Nekoć se ljudima kidao jezik ako bi se hulilo na Boga. Danas se pak smije šaliti na račun Isusa, izrugivati Evanđelje ili čak Budu. No u ophođenju s islamom čini se da vrijede drugačija pravila
Od rujna ove godine teče proces protiv pomagača napadača koji su prije pet i pol godina ubili urednike časopisa „Charlie Hebdo“. 25. rujna je došlo do novog napada: da bi „osvetio Proroka“ jedan je 18-godišnji pakistanski izbjeglica satarom teško ozlijedio dvije osobe, no pogriješio je adresu. „Preselili smo se, idioti“, poručio im je „Charlie“ na naslovnici. Naočigled tog događaja i u okviru procesa trebamo si postaviti nekoliko temeljnih pitanja: jesu li islamisti zapravo pobijedili? I doživljavamo li pod krinkom antirasizma povratak religijske cenzure?
Možda si prvo trebamo dozvati u sjećanje nekoliko činjenica koje obilježavaju Francusku. Delikt „blasfemije“ je u Francuskoj ukinut 1791. godine. Prije toga je bio na snazi tristo godina i odigrao je važnu ulogu u sukobu katolika i protestanata, te je zaslužan za mnogo prolivene krvi. Općenito su se „grijesi usta“ koji su stavljali u pitanje socijalno i kozmičko uređenje u Europi starog poretka kažnjavali rezanjem jezika, zašivanjem usana ili pak smrću.
Louis-Michel Lepeletier de Saint-Fargeau, član Konventa (Ustavotvorna i zakonodavna skupština u razdoblju Francuske revolucije, op. prev.) je 1791. radio na projektu novog kaznenog zakonika i tamo je s velikom jasnoćom nazvao stvari svojim imenom. Pisao je tamo da je vrijeme da nestane masa „imaginarnih zločina“ koji su napuhivali stari zakonik. U novom „code pénal“ se ne bi trebali nalaziti zločini poput hereze ili uvreda božanskog veličanstva, sva ta magija zbog koje je u ime neba zemlja toliko natopljena krvlju. Restauracija je doduše kasnije ponovno uvela jedan zakon protiv „svetogrđa“, no prije svega mu je cilj bio ušutkati novine i definitivno je ukinut 1881. godine.
Danas bi se Lepeletierove riječi mogle držati samorazumljivim. Bilo bi zaista nepotrebno ponovno spominjati da se mnoge protuprosvjetiteljske snage, predvođene pravnicima ili teolozima iz Turske, Egipta ili Irana, ne trude zajednički s ekstremnom ljevicom da ponovno ožive delikt blasfemije. Što se to dogodilo da je „imaginarni zločin“ postao ponovno aktualan? Kako smo uspjeli dozvoliti da nastanu novi delikti mišljenja?
Od tužbe do ubijanja
Krenimo od temelja. U našim multikulturalnim društvima je zakonom zabranjeno vrijeđati manjine i osobe. To je napredak i dio onih vrijednosti, koji su konstitutivni za našu samosvijest. Rasistički govor i govor mržnje je zabranjen, i dobro je da nitko na sav glas ne smije pozivati na ubojstvo Židova, Arapa, crnaca, ljudi s Magreba ili bijelaca. Naličje ovog napretka: kako bi spriječili da potpadnete pod ruku zakona, morate koristiti neutralni jezik političke korektnosti.
Naravno da treba imati smisao za nijansu onaj koji želi okarakterizirati manjine ili konfesije. No ako se taj oprez previše ukruti te se proširi na tvorevine ljudske kulture, ako se u tom području apriorno zabrani svaka kritika sistema ili vjere, tada trčimo prema opasnosti da amputiramo slobodu mišljenja.
Različita fundamentalistička udruženja su se igrala tim proširenjem, te kriminalizirala kulturalne proizvode. Tako su katolici više puta doveli pred sud filmaše, jer su njihovo djelo smatrali klevetničkim („Marija i Josip“ Jean-Luca Godarda, 1985; „Posljednje Isusovo iskušenje“ Martina Scorsesea, 1988; ili „Larry Flynt“ Miloša Formana, 1996). Ovom djelovanju protiv „svetogrđa“ je radikalni islam dodao jednu novu notu: on ne tuži, on ubija. Sve ono što pripada prosvjetiteljskom duhu, bilo to kritika, ismijavanje ili antiklerikalni diskurs – sve to može biti krvavo kažnjeno.
