.hr)

To je samo jedan isječak iz mnogo veće drame koja je povod i pratilja petodnevne međunarodne konferencije Krist na kontrolnoj točki na kojoj sudjelujem. Organizirali su je vodeći  palestinski kršćani s ciljem da svijet upoznaju sa svojim patnjama ali i da pokrenu djelotvorniji dijalog zaraćenih strana i triju abrahamskih religija u ovoj najeksplozivnijoj regiji svijeta. Uzbuđenju je pridonijela i kratka posjeta britanskog premijera Camerona.

Petnaestak analitičkih referata i šest uzbudljivih panela prate interdisciplinarne rasprave i burne diskusije o tragičnim posljedicama sada već trogodišnjeg rata u susjednoj Siriji: o nesposobnosti međunarodne zajednice da zaustavi nasilje, o političkim promjenama i posljedicama takozvanog Arapskog proljeća, o stanju ljudskih prava i religijskim (ne)slobodama u regiji i šire u svijetu.

Duboki dojam ostavljaju nastupi međunarodnih govornika sa svih kontinenata. Tako koptski biskup Angaelos, ranije tajnik pokojnog pape Shenude, govori o odnosima Islama i koptskih kršćana u Egiptu, političkim turbulencijama u njegovoj zemlji kao i o nedavnim progonstvima kršćana i ekumenskim inicijativama za pomirenje.

Grace Mathews je vodeća kršćanka Indije i jedina žena govornica na ovoj konferenciji. Ona progovara o Hindu nacionalizmu i progonstvu kršćana u njezinoj zemlji, o žilavosti nepravednog kastinskog sustava i o velikoj kampanji protiv korupcije u kojoj crkve nisu imale kredibilitet  jer se korupcija uvukla i u njihove redove.

Moss Ntlha, poznati crnački južnoafrički pastor, koji se istakao kao jedan od evangeličkih predvodnika tamošnje borbe protiv rasizma dijagnostikom preciznošću uspoređuje situaciju svoje domovine prije nego što je Mandela pušten iz zatvora sa sadašnjom u Svetoj zemlji te uvjerljivo zaključuje da izraelska politika prema Palestincima ima sve elemente aparthejda. Njegova analitička prezentacija naljutila je neke židovske sudionike koji opravdavaju podizanje zida i uvođenje kontrolnih točaka kao neizbježnu mjeru Izraela da se zaštiti od palestinskih bombaša samoubojica.

Zapadni sudionici i moja malenkost pokušavamo napete trenutke nabijene polemičkim tonovima usmjeriti u pravcu svestrano otvorenog dijaloga o kršenju elementarnih ljudskih prava i nužnosti praštanja i pomirenja.

Ponajviše slušamo i analiziramo poteškoće i frustracije naših domaćina, muslimana i kršćana, pod okupacijom. Od kada je podignut zlokobni zid i nametnut režim kontrolnih točaka Palestinci žive u labirintu zabrana, ograničenja i svakodnevnih ponižavanja. Izraelska okupacija, prisilne deportacije i druga svakodnevna mučenja prati vidljivi rast siromaštva i nezaposlenosti na Zapadnoj obali i u istočnom Jeruzalemu.

Većinu od oko 600 sudionika najviše se dojmilo svjedočenje najpoznatijeg palestinskog liječnika i poznatog borca za ljudska prava, promotora ravnopravnosti spolova kao i zdravstvenih i obrazovnih prilika za žene i djevojke. Dr. Izzeldin Abuelaish izgubio je tri kćeri i nećakinju od izraelskog bombardiranja Gaze 2009. godine.

Njegova je autobiografska knjiga I Shall Not Hate (Neću mrziti) prevedena na dvadesetak jezika i spada među najviše cijenjene svjetske bestselere, a autor se prema svim relevantnim istraživanjima nalazi među najutjecajnijim muslimanima i najuglednijim Arapima svijeta. Njegova plemenita osobna etika i humanistička vizija boljeg i pravednijeg svijeta duboko su ukorijenjeni u duhovnost ljubavi koja gradi mostove razumijevanja između muslimana i kršćana i nadahnjuje se učenjem i primjerom Isusa iz Nazareta.

