BiH od zadnjega popisa 1991. godine ostala bez skoro milion svojih stanovnika

Hrvate su “očistili” rat, Karađorđevo, Graz i “treći entitet”!

Precizni pokazatelji o rezultatima popisa pučanstva i kućanstava u BiH bit će, kako se očekuje, dostupni javnosti u siječnju sljedeće godine. Iznenađujuće i otužno zvuči da je država od zadnjega popisa 1991. godine ostala bez skoro milion svojih stanovnika.

Sarajlije ne mogu vjerovati da prijestolnica broji tek nekih 300 tisuća stanovnika, da je Banja Luka daleko najmnogoljudnija općina te da je Tuzlanska županija “masovnija” od Sarajevske. Nije presudno podičit se veličinom grada ili županije, daleko je važnije organizirati kvalitetnije življenje, a tu itekako ima anomalija i primitivizma.

Nestanak

Državna Agencija za statistiku oprezno i na kapaljku izlazi s podacima o popisu. O nacionalnim kvotama službeno niti jedne riječi, iako različiti izvori imaju stanovite i dosta pouzdane pokazatelje. Eroziju i mizerni povratak najmalobrojnijeg naroda godinama bilježe i župni uredi, različite domaće i strane agencije pa i one obavještajne i što se Hrvata tiče, tu ne bi smjelo biti nekih iskakanja i nepoznanica. Prijeratni popis ih je “pobrojao” oko 850 tisuća što je bio pozamašni postotak koji je, uz ustavnu konstitutivnost, jamčio solidnu zastupljenost u tijelima vlasti na različitim razinama. Danas, 22 godine poslije, ta je brojka dramatično umanjena. Neki krugovi barataju brojkom od 450 tisuća domicilnih Hrvata, Katolička je crkva preko svoje dosta pouzdane mreže, uglavnom župnih ureda, došla do 500 tisuća Hrvata katolika dok se nekako stidljivo i rijetko iz arhiva izvlači tajnovitost američke CIA-e koja je preko svojih kanala nekoliko godina nakon rata došla do brojke od 550 tisuća Hrvata u BiH. Sve to je u listopadu prošlo egzaktnu provjeru i početkom sljedeće godine dvojbe i statističke razmirice bit će i definitivno uklonjene. Iako je bilo posve logično i razborito da se tek nakon službene objave statističkih pokazatelja otvori šira, dubinska i argumentirana rasprava o uzrocima “nestanka” skoro milijuna državljana BiH pa, dakle, i o progonu oko 400 tisuća Hrvata, neki su krugovi požurili nametnuti tezu kako je zapravo Daytonski mirovni sporazum ključni krivac što se broj najmalobrojnijega konstitutivnoga naroda u BiH prepolovio. Tu se ne radi čak niti o djelomično istinitoj kvalifikaciji nego o čistoj zamjeni teza i teškoj obmani. Pa dovoljno je samo znati da je mirovni sporazum na američkome tlu u vojnoj bazi Dayton potpisan koncem 1995. godine. On je zaustavio rat i donio mir u BiH, ali i ustoličio nepravično ustavno, dvoentitetsko uređenje u BiH.

Sporazumi

Davno prije toga su prostori genocidno i zločinački očišćeni, između ostaloga i od Hrvata, na više područja, i unutar toga stravičnoga razdoblja se moraju tražiti uzroci, ako to uopće ima smisla i potrebe, hrvatske nacionalne tragedije u BiH. Njih je, jasno, više, svaki ima svoj redoslijed, težinu i tamnu mrlju. Srpska agresija, misteriozno Karađorđevo, sporazum “Boban – Karadžić” u Grazu, tragični hrvatsko-muslimanski pokolj. U pozadini svega samoubilački, pakleni i neostvarivi projekt “trećega entiteta” preko leđa i na krvi većega dijela prevarenoga nacionalnoga bića. Koliko ima srpskoga, bošnjačkoga, a koliko hrvatskoga udjela u ubijanju i etničkom čišćenju Hrvata u BiH i obratno, stvar je objektivnoga i argumentiranoga pristupa. “Krivnja” daytonskoga sporazuma može se samo adresirati na spomenutu nepravičnost, luđačku košulju, dakle, na sramno ustavno ovjeravanje etničkoga zločinačkoga pothvata i to se ničim ne može opravdati pa čak niti zaustavljanjem pokolja u BiH. I taj su samoubilački dokument, opet, potpisali domaće ratne poglavice. Agonija hrvatskoga nacionalnoga korpusa je započela “krvavim pirom” bradatih rezervista, povampirenih Karadžićevih i Mladićevih hordi 1992. godine od juga Hercegovine pa do Posavine .U toj neravnopravnoj borbi za goli život “bolje” je prošla Hercegovina dok su sjever i sjeverozapad naprasno i nasilno ostali skoro bez 200 tisuća Hrvata. Niti danas nije sve raščišćeno unutar Hrvata oko nekih podmuklih političkih igara i trgovina, sumnji i zavjera, ali ostaju duboko urezane rane da su najviši hrvatski dužnosnici vodili mutne pregovore sa Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu i njegovim velikosrpskim vojnicima iz BiH u austrijskome Grazu i na mnogim drugim “domaćim” lokacijama.  Suludi rat s Bošnjacima je nacionalnu tragediju doveo do ponora i “odnio” još oko 200 tisuća Hrvata iz Bosne i sjeverne Hercegovine. Zapaljiva i bestidna teza da je Dayton prepolovio broj Hrvata u BiH je ništa drugo do pranje nečije nečiste savjesti. Manje zbog sramne, izdajničke, prošlosti, a puno više zbog sukrivnje za opstrukcije i sprječavanje povratka Hrvata, poglavito u RS. Besmisleno je, naravno, sada ozbiljno govoriti o nekom velikom organiziranom povratku ljudi koji su se već “udomaćili” i snašli u tuđem svijetu, ali bi bilo krajnje korektno barem učiniti sve da se vrate oni koji žele, a još više da se životno zbrinu i zadrže Hrvati na bilo kojem području BiH. Jer, sada više nema podmetnutih bombi, pljački i paleža, već zajedničko golo preživljavanje i Hrvata i Srba i Bošnjaka. “Bijela kuga” i panično iseljavanje mladeži iz središnje Bosne, Sarajeva, Tuzle pa i iz Hercegovine su alarm za odgovorne i razumne lidere. Njihova bi briga i prioritet u političkom djelovanju trebalo biti stvaranje pozitivne političke i gospodarske klime, vraćanje povjerenja u institucije i mamljenje investitora bez čega ovdje nema nikome opstanka

(Dnevni list)