Težak pontifikat pape Franje
Franjo je papa koji bi rado mijenjao svoju Crkvu ogrezlu u krizama – ali više nego što se ona želi promijeniti. Ili je to papa kojem nedostaje snage? I kojem za promjene ističe vrijeme, misli Christoph Strack.
Autor: Christoph Strack – dw.com
Odavno je zašao u godine koje najveći broj dosadašnjih papa nije ni doživio. Papa Franjo je od ožujka 2013. na čelu Katoličke crkve. 17.12. 1936. napunio je 87 godina. Ali, on i dalje kuje planove o putovanjima, na isti način se zalaže za reforme unutar Crkve i obnovu, koji će trajati godinama ako ne i desetljećima. Sve je u pokretu.
Ali, što to znači? Glavna tema ovog pape ostaje rasvjetljavanje globalnog skandala seksualnog zlostavljanja maloljetnica i maloljetnika od strane pripadnika crkvenog klera. To pak ide ruku pod ruku s gubitkom kredibiliteta, i to baš u instituciji koja je utemeljena na vjeri i povjerenju. Franjo je već odavno upozorio da će se bespoštedno zalagati za rasvjetljavanje zločina i obećao – „nultu toleranciju“. No, nije rijetkost da su njegove riječi veće od djela koja potom uslijede. To je dio sustava u kojem je papa kao pojedinac sve istodobno: i tužitelj i sudac, istovremeno i kontrolor i uzor, pretpostavljeni i osoba od povjerenja. Pa čak i stečajni upravitelj.
Povremeno subverzivan
Franjo je u stvari uvijek osuđivao klerikalizam, patrijarhalnu aroganciju i uzurpaciju moći. Njegovi postupci ponekad izgledaju kao karikatura crkve koja iščezava. Papa je, ako crkva ima sreće, zapravo proročka figura. Kod mnogih njegovih govora čovjek pomisli: „Sad će nešto učiniti!“ Osjeti se njegova namjera. To, međutim, nije dovoljno. To je premalo.
U svemu tome Franjo se nalazi na čelu i usred jednog aparata ogrezlog u krizama. One sežu sve do onog kruga kardinala iz kojeg će se jednog dana izabrati njegov nasljednik. Već sam pogled na trojicu njemačkih kardinala, od 120 kardinala, govori mnogo. Minhenski kardinal Marx (68) je u svibnju, prilično iznenada ponudio papi svoju ostavku i od tada djeluje prilično iscrpljeno. Drugi, kardinal Woelki (65) je u svojoj Kelnskoj nadbiskupiji toliko sporan da katolici listom napuštaju Crkvu, a papa mu je naložio da se na jedno vrijeme povuče. A treći, kardinal Müller (73) se pogubio u teorijama zavjere američkog tipa, u populizmu, pa i mržnji prema papi.
Naravno, Franjo zvuči drugačije u svojim iskazima, čak kontradiktorno i ponekad subverzivno. On zapravo potiče katolkinje i katolike da se hrabrije angažiraju u samoj bazi. Ali, i on nas istovremeno uvijek može podsjetiti da Crkva nije demokracija.
Franjo kao pastir svijeta
Franjini jaki momenti su u direktnom obraćanju ljudima, i to ljudima na marginama društva. Trudi se da im da lik i dostojanstvo: migrantima, izbjeglima, beskućnicima, izopćenima, osobama s tjelesnim ili mentalnim invaliditetom… Izgleda da ovaj čovjek, koji se stalno žali na „globalizaciju ravnodušnosti“, ni prema kome nije ravnodušan. Ovo je više od prosvjeda protiv lažnih standarda. Franjo je za drugačiju sliku Crkve. Jedna od gotovo ikonografskih slika ovog pape je njegov vapaj protiv pandemije korone. Papa Franjo u ožujku 2020. navečer na pustom Trgu Svetog Petra – bila je to borba molioca sa svojim Bogom, bila je to slika Pravednog Joba u njegovoj muci i usamljenosti. Franjo kao pastir svijeta.
No, ništa od svega ovoga ne može sakriti činjenicu da ovom papi istječe vrijeme. Njegov prethodnik, Nijemac Benedikt XVI. (94) povukao se s trona Svetog Petra kada je imao 85 godina. A Franjo? U ljeto 2021. iznenada se morao podvrgnuti jednom operativnom zahvatu. Tek tjednima kasnije je kazao koliko je zahvat bio ozbiljan. I to je Argentinac ispričao u svom tipičnom stilu ozbiljno-šaljivog ćaskanja. Franjo se zalaže za veliki, teški i neobični pontifikat u strukturalno bolesnoj Crkvi.
