Svjetska ekonomija je već bila u velikim problemima i prije pandemije korona virusa, a politički procesi, kao što su autoritarizam i izolacionizam, sada će dobiti vjetar u leđa, što će još više generirati nacionalizam. Stanje na globalnom nivou preslikat će se i na Bosnu i Hercegovinu, u kojoj je već 30 godina svakako postoji permanentna ekonomska, politička i socijalna kriza.
Ovo je prognoza Žarka Papića, direktora Inicijative za bolju i humaniju inkluziju te doktora ekonomskih nauka s diplomatskim iskustvom u međunarodnim institucijama, kao što je Organizacije za saradnju i ekonomski razvoj (OECD), koji smatra da će realni scenarij na kraju godine što se tiče posljedica korona virusa biti gori od sadašnjih procjena svjetskih organizacija, pogotovo zato što se predviđa novi val epidemije.
Bosni i Hercegovini je, nakon ekonomske krize 2008. godijne, trebalo pet godina da dostigne nivo bruto domaćeg proizvoda koji je postojao godinu ranije, a očekuje se da će sada on pasti za više od deset posto, dodaje Papić, koji je autor brojnih knjiga o ekonomskim i političkim sistemima. Smatra da su afere s respiratorima i drugim javnim nabavkama stvorile potencijal za veću građansku energiju, ali da ne postoji politička snaga u Bosni i HercegoviniH koja bi to mogla artikulirati.
Objašnjava i zašto je u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine bez posla ostalo više ljudi nego u Srbiji, Hrvatskoj i bh. entitetu Republika Srpska zajedno. Za Al Jazeeru je govorio i o “Korona zakonu”, pomoći privredi, raspodjeli 330 miliona eura kredita Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) te zašto su zemlje na Zapadnom Balkanu imale manju stopu smrtnosti i zaraženosti od zapadnih razvijenih država.
- Prema procjenama stručnjaka, moguće je da će se desiti drugi val epidemije, a samim tim ponovno zaustavljanje ekonomskih i socijalnih aktivnosti, tako da se još ne zna da li dolazi kraj ove krize. U svakom slučaju, posljedice su već sada su ogromne. Šta Vam govore prognoze međunarodnih institucija i organizacija o svjetskoj ekonomiji?
– Interesantno je pratiti dinamiku tih prognoza. One su u martu bile optimističke, pretpostavile su da će pad BDP-a u pojedinim zemljama biti nekoliko procenata na kraju godine, dok su prognoze u aprilu bile puno lošije. Za ilustraciju ću pomenuti procjenu OECD-a, koja kaže da će prvi incijalni udar, to je tih prvi par mjeseci, u privredama 47 zemalja u razvoju i najrazvijenijih zemalja izazvati pad BDP-a za 20 do 30 procenata, a da će kasnije, ukoliko mjere ostanu, taj pad bivati dva posto minusa na kraju godine za svaki mjesec.
Vjerovatno je narealnija procjena, koja je, naravno, načelna, da će kraj godine biti gori od svih do sada i najgorih procjena. S obzirom da niko jednostavno ne može predvidjeti do kada će se uvoditi razne mjere, a naprimjer, nijedna fabrika neće moći da radi sa maskama na nivou proizvodnje i produktivnosti kako je radila u neko normalno vrijeme. Da ne spominjem čitave sektore, kao što su turizam i saobraćaj, koji će definitivno imati katastrofalan pad.
Kada pratite te narative o procjenama, vidite da je prvo bilo da će biti gore nego nakon ekonomske krize 2008. godine, pa gore nego nakon Velike depresije 1929. godine, da bi na kraju rekli biće gore nego poslije Drugog svjetskog rata, a Evropa je tada bila potpuno porušena. Svjetska ekonomija je već bila u velikim problemima i prije korona virusa. Svi zaboravljaju da je MMF davao upozorenja krajem 2018. godine da je u 2019. i 2020. moguća ekonomska kriza. S druge strane, postojeći sistem neoliberalnog globalizma je već bio nagrižen. Sama Trumpova koncepcija ‘Amerika na prvom mjestu’ je vraćanje na neku vrstu izolacionizma, s druge strane Brexit – sve je to uzdrmalo sistem, a ne govorim sada o ekonomskom sistemu. Na to je došla korona.
- Slično se govorilo i nakon ekonomske krize 2008. godine. Međutim, nakon toga je počela da se pojavljuje i jedna politička posljedica, koja se osjeti i danas, a to je populizam i niz populističkih političara.
