Pedeset godina nakon Kennedyjeva ubojstva: Teorije zavjere i dalje prevladavaju

Američka javnost, mediji i političari proteklih tjedana obilježavaju pedesetu godišnjicu jednog od najpotresnijih događaja u američkoj povijesti – ubojstva najmlađeg i jednog od najpopularnijih američkih predsjednika, Johna Fitzgeralda Kennedyja.

Fena

S mogućim izuzetkom ubojstva Abrahama Lincolna, nijedna pojedinačna smrt nije toliko utjecala na američku psihu kao atentat na Kennedyja. Njegovo ubojstvo na mnogo je načina odredilo ton uznemirujućeg desetljeća koje će slijediti. Kennedyjev život i smrt bili su predmetom tisuća knjiga, nebrojenih televizijskih emisija, novinskih članaka, dokumentarnih i igranih filmova. Kada se u Googleovu tražilicu upiše “Ubojstvo Johna Kennedyja” dobije se više od 14 milijuna odgovora. Iako je prošlo pola stoljeća, interes za Kennedyjevu sudbinu i dalje je ogroman, a izdavači koji neumorno tiskaju nove knjige o njemu kažu da se vjerojatno radi o najvećoj priči u američkoj povijesti.

Kennedy je ubijen dok je njegova predsjednička kolona prolazila Dealey Plazom u Dallasu u 12.30 sati po mjesnom vremenu, u petak 22. studenoga 1963. godine. Lee Harvey Oswald je čovjek optužen za njegovo ubojstvo. Ispucao je tri metka iz visoko kvalitetne talijanske vojne puške s prozora na šestom katu obližnje zgrade skladišta teksaških školskih udžbenika i povezanih materijala.

Istragom utvrđena verzija događaja propituje se neslužbeno sve do danas, ali službena verzija i dalje glasi da je Oswald djelovao sam i da su dva od njegova tri metka pogodila predsjednika i nanijela mu tako teške ozljede da je proglašen mrtvim u bolnici 45 minuta kasnije.

Intrigantne teorije zavjere

Najmanje 60 posto Amerikanaca pola stoljeća poslije u to ne vjeruje, a to je više nego što ih zna tko je Joe Biden. Teorije zavjere i dalje prevladavaju. Radikalna ljevica, reakcionarna desnica, mafija, CIA, FBI, Kubanci, Sovjeti, američka vojska, izraelska tajna služba, potpredsjednik Lyndon Johnson ili bilo koja kombinacija navedenih aktera spominjali su se desetljećima kao mogući organizatori Kennedyjeva ubojstva, a i danas su teme recentnih knjiga.

Lee Oswald u središtu je svih teorija jer su dokazi protiv njega takvi da ga je nemoguće izostaviti. Warrenova komisija, tijelo koje je uspostavio Kennedyjev nasljednik Lyndon Johnson kako bi provelo istragu i nosilo je ime po predsjedniku vrhovnog suda Earlu Warrenu, prva ga je imenovala kao jedinog atentatora. U svom završnom izvješću na 889 stranica, objavljenom u rujnu 1964. godine, Komisija je utvrdila da je Oswald Kennedyja ubio sam. Famozni zaključak o “čarobnom metku”, jednom zrnu koje je mijenjajući smjer pogodilo Kennedyja i teško ranilo teksaškog guvernera Connallyja koji je sjedio ispred njega, pridonijelo je raspirivanju teorija urote.

Nekoliko stotina knjiga napisano je u međuvremenu na tu temu, a 90 posto ih razrađuje ovu ili onu teoriju zavjere i odbacuje nalaze Warrenove komisije. Postoje opravdane kritike na metodologiju rada tog istražnog povjerenstva, ali tri su druge istrage različitih američkih administracija potvrdile njezine nalaze.

Zašto su onda teorije zavjere i nakon pola stoljeća toliko žive?

Ljudima, kažu sociolozi, teško je shvatiti kako bi nekakav osamljeni i mentalno nestabilni pobunjenik protiv establišmenta, makar to bio bivši vojni snajperist poput Oswalda, mogao posve sam tako nauditi instituciji predsjednika pa im je genijalna i nedokučiva zavjera mnogo prihvatljivije objašnjenje. Malobrojniji protivnici takvih teorija
kazat će da je nakon ubojstva buknula industrija urota i da je svaka, i najsitnija anomalija u istrazi višestruko prenapuhana. I kako to, dodat će, da ni nakon 50 godina, uza svu silu istraživača nitko nije dokazao nijednu od tih teorija, koje su zadnjeg desetljeća pronašle novu hranu raširenom pojavom interneta.