U našim betlehemskim raspravama o problemima sadašnjice nikako se ne uspijevamo odmaknuti od traumatičnih događaja iz povijesti sukobljenih naroda. Nakba je arapska riječ za “katastrofu” koju Palestinci rabe vrlo često kako bi opisali nasilne transfere stanovništva nakon osnutka države Izrael, kada je više od 750.000 Palestinaca prisilno deportirano sa svojih ognjišta. Osim toga, tada je oko 500 sela etnički očišćeno u jednom bezobzirno grubom procesu u kojemu su mnogi nevini ljudi izgubili svoje živote.

Židovski predstavnici vraćaju se na argumentaciju da je uspostava države Izrael bila ne samo ispunjenje tisućljetnog sna nego i posljedica holokausta, najveće tragedije u povijesti njihova naroda. Neugodno im je kada čuju o nasilju protiv dotadašnjih vlasnika zemlje i o suvremenoj okupaciji i deportacijama, ali uvijek iznova govore o legitimnim pokušajima države Izrael da osigura sigurnost za svoje građane.

Kažu da statistike govore u prilog zida i kontrolnih točaka jer između 2000. i 2005. bombaši samoubojice ubili su oko 1200 Izraelaca, uglavnom žena i djece, a od kada je zid podignut taj broj je radikalno smanjen. Pokušavam ih razumjeti, ali njihova apologetika nema uvjerljivog odgovora na prigovore o gaženju temeljnih ljudskih prava Palestinaca, o bespravnom otimanju zemlje i vode, o sukobu izraelske vlade s međunarodnom zajednicom, ignoriranju rezolucija UN-a i apela Međunarodnog suda pravde.

Bilježim neke od važnijih teološki utemeljenih političkih po(r)uka s naše konferencije. Kraljevstvo Božje je inaugurirano Kristovim dolaskom te stoga kršćanske crkve moraju naviještati Isusovo evanđelje ljubavi, praštanja i nade zajedno s vršenjem proročke uloge u donošenju mira, pravde i pomirenja u Palestini i Izraelu. Pomirenje prepoznaje sliku Božju u drugome. Nema mira bez pravde i poštivanja svih bez obzira na nacionalnost i religiju.

Nitko nema ekskluzivno pravo na biblijsku zemlju te stoga treba izbjegavati i osporavati pokušaje da se u ime Božje poziva na selektirane svetopisamske  tekstove, traži monopol na terenu ili pod krinkom religije opravdava sekularna politika. Teologija ne smije postati ideologija niti instrument političara za ostvarenje svojih ciljeva. Nacionalnost i religija sami po sebi ne jamče prednost i ne dopuštaju isključivost. Polaganje prava na biblijsku zemlju u ime Boga nije u skladu s učenjem Pisma.

Nužan je nastavak intenzivnog i iskrenog dijaloga svih predstavnika abrahamskih religija. Kritika Izraela i okupacija ne smiju se brkati s antisemitizmom i delegalizacijom države Izrael, a mora se prestati i s demonizacijom muslimana jer islam nije religija nasilja. Kršćani i Židovi, kao i njihovi moćni saveznici na Zapadu, moraju razumjeti globalni  kontekst za uspon ekstremnog islama.

Svi oblici nasilja, državnog, manjinskog i religijski motiviranog, moraju biti nedvosmisleno osuđeni i zaustavljeni. Svako rješenje mora poštivati jednakost i prava izraelskih i palestinskih zajednica.

Na palestinskom području događaju se stvarne nepravde i patnja palestinskog naroda se više ne može ignorirati. S druge strane, palestinski kršćani ne smiju izgubiti sposobnost za samokritiku, ako žele ostati proročki autentični i uvjerljivi.

Ne moramo se slagati po sekundarnim pitanjima teologije, ali Isusovo evanđelje kao dobra vijest za sve narode i njegov etički nauk ostaju mjerodavni i smjerodavni u traženju rješenja i gradnji zajedničke budućnosti u mirnom suživotu.