,,I TADA ĆE SE POKAZATI ZNAK SINA BOŽIJEG NA NEBU’’(Mat.24.30)
„Jevanđelje po Mateju“ je jedan od najiskrenijih i najljepših filmova o životu Isusa Krista, koji je snimio kultni italijanski režiser Paolo Pazolini. Ovaj veliki umjetnik i Fantom slobode kako ga neki zovu, ostavio je iza sebe bogatu i impresivnu filmsku i književnu zaostavštinu. Pomenimo filmove: „Dekameron“, „Cvijet 1001 noći“, „Madeju“, „Teoremu“ , njegove čuvene dokumentarce iz Afrike … Pazolini se s pravom ubraja u najživopisnije i najkompleksnije intelektualce dvadestog vijeka. Nakon filma „Arabljanske noći“ samo je potvrdio svoju extremno kontraverznu reputaciju sa kojom će nasilno završiti svoj ovozemaljski život 1975. Da, taj Pier Pasolo Pasolini (1922-1975), nesvakidašnji, subverzivni, veliki, kreativni i maštoviti duh, 20-tog vijeka, napravio je je sa filmom „Arabljanske noći“ remek djelo koje će se dugo pamtiti. Sitničavi kritičari su zamjerali da Pazolinijevom filmu „Jevanđelje po Mateju“ jedino nedostaje Franco Citti zaštitno lice većine njegovih filmova. Za „Arabljenske noći“ takva vrsta „sitničarenja“ je suvišna. Podsjećanja radi, glumac Franco Citti je čuvao mladog Michaela Corleona, kada se ovaj krio po Siciliji u antologijskom filmu „Kum“, režisera Francisa Forda Koppole.
O getoiziranoj kulturi – kastracija i
Identitet
Bilješka o Pazolinijevom filmu Arabljanske noći
U Pazolinijevom filmu „Arabljanske noći“, ukoliko se posmatra kroz vizuru ili logiku zapadne civilizacije, dolazi do snažnog izražaja značaj odijevanja, u antropološkom smislu. Na Zapadu je odjeća u tolikoj mjeri srasla sa slikom čovjeka, da ju više nije moguće odvojiti, posmatrati čovjeka neovisno o odjevanju, kao jednom od važnijih oblika kulture. A odijevanje je činjenica prije svega kulture – a potom posjeduje ostale konotacije. Može se govoriti o različitim stilovima u jednom vremenu ili u različitim epohama, na određenom prostoru, ali odjevanje je uvijek u organskome jedinstvu sa čovjekom i kulturom prije svega. Ta problematika je vrlo značajna stoga što se spomenutim kulturološkim slojevima prikrivaju mnoge vrlo bitne antropološke karakteristike čovjeka i društvenoga života. Istovremeno se na tome planu odvijaju brojne manipulacije. U Pazolinijevom filmu „Arabljanske noći“ u mnogo većoj mjeri dolazi do izražaja logika tijela, čovjekov društveni život je u mnogo većoj mjeri organiziran prema zakonitostima čovjekovog tijela, a mnogo je manje ljudski život ustrojen na kulturološkim prikrivanjima različitoga tipa; a odijevanje jedan vrlo važan aspekt te vrste prikrivanja. To se prije svega tiče činjenice da se čovjekovo urastanje u kulturu zasniva na kastracijama koje u prvom redu svoj odraz imaju u odijevanju čovjeka – i to počinje od najranijeg djetinjstva, pa sve do smrti. Svećenička odora u kršćanstvu je najbolji dokaz u kolikoj je mjeri tijelo kulturološki kastrirano u ime duha, onozemaljskih razloga i tome slično. Dakle, ako se Pazolinijev film posmatra kroz dioptriju zapadne civilizacije, tjelesnost u tome filmu će se nametnuti kao „očuđenje“, odnosno glavno obilježje toga filma. I u islamskom i u kršćanskom načinu odgoja je prisutna agresija na biće čovjeka, nametanje unutrašnjih okova i kastracija tijela. Dobrim dijelom se to ostvaruje i kroz kulturu odijevanja. To će kazati da je odijevanje postalo sredstvo putem kojega je sistemski moguće sprovoditi