Da bi se dijelom jako mlaka reakcija na ove događaje mogla razumjeti, treba znati da se prije nekog vremena dogodilo čudo: religija je postala rasom. Na mnogim mjestima se danas muslimani smatraju podčinjenom manjinom. Sociolog Emmanuel Todd je na primjer nekoliko mjeseci nakon atentata na „Charlie“ napisao: „Ponavljana i sistematična blasfemija, koja je usmjerena protiv Muhameda, središnjom figurom religije jedne slabe i diskriminirane grupe, mora nevezano na to što kaže sud biti ocijenjena onim što ona jest: poticanje na religijsku, etničku ili rasističku mržnju.“
Određena ljevica, koja od islama želi napraviti oštricu u borbi protiv kapitalizma, vidi istinske krivce u novinarima, karikaturistima i intelektualcima koji su zloupotrijebili svoju slobodu, te pljunuli na „religiju podčinjenih“.
Dvostruka mjerila
Ovo je jako čudan koncept. Poznato je da velike religije kao što su islam ili kršćanstvo obuhvaćaju mnoštvo naroda i ne mogu se izjednačiti sa jednom etnijom. A prema mom znanju mnoge muslimanske zemlje spadaju u red najbogatijih zemalja svijeta. I kada bi se velike religije htjelo gledati sa stanovišta životnog standarda njihovih članova, što doista smatram besmislenim, moralo bi se reći da milijuni kršćana žive u bijedi.
Religije se pak ne mjere istim mjerilima. Kada je u pitanju „Charlie“ potrebno je samo pogledati na brojke, kako bismo zadobili jasniju sliku: „Le Monde“ je izračunao da je na naslovnim stranicama „Charlie Hebdoa“ kritika islama bila zastupljena samo 1,3 posto, dok je kršćanstvo tri puta češće bilo na meti kritike. Unatoč tomu je Edwy Plenel, bivši trockist i sadašnji direktor internetskih novina „Mediapart“, još 2017. godine optužio „Charlie“ da vodi „rat protiv muslimana“.
Okolnosti u kojima je Michel Houellebecq optužbom velike pariške džamije dovučen pred sud, govore mnogo o stanju regresije u kojem se nalazimo. Rekao je naime sljedeće: „Najgluplja religija je još uvijek islam. Kada čitate Kuran, to vas dotuče“ – da je ta izjava obuhvaćala kršćanstvo, židovstvo ili budizam nitko ne bi ni trepnuo.
Odlična je stvar da se mi danas u Francuskoj, bez izlaganja opasnosti, možemo šaliti na račun Isusa, pape i Evanđelja. No opasno je kada zastupnici jedne jedine religije, i Muhameda, imaju status nedodirljivosti, te ljudima prijete smrću ako se usprotive njihovim pravilima. Demokracija to ne smije prihvatiti. Dapače, mora se uvijek iznova uhvatiti u koštac sa teškom zadaćom da brani slobodu religije jednako kao i slobodu kritiziranja religije. Ugnjetavati pripadnike religije ili im priječiti prakticiranje vjere, je zabranjeno.
Nameće nam se da ovaj tekst zaključimo pomirujućom notom te pohvalom dostojanstva i hrabrosti novog rektora pariške džamije. Nedavno je u jednom članku za „Figaro“ Chems-Eddine Hafiz napisao sljedeće: „Neka ‘Charlie Hebdo’ nastavi pisati i crtati, svoju umjetnost koristiti i živjeti. Neka drama koja je zadesila novine, policajce, židovske sugrađane, nacionalnoj zajednici služi kao pouka. Prije svega onima koji se pozivaju na islam, onima koji se nazivaju ‘prijateljima islama’, a zločine terorista jasno ne osuđuju. Na koji način je ubojstvo crtača dovelo do napretka muslimana? Kako li uništavanje i barbarizam mogu služiti slici islama?“
Put tolerancije je još dugačak, ali među ljudima dobre volje još uvijek nije sve izgubljeno.
Autor: Pascal Bruckner, francuski pisac i filozof
Tekst je objavljen u Neue Zürcher Zeitung, nzz.ch.
S njemačkog preveo: Darko Pejanović, Prometej.ba
Izvor fotografije: Getty/P. B. Dominguez