– Ne znam zašto se to zove populizam, jer radi se o nacionalizmu, ali valjda je nacionalizam rezervisan samo za Balkan, a kada se radi o Francuskoj ili drugoj zemlji, to je populizam. Definitivno su već uveliko od 2008. godine jačali ti procesi, a sada će oni dobiti jak vjetar u leđa. Dakle, autoritarizam, izolacionizam, pa to onda generira nacionalizam. Opšta nestabilnost u svijetu, do koje će doći i došlo je, uzdrmala je temeljno sve međunarodne organizacije, jednog momenta i solidarnost Evropske unije, a pojavile su se kritike da se Italiji nije pomoglo kada je trebalo.
Nacionalizam će raditi i na jačanju državne uloge u ekonomiji, a već imate sve dokaze da je to tako. Nije riječ samo o nekim zemljama koje su u vanrednom stanju, pa se onda uredbama, a ne parlamentarnom procedurom, rješavaju problemi. Prvi put nakon 50 godina u SAD-u je iskorišćen zakon o radnoj proizvodnji. Predsjednik Amerike naredio je fabrici šta da proizvodi, u ovom slučaju respiratore.
- Čini se da je ova pandemija otrkila slabosti čak i u sistemima razvijenih zapadnih demokratija?
– Potpuno tačno. Kako je moguće da u Italiji, Francuskoj, Španiji, dobrim dijelom i skandinavskim zemljama, nije tu zanemarljiva ni Njemačka, stepen smrtnosti i zaraženost od korona virusa bude puno veći nego u zemljama Balkana? Nema racionalnog odgovora, sem nekoliko njih – ovdje starosna struktura stanovništva nije previše različita, ali u razvijenim zemljama veoma je široko rasprostranjena praksa da se stariji roditelji šalju u staračke domove, na Balkanu se to još smatra sramotom. U Italiji je više nego trećina ljudi umrla u staračkim domovima.
Postoji još nešto zanimljivije. U zemljama Balkana, koje su manje-više sve bile socijalističke, kod starijih osoba rađena je vakcinacija, a na Zapadu nije obavezna vakcinacija. Takođe, na Zapadu nemate primarnu zdravstvenu zaštitu i javno zdravstvo je potpuno zanemareno. Još uvijek, uz sva grozna iskustva, javno zdravstvo kod nas postoji, još uvijek mogu otići u ambulantu i nervirati se što čekam u redu i što su manje-više svi neljubazni, ali dobiću recept za besplatan antibiotik.
- Socijalna i ekonomska situacija u Bosni i Hercegovini je i prije korona virusa bila nepovoljna. Kako će se posljedice epidemije odraziti na Bosnu i Hercegovinu u makroekonomskom smislu?
– Ključna je stvar koju ste spomenuli je da je Bosna i Hercegovina u permanetnoj krizi u smislu ekonomskog razvoja. Prosječna stopa rasta BDP-a godišnje, koja je u zadnjih pet godina oko tri posto, apsolutno je nedovoljna. Svjetska banka ima procjene da će nam tom stopom rasta, dva posto je i prosjek EU-a, trebati nekih 100 godina da stignemo sadašnji prosjek EU-a. Standardna makroekonomska teza za zemlje u razvoju, što Bosna i Hercegovina jeste, da je sve što je manje od plus šest posto recesija. Mi zato jesmo stalno u recesiji. Da ne govorimo o institucionalnoj krizi, neefikasnosti sistema, da ne govorimo o zatrovanosti ekonomije i društvenih odnosa korupcijom i nepotizmom. Na tu sitaciju dolazi korona, koja onda pogoršava situaciju.
Evo jedan primjer. Konsolidovani dug javnih preduzeća u 2018, a to je podatak MMF-a, bio je četiri milijarde eura. Dakle, javna preduzeća su ne plaćajući doprinose i poreze i tražeći da im se pokriju gubici koštala sve nas toliko novca, a to je 25 posto BDP-a. Zamislite da toga nije bilo, da imamo ta sredstva koja su pojela javna preduzeća. A zašto su pojela – zato što je menadžment partijski izabran bez ikakvih kvalifikacija. Pa onda oni otvaraju zapošljavanja partijskih vojnika. U BiH, 25 posto od ukupno zaposlenih radi u javnom sektoru. U Sloveniji je to 16 posto, u Njemačkoj 11 posto. Istina, tu spadaju i zdravstvo i socijalne službe, ali imate 100.000 zaposlenih u čistoj administraciji, a sem toga taj menadžemt služi ne samo zapošljavanju nego i da se javne nabavke, svjedoci smo toga sada, obavljaju tako da se ta sredstva dodijeljuju stranačkim tajkunima, koji će onda naći načina da svoju stranku finansiraju “ispod žita”.