prikriveni teror nad ljudskim tijelom. Ako određena osoba odraste noseći maramu na glavi, skidanje te marame u javnosti bi za tu osobu predstavljalo traumatično iskustvo, a ne samo kršenje određenih običaja. Sada su u Francuskoj aktualne politizacije islamske nošnje, donošenje zakona o zabrani prekrivanja lica. To u neku ruku jest logično, zbog mogućih zloupotreba. Ali teško da bi francuska vlada donijela zakon o ukidanju brojnih oblika nasilnog odgoja djece u kršćanskim zajednicama, koje se, također, mogu manifestovati kroz odijevanje. To nam govori da politizacija islamske nošnje nije rješenje problema – jer se u svakoj zajednici identitet oblikuje kroz kastraciju nad tijelom koja se odvija putem odijevanja. Tako da bi ti političari u Francuskoj mogli isto pitanje postaviti o onome što se odvija u francuskim odgojnim i obrazovnim institucijama. Naravno da ljudi u javnome životu zajednice ne trebaju biti nagi, ali isto tako se preko odijevanja ne bi trebalo kastrirati ljudsko tijelo, u ime onozemaljskih razloga. Preciznije govoreći, ne bi se trebale putem identiteta odvijati zloupotrebe na planu konstrukcije kulturnog bića čovjeka. Te manipulacije se ne odvijaju samo na planu kastracije tijela u ime onozemaljskih razloga – društvene institucije zlopotrebe sprovode na mnogo načina. U Bosni i Hercegovini je to prisutno u krajnjem, ekstremnom obliku, u sve tri vjerske konfesije. Budući da se naopaki nacionalni identiteti umnogome konstruišu putem religije, nasilje nad tijelom je u velikoj mjeri prisutno i u sferama društva koje bi trebale biti sekularne. Religije i religijske institucije imaju poseban doprinos kada je riječ o manipulacijama nad ljudskom seksualnošći – kada je riječ o odijevanju i kulturi. Sve su to sredstva putem kojih se nastoji instalirati jedan podoban oblik identiteta. Podobnost i poslušnost su osnovni razlozi. Odijevanje u svemu tome ima vrlo veliku ulogu, odnosno veoma mnogo se zloupotrebljava. Samo ako malo bolje analiziramo ustroj javnog prostora u našoj zemlji, doći ćemo do zaključka da je on ustrojen kao galerija voštanih figura, kao jedna galerija maski, odnosno društveno podobnih identiteta – koje prije svega svoj odraz imaju u kulturi odijevanja. A sve religije imaju specifičan način odijevanja – u koji se identitet čovjeka uvodi od najranijeg njegovog doba. Sve se to tiče manipulacije i politizacije čovjekove seksualnosti. A inžinjering nad seksualošću čovjeka se odvija kako na razini porodice, tako i na razini društvenih institucija. Prema tome, čovjek je od svoga rođenja podvrgnut tom inženjeringu. To je prisutno, kako u društvima Zapadnog civilizacijskog kruga, tako i u drugim društvima na planeti Zemlji. Samo su arhaična društva i plemenski život lišeni te politizacije i inžinjeringa nad čovjekovom seksualnošću. U tom pogledu je ovaj Pazolinijev film aktuelan – jer Pazolini po običaju kroz svoje filmove otvara brojne zagnojene rane zapadne civilizacije. Možda zato što je surovo i precizno znao kazati istinu koju bi gledatelju pljusnuo u lice kao neki žestoki šamar – možda je zbog toga tako nesretno i okončao svoj život. Da se još na trenutak vratimo politizaciji i inženjeringu nad čovjekovom seksuačnošću. U našim društvima se često zaboravlja u kolikoj mjeri živimo okoštalu kulturu; a preko okoštale kulture čovjekov život postaje opredmećen i mehanički. Sve se zapravo odvija kao