Protestantska daščica spasa
Nakon što se Putin – Kirilovom anticivilizacijskom divljačkom agresijom na Ukrajinu, kršćanstvo definitivno razgolitilo kao protuevropska ideologija, dr.Ivica Šola, valjda vodeći javni teolog odnosno ideolog katoličke Crkve u Hrvata, u svojoj prošlonedjeljnoj prop…, pardon, kolumni u Slobodnoj Dalmaciji, ograničio je tu katastrofu isključivo na geopolitički sustav „ruskog svijeta“ ideološki ukotvljenog na supremaciji Ruske pravoslavne crkve i Moskvi kao sjedištu globalnog kršćanstva. Odjednom je taj bespoštedni kritičar „zapadnog kršćanstva“ postao njegov oduševljeni i bespogovorni pobornik, pa se, do jučer za njega nezamislivo, nasuprot za kršćanstvo definitivno otpisanom pravoslavlju, grozničavo, kao utopljenik za plutajuću daščicu hvata za „katoličko-protestantski nauk o središnjosti ljudske osobe i njezinu dostojanstvu“. Grozničavo, dakle, tražeći spas za svoje katoličanstvo, čitaj „Crkvu u Hrvata“, u do jučer prezrenom luteranstvu, bezočno isturujući katoličku komponentu te novokomponirane složenice na prvo mjesto, a kao opreku pravoslavnom „kolektivističkom misticizmu tipičnom za azijske kulture“.
Odjednom Crkva u Hrvata, na primjer ona kakvu upražnjavaju hercegovački fratri, njezini najautentičniji predstavnici, i svekoliko tamošnje i amošnje stado čiji su oni pastiri, za razliku od npr. Srpske pravoslavne crkve, nema u svojoj biti ništa nacionalno odnosno kolektivističko.
Pravoslavna mistika mošti Svetoga cara Lazara i njihova čudesna svesrpska mobilizacijska moć je kao daleka i egzotična , a relikvijari Svetoga Vlaha dubrovačkog ili Svetoga Tripuna kotorskog, koje pobožni hrvatokatolički puk ljubi kad jednom godišnje prošetaju iz katedralnih riznica gdje počivaju, su nešto dijametralno suprotno, čovjeku blisko i dostojanstveno.
Misticizam čudotvornog neraspadnutog tijela – mošti Svetoga Vasilija Ostroškog neusporediv je s običnim, malom čovjeku tako bliskim čudotvornim neraspadnutim tjelešcem Svetoga Leopolda Bogdana Mandića, više nego zaslužnim i logičnim nebeskim zaštitnikom Dubrovačko-neretvanske županije. Čudotvornu iscjeliteljsku moć Svetoga Vasilija pripisat ćemo toj nedokučivoj nam orijentalno-azijatskoj mistici, ali nećemo kriti simpatije za obred grličanja, kojim Sveti Vlaho udjeljuje svoju iscjeliteljsku otorinolaringološku milost.
Hercegovačka Gračanica, vjerna kopija kultnog srpskopravoslavnog hrama na Kosmetu, podignuta na brdu Crkvina, tako da se „hram može vidjeti sa