O tome kako je bilo dobro za vrijeme bivše Jugoslavije već su pisali mnogi, svako iz perspektive svoje generacije. Ali, malo ko je pisao iz perspektive generacije koja Tita nije zapamtila, a ipak je živjela u njegovoj Jugoslaviji. Zato bih htio da se čuje glas i te (moje) generacije rođene pred kraj sedamdesetih. Evo pet razloga zašto je nama bilo dobro u Jugoslaviji.
1. Tito
Još negdje sredinom osamdesetih, majka i Tito su u dječjoj psihi imali otprilike ravnopravno mjesto. Zakletva “majke mi” se od strane naših drugara smatrala ekvivalentnom zakletvi “ako prevarim, druga Tita ne volim.” Ona ista majka koja nas je nosila u svojoj utrobi i kojoj je naš život miliji od njenog vlastitog je u našoj svijesti imala isto mjesto kao i čovjek koji je očeve naših vršnjaka poslao u konc logor na Golom otoku samo zato što im se politička vidjenja socijalizma nisu podudarala.
Već kao petogodišnjaci, šestogodišnjaci ili sedmogodišnjaci, bili smo žrtve indoktrinacije kultom ličnosti, ali toga uopšte nismo bili svjesni pa nam je baš bilo dobro.
2. Urbani život
Mnogi od nas su bili prva generacija u svojoj familiji rođena u gradu. Živjeli smo uglavnom u novim kućama koje su naši roditelji podigli na kredit sa fikson kamatnom stopom tokom sedamdesetih. Podigli su ih brzo, ali ne dovoljno brzo da bi prestigli inflaciju koja je pojela sav kredit pa je rata za otplatu kredita na kraju bila kao cijena kutije šibica. Naše roditelje je kredit došao jeftino, ali je banke od kojih su njihova preduzeća dobila novac taj kredit koštao kao Svetog Petra kajgana. Banke su poslovale sa ogromnim gubitkom, koji su nadoknadile pozajmljivanjem od Međunarodnog monetarnog fonda, što je 1983 dovelo do dužničke krize i bankrota jugoslovenskih dužnika MMF-u.
Taj bankrot smo na svojoj koži osjetili nekoliko godina kasnije, a i sad ga osjećamo. Bili smo žrtve neodgovorne ekonomske politike države, ali toga uopšte nismo bili svjesni pa nam je bilo baš dobro tih osamdesetih.
3. Besplatno školstvo
Već u prvom razredu osnovne škole smo naučili da je “socijalizam najefikasniji i najhumaniji ekonomski sistem.” Dok naši vršnjaci na zapadu nisu znali ni beknuti o tome šta je socijalizam, a šta kapitalizam, mi smo već u prvim školskim danima znali da je kapitalizam “truo” i da mu dolazi propast. Nikome nije palo na pamet da upita zašto to djeca od sedam godina treba da znaju bilo šta o “trulosti” kapitalizma i o svetosti socijalizma. Posebno nikome nije palo na pamet da upita kako će obrazovni sistem djecu ubijediti da vjeruju da ima nešto trulo u sistemu iz koga njihovom prijatelju iz odjeljenja tetka iz Njemačke šalje igračke koje nikad u životu nisu vidjeli i svi bi se njima igrali. Kako to tetka ne šalje trule jabuke, umjesto autića na daljinsko upravljanje kad je taj kapitalizam tako truo? Koliko para, toliko i muzike, pa tako i u “besplatnom” školstvu koje smo svi mi kroz nos plaćali. Samo reci da ne razumiješ šta to ima toliko strašno u sistemu u kome je dozvoljeno posjedovati više od 10 hektara zemlje i zapošljavati više od 10 radnika. Dobićeš etiketu bezobraznika koji sramoti svoje roditelje.
Bili smo žrtve političke indoktrinacije i zlostavljani uvredama, ali uopšte toga nismo bili svjesni pa nam je bilo baš dobro.
4. Razdvojenost države i religije
Ako si bio religiozan, to je bio tvoj lični izbor i država s tim nije imala ništa. Nije bilo vjeronauke u školama i crkva nije uticala na zakonodavstvo. Usljed religijskog vakuuma, za nas je pronađena alternativna sekularna religija – svete tekovine socijalističke revolucije. Zato nam je i bilo tako dobro. Naše dobro se mjerilo nivoom paranoje kojim nas je režim filao kroz besplatno školovanje – šta će se desiti u slučaju da “izgubimo tekovine revolucije?” Pošto smo tekovine revolucije trebali čuvati “kao zjenicu oka,” onda smo zamišljali da će nam neko iskopati oči ako nestane tekovina revolucije.
Bili smo žrtve zastrašivanja kvazi-religijskom paranojom, ali toga uopšte nismo bili svjesni pa nam je baš bilo dobro.
5. Sloboda
Posljednji, ali ne i najmanje važan razlog zašto nam je bilo dobro je što su naši roditelji imali potpunu slobodu obožavanja tekovina socijalističke revolucije. U slučaju da su željeli te slobode da se odreknu i da posumnjaju u Titov svijetli put, imali su osiguran stan i hranu na egzotičnom ostrvu na Jadranskom moru spomenutom u tački 1. Vjerovatno zbog te slobode obožavanja tekovina svete socijalističke revolucije, oni koji su dobili tretman na tom golom egzotičnom ostrvu/otoku su gledani kao heretici, sramota za svoju porodicu, komšiluk, selo. Zato se krilo ako je neko iz tvoje familije priznao da nije u potpunosti shvatio koliku slobodu je imao pa se odlučio na ideološko prevaspitavanje na Golom otoku. To je bila ljaga koja se nije mogla saprati.
Učili su nas da se sramimo onih koji su se drznuli da misle drugačije i da se osjećamo krivima zbog nečega što nema nikakve veze s nama, ali, pošto toga uopšte nismo bili svjesni, baš nam je bilo dobro.
Piše: Predrag Rajsic
Izvor: http://predragrajsic.blogspot.com/