jedan povijesni teatar i tiče se nužnosti preuzimanja društveno podobnih i unaprijed konstruiranih maski. Spomenuti Pazolinijev film upravo navodi na razmišljanje o svemu tome. U naratološkom smislu je to veoma kompleksan i umjetnički snažno realiziran film, ali bez obzira na formalnu organizaciju priča, na mnoge druge važne aspekte filma, „govor tijela“ se nameće kao najvažnije obilježje filma. Centralna tema filma jeste ljubav (a realizacija je organizirana na principu nemogućnosti ostvarivanja ljubavi), s tim da je ljubav u idejnom smislu potpuno drugačije predstavljena nego što se ljubav često predstavlja u djelima koja pripadaju zapadnim kulturama. U Zapadnim društvima je ljubav zapravo podvrgnuta jednom inženjeringu institucija i porodice, da se može kazati da je ona potpuno instrumentalizirana i podvrgnuta kapitalističkom poretku. Tako da je svaka priča o ljubavi, odnosno o nemogućnosti realizacije ljubavi, zapravo i priča o kapitalizmu – na kojem su zasnovana zapadna društva. A kapitalizam od svega, pa tako i od ljubavi, pravi jedan proizvod sebi podesan. Također, patrijarhalni ustroj društva je preko tjelesnosti ogoljen od mnogih kulturloških slojeva koje maskiraju istinu – odnosno on je mnogo izraženiji, odnosno vidljiviji je u svojoj biti, ili u čistim oblicima. Pazolinijev film jeste umjetničko djelo koje se zasniva na ogoljavanju kulturloških slojeva radi otkrivanja čovjekove prirode. Budući da je Pazolini evropski režiser (pa je samim time umjetnički stasao na zapadnoj tradiciji), te da je film „Arabljanske noći“ dio filmske trilogije, onda se „Arabljanske noći“ vrlo jednostavno mogu dovoditi u odnos sa temeljnim načelima ustroja Zapada. Preciznije govoreći, posmatrajući kulturološki ambijent koji pripada drugoj civilizaciji, neminovno je putem toga razmišljati, demistificirati vlastiti kulturološki prostor. A Pazolini je prije svega kritički usmjeren na Zapadnu civilizaciju. Taloženjem mnogih kulturloških slojeva dolazi do toga da kultura gubi svoju primarnu funkciju i postaje svrha samoj sebi, a posljedica toga je gušenje čovjekove osnove, prikrivanje koje se opravdava kulturološkim razlozima. Samim time, posmatran kroz vizuru zapadne civilizacije, Pazolinijev film „Arabljanske noći“ jeste svojevrsno očuđenje, antropološka slika čovjeka sa kojega su odstranjeni mnogi okamenjeni kulturološki slojevi. U Bosni i Hercegovini, a u kontekstu življenja okamenjene kulture, stanje je veoma loše, ako ne i očajno. Konstruiranje nacionalnih identiteta – koji su sami po sebi agresivni i nazadni – u spoju sa nacionalnom i religijskom mitologijom, proizvodi veliki broj oblika nasilja nad djecom, koja se odgajaju u našim obrazovnim institucijama. A sve se to odvija putem politizacije koja svoj početak ima u kulturi odijevanja, a kasnije se nastavlja kroz razne oblike nasilja koje se ostvaruju kroz čovjekovo urastanje u Jezik. Na taj se način mladi ljudi u našem društvu izoliraju od svijeta – utjeruju u karantin okoštale kulture. Na ovim prostorima se živi princip Geta – dok je ukupni Zapadni poredak zasnovan na integraciji i na prožimanju različitih identiteta. Ali Bosna je i u tom pogledu jedan izuzetak – baš kao što ovdje uopšte vlada jedno stanje izuzetka, pa tako i na planu kulture. Sve su to teme koje se mogu nametnuti prilikom gledanja ovog Pazolinijevog filma.
Autor: Marko Raguž
Sarajevo, 04.04. 2020. god.
