Februar. Siv, hladan, blatnjav, zloslutan… Snijeg i hoće i neće. Sjećam se tog februara 2008. Bila sam izvan sebe. Drugar mojih sinova je ubijen. Ne, dječak u tramvaju je ubijen. Ne vjerujem. Ubili ga drugari. Vršnjaci. Djeca. Izgubljena djeca. Pričam sa znanim i neznanim. Svi su u šoku. Odlučujem pokrenuti peticiju. Ni danas ne znam kome i zašto. Ali, eto, htjela sam nešto uraditi.
Samo brojevi
Organiziram prvu javnu debatu: „Počinioci i žrtve maloljetničkog prijestupništva su naša djeca – spriječimo maloljetničko prijestupništvo”. Prva debata. Prepuna sala. Ljudi na ulici čekaju da uđu. Druga isto tako. Treća, četvrta, peta, šesta. Nema ljudi. Gdje su? Odnijelo ih vrijeme. Zaborav. Ali, kako zaborav može prekriti sjećanje o prekinutom dječijem životu? Lepenica je tu. Stoji i prkosi. Zaboravu. Ne da da Denis postane zaborav. Moli i doziva. Sve nas redom. Učitelje, nastavnike, prosvjednike, prijatelje, roditelje. Ne dajmo da djeca ubijaju djecu.
Ali! Kad samo pomislim na ulicu izbačenog Slavka. Kad pomislim na Irminu curicu koja ”ne komunicira kako treba”. Marka koji je nepravedno kažnjen. Amrinu unuku kojoj profesorica kaže da je ”mutavica” jer teže govori. Mog ubijenog Armina koji je izbačen iz škole. Zašto? Jer nastavnici nisu njegovu mladost razumjeli. Mog Kulu koji je imao dvicu iz matematike i sve druge petice. Zašto? Jer profesorica nije razumjela mladost. Mislila je da su brojevi. Mog Darjana koji se potukao da odbrani čast mješovitog braka ispred škole. Ivica i Elvira su bili njegova misija. Odbraniti ih od zla.
Mog Maksu koji je trebao biti izbačen iz škole, ali greškom nije. Mog Dina na kojeg su me upozorili kao na najveće ljudsko zlo. Mog sjajnog uspješnog Dina. Danas biznismena i oca male curice. Kad pomislim na sve njih, onda shvatim da ta djeca nikog ne zanimaju. Da su oni samo brojevi u dnevniku i dio statistike dobrih i loših ocjena, a sutra dio statistike crnih hronika.
Tog februarskog dana Denis je samo htio stići kući i zagrliti majku. Večerati. Nije stigao. Neka izgubljena mladost je njegov život ugasila. A tek je udahnuo zrak. Tek svojim dugim nogama krenuo u svijet. Plakao je cijeli grad za tim djetetom. Plakala je država. A onda! Suze su presahle i mrska svakodnevica je prekrila misao o njemu.
U njegovom razredu i danas, deset godina poslije, baš kad njegovi vršnjaci koji su ga ubili trebaju izaći iz tamnice, stoji prazna klupa i pita sve koji sjednu u nju: „Zašto?“. Zrinka je Filipu rekla jedne godine: „Baš tu je sjedio Denis“. Razred je bio nijem kad je to čuo. Nisu ni znali, ni slutiti nisu mogli, koliko boli je bilo u tom profesoricinom glasu kad je to rekla.
Prošao je taj sat. Prošli su mnogi, a Denis je uvijek bio tu negdje među njima. Bdio nad njima i opominjao ih. Onda, Nikicinog sina su pretukli ispred škole. Jauk djeteta odjeknuo je ulicom ispred škole. Odjeknuo je vapaj djece koja su se tukla. I oni su vikali: „Pomozite nam“. Niko ih nije čuo. Nina mi je javila da je i njenom Marku otet mobitel i da je presretnut na stepenicama ispred škole. Usred bijela dana. Ko ga je presreo? Vršnjaci. Htjeli su nove patike da kupe od njegovog mobitela.
Vapi naša mladost za brigom i ljubavlju. A mi koji treba da je dajemo, nemamo je ni za koga. Nemamo je za našu djecu. Zato Irmina kćerka plače jer je učiteljica ne želi razumjeti dok priča, Amrina unuka jer je mutavica, Armin jer je branio čast mješovitih brakova baš kao i Darjan, Din jer nije htio biti dijete uglednog Sarajlije nego svoj čovjek, a Makso i danas brani mladost na ulici jer zna šta je sam proživio.
A tramvajska stanica kod Tehničke škole u Sarajevu, stanica jedne mladosti, stoji i prkosi nijemosti i hladnoći odraslih. Denis, Irma i Edita tu svaki dan prizivaju našu savjest. A čujemo li mi to?
Piše: Sanja VLAISAVLJEVIĆ
avaz