Kennedy je u trenutku ubojstva imao samo 46, a njegova supuga Jackie tek 34 godine. Atentat u Dallasu kolektivno se urezao u memoriju Amerikanaca. Onima koji su ga doživjeli sjećanja su svježa i nakon pola stoljeća, a onima rođenima poslije na raspolaganju su brojna dramatična svjedočanstva – snimke bračnog para Kennedy kako nasmiješeni izlaze iz Air Force Onea u zračnoj luci, zamrznute fotografije JFK-a kako posljednji put maše okupljenima, strava Zapruderova filma koji do sitnih pojedinosti prikazuje atentat, televizijske snimke, suza Waltera Cronkitea dok čita vijest da je Kennedy mrtav, ad hoc prisega Lydona Johnsona, vojnički pozdrav malenog dječaka koji je izgubio oca i dignitet prve dame koja je svojim primjerom spriječila da se nacija ne raspadne u komadiće iako je prolazila kroz osobni pakao.

Danas, svih šestero koji su toga dana bili u predsjedničkoj limuzini više nisu živi. Jackie Kennedy umrla je 1994. godine od leukemije, teksaški guverner John Connally umro je godinu prije nje, a Connallyjeva supruga 2006. Preminula su i obojica agenata tajne službe, vozač i suvozač limuzine.

Posljednji živući neposredni svjedok je treći agent tajne službe, sada 81-godišnji Clint Hill, koji je nakon pucnjeva izjurio iz automobila iz pratnje i skočio na stražnji dio Kennedyjeve limuzine kako bi svojim tijelom zaštitio predsjednika i prvu damu.

“Nedovršeni predsjednik”, ali i model i ikona

JFK rođen je 1917. godine, kao drugi sin i jedno od devetero djece ‘tajkuna’ Josepha Kennedyja. Rijetko je koji otac stavljao takav pritisak na svoju djecu kao on. Kada mu je najstariji sin Joseph mlađi poginuo u Drugom svjetskom ratu, ‘Jack’ je određen za nasljednika, a njegovo pripremanje za predsjednika očeva je opsesija.

Kennedy je izabran u Kongres 1946. kao 29-godišnjak. Senator je postao u 35., a najmlađi američki predsjednik 43. godini. “Od trenutka kad se prvi put natjecao za Kongres, otac ga je naučio svemu, od toga kako se češljati i kakva odjela nositi, do toga kako istovremeno biti duhovit i mudar u obraćanju javnosti”, kazao je David Nasaw, autor biografije
osnivača dinastije Kennedy. Priča uoči njegove predsjedničke kandidature već je bila posložena. Zgodan, pametan, atletski građen junak iz Drugog svjetskog rata, obiteljski čovjek koji će revitalizirati zemlju nakon osmogodišnje vladavine ‘djedice’ Eisenhowera.

Kennedyjeva “mistika” koja pojednako privlači turiste i povjesničare nije počela s njegovim predsjedništvom i nije u opasnosti da nestane i 50 godina poslije smrti na dužnosti. Njegovo ime ‘posvećeno’ je ubojstvom, a mnoge mane, ženskarenje, skriveni zdravstveni problemi, političke intrige, oproštene su u brojnim anketama koje ga stavljaju u
red najvoljenijih bivših predsjednika.

Iako je s približavanjem godišnjice u američkim medijima pokrenuta rasprava je li Kennedy stvarno bio velik predsjednik kao što mnogi misle ili samo prvi ‘celebrity-in-chief’, posljednjih 50 godina potvrdilo je neprolaznost Kennedyjeve privlačnosti.

“Imao je dara okupiti naciju oko humanih i idealističkih pitanja”, rekao je Pulitzerom nagrađeni povjesničar Robert Caro, dokazujući to primjerima Kennedyjevih postignuća u samo tisuću dana predsjedništva – pokretanju svemirskog programa, osnivanja mirovnih snaga, zabrane nuklearnih pokusa i nadasve mirnom rješenju kubanske krize.

Oni koji se s time ne slažu reći će da je Kennedy “nedovršeni predsjednik” koji je ostavio u naslijeđe puno ideala, ali s ograničenom realizacijom. Veći dio onoga što se Kennedyju pripisuje završili su njegovi nasljednici. Njegova je ostavština zapravo ‘nacrt’, smatra dio povjesničara.

No Kennedy je u trenutku izbora nesumnjivo bio pokretač promjene i potaknuo je među Amerikancima razdoblje puno nade. Nije stigao ostariti, posijediti i ostao je simbolom prodorne mladosti i neukaljanih obećanja. Gotovo svi američki predsjednici poslije Kennedyja pozivali su se na njegovo naslijeđe. “Kennedy i dalje služi kao model američkim predsjednicima kada je u pitanju karizma, retorika, šarm, stav i sposobnost vođenja”, kaže sveučilišni profesor Leonard Steinhorn.

“Što godine više prolaze, Kennedy postaje sve veća ikona”, smatra predsjednički biograf Robert Dallek, jedan od mnogih autora čija knjiga o Kennedyju izlazi ove jeseni. “Naravno, djelomično je to zbog atentata. Ali to ne objašnjava u cijelosti kako se njegov fenomen održava u javnosti”. Predsjednik William McKinley, poentira Dallek, ubijen je 1901. a pedeset godina poslije jedva da je itko znao tko je on bio.