To je jedan čvor koji ni korona virus ne može da razbije. Mi živimo u sistemu ‘nacionalne političke ekonomije’, jer to nije višepartijski sistem, nego tri jednopartijska sistema nacionalno podijeljena. Opozicija dođe kao ikebana, sem nekoliko ljevičarskih partija koje su nedovoljno moćne i hrabre. Nas više pogađa sistem, nego što će biti najnegativniji mogući efekti korone.
- MMF je odobrio kredit od 330 miliona eura, Evropska unija također je osigurala zajam od 250 miliona eura, Svjetska banka 33 miliona eura. Da li će veliki dio ovih sredstava ići na pokrivanje troškova ogromne javne administracije?
– Definitivno će nešto ići na pokrivanje tekućih troškova ovog našeg sistema. Ako zanemarim na momenat da su sredstva MMF-a blokirana zato što se u Federaciji Bosne i Hercegovine ne mogu dogovoriti kakav je odnos kantona i Ferderacije. Prema “Korona zakonu”, federalni budžet pokriva poreze i doprinose za radnike iz preduzeća koja se mogu kandidovati za pomoć. Dakle, iz budžeta se daju pare koje se ponovo vraćaju u budžet ili fonodve, a kantonima se ostavlja da plate neto plate.
Međutim, 200 miliona konvertabilnih maraka [oko 100 miliona eura] od MMF-a, koji trebaju ići u kantone u tu svrhu, ne idu zbog političkih svađa, i sada kantoni ne mogu da isplate neto plate. Dio tih kredita odlazi na stabilizaciju budžeta, a u opštinskim, fedralnim, državnim službama dva mjeseca se radi skraćeno ili svaki drugi, treći dan, a primaju se pune plate. To je nevjerovatno, anegdotski skoro.
Tu ima jedan momenat koji je pozitivan u svijetu i EU. Sada se ne daju pare bankama i firmama, nego direktno za plate radnika. Neko je shvatio da su rad i radnik najvažniji proizvodni faktor. Naravno, to je kratkoročna intervencija, na tri mjeseca. Dakle, oni koji dobijaju minimalac imaju puno manje prihode nego da nije bilo krize, što znači da će potrošnja biti manja. Tako će biti i u Bosni i Hercegovini.
- Koji će biti utjecaj svega toga na siromaštvo u Bosni i Hercegovini? Možete li objasniti razliku između relativnog i apsolutnog siromaštva?
– Analiza o radničkom siromaštvu u Bosni i Hercegovini iz 2017. godine pokazuje da 25 posto zaposlenih radnika sa svojom platom ne mogu za svoju četvoročlanu familiju da osiguraju da budu iznad linije apsolutnog siromaštva. Ako jedan član porodice ima ovu radničku platu, ne ovu prosječnu, on ne može porodicu izdržavati.
Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine siromaštvo mjeri kao relativno siromaštvo. To jeste metodologija koja se krositi u EU i ona pokazuje razlike u prihodima. U Njemačkoj je relativno siromašan onaj čiji je prihod manji od 60 posto prosječnog prihoda. Kada to preračunate, Nijemac koji je relativno siromašan ima jedno auto, živi u normalnom stanu i može ljetovati na Jadranu. A Nijemac koji je relativno nesiromašan može imati dva auta, kući i ljeto na Havajima. Dakle, relativno siromašni Nijemci su bogatiji od prosjeka u Bosni i Hercegovini. Zato je to potpuno neadekvatna metodologija. Po posljednjoj anketi, relativno siromašno je 16,9 posto stanovništva u Bosni i Hercegovini, a prosjek za zemlje EU-a je 24 posto, iz čega slijedi da je EU siromašnija, iz čega bi slijedilo da mi ovdje ne možemo da savladamo Nijemce koji dolaze da traže posao.
Apsolutno siromaštvo utvrđuje od zemlje do zemlje takozvanu liniju koja pokriva esencijalne troškove, uglavnom prehrambene. Kad se u Bosni i Hercegovini koristila ova metodologija, a to se radilo u okviru međunarodnih projekata, ispod linije apsolutnog siromaštva živjelo je 23 posto ljudi, a to je oko 800.000 stanovnika.
- Procjenjuje se da je više desetaka hiljada ljudi u Federaciji Bosne i Hercegovine ostalo bez posla tokom epidemije. Međutim, prema nekim zvaničnicima u RS-u, u tom entitetu se radi o nekoliko stotina radnika. Šta je uzrok ove razlike u brojevima u dva entiteta? Da li je broj otkaza mogao biti manji uz drugačiju reakciju vlasti?
– Kašnjenje u Federaciji, koje je više od 50 dana za donošenje bilo kakvog zakona, pa makar on bio loš kao “Korona zakon” koji je donesen, jednostavno je sve poslodavce dovelo u situaciju da ne vjeruju da će biti pomoći i oni su otpustili radnike. Za razliku od toga, u RS-u i Srbiji se išlo na druge metode, koje opet imaju veze sa političkim vladanjem a to je autoritarizam. Donesena je uredba Vlade RS-a kako će se pokrivati minimalac, poslodavcu je bilo jasno da će se to desiti. Međutim, i tamo je trebalo mjesec dana da se to uradi, dok se prijave preduzeća i vidi ko zadovoljva, a ko ne kriterije, pa dok to administracija odradi. Isto je u Srbiji.
Međutim, poenta je da su posladavci znali da uredba ima zakonsku snagu i da će se to desiti, pa onda mogu mjesec dana sačekati. U Federaciji je prije nekoliko dana zvanično usvojen zakon, sada će Federaciji i kantonima trebati više od mjesec dana da to provedu, a pri tome kantoni još nemaju pare od kredita MMF-a da bi to platili, tako da će zakašnjenje biti veliko. Tako imate situaciju da je u Federaciji bez posla ostalo više ljudi nego u Srbiji, Hrvatskoj i RS-u zajedno.
- Također, druge zemlje napravile su znatno veće pakete pomoći privredi…
– [Federalni] Budžet od 5,5 milijardi KM [oko 2,8 milijardi eura] nije pomoć privredi, to je budžet. Ono što je neto podrška privredi je oko milijardu KM [oko 500 miliona eura]. To je strašno slaba intervencija. Kada uporedite podatke drugih zemalja, po toj računici je Federacija trebala je osigurati četiri milijarde eura. Poenta je da se izvučeš iz krize, a koliko ćeš se zadužiti je potpuno duga tema. Zadužuj se, jer ako se ne izvučeš iz krize, ni one stare dugove nećeš moći platiti. Svi smo vidjeli Trumpovu realizovanu ideju da Amerika dobije 2.200 milijardi dolara pomoći. To se zove “kiša iz helikoptera”, da bi se sačuvala potrošnja.
Bosna i Hercegovina je, nakon ekonomske krize 2008. godine, nivo BDP-a iz 2007. godine dostigla tek 2013, pet godina je trebalo. Bojim se da će na kraju BDP u Bosni i Hercegovini biti u minusu više od 10 posto. Socijalno gledano, to će imati velike posljedice. Potrošnja će biti na najnižem nivou, što obara proizvodnju, a to je začarani krug, koji ide nadole. Ne znam da li bi to moglo da dovede do ozbiljnije političke destabilizacije u Bosni i Hercegovini na suštinski način, jer mi živimo u stalnoj političkoj nestabilnosti, koja se konstantno proizvodi time što se ništa ne mijenja. Mi smo svi kao umrtvljeni.
- Da li će se to stanje promijeniti nakon što su brojne afere tokom epidemije ukazale na ono što opterećuje Bosnu i Hercegovinu već desetljećima – korupciju, namještanje i bogaćenje na javnim nabavkama, nedostatke zdravstvenog sistema, povlaštenost političkih zvaničnika…
– Volio bih da bude tako. Više puta sam se prevario sa nekom vrstom nade, da možda više nisam prava osoba za odgovor na to pitanje. Međutim, potencijal za neku građansku energiju će biti puno veći nego prije godinu dana, ali taj potencijal sam od sebe ne može da se artikuliše, a ne vidim nadu da postoji politička snaga koja ga može aritkulisati. Ljevica je umrtvljena, zadržava se na dobrim reakcijama, ali ne traži se ozbiljan socijalni oslonac. Generator likvidacije nacionlanih tenzija je u socijalnom osloncu, jer siromašni Bošnjak, Hrvat i Srbin imaju više zajedničkih interesa nego religijskih razlika, a isto tako bogati tajkuni Srbi, Hrvati ili Bošnjaci imaju samo zajedničke tajkunske interese.
Respiratori kao praksa, kao ideologija, postoje već decenijama. Bojim se da i svako zaoštravanje ekonomske i socijalne situacije puno bolje koristi desnica, ove ili one vrste. To je istorijska praksa. Nivo nezaposlenosti 30-tih godina u Njemačkoj i pokazatelji u Srbiji 90-tih godina su bili isti. Tamo se pojavio Adolf Hitler, ovdje Slobodan Milošević.
(Izvor: Al Jazeera/Autorica: Vedrana Maglajlija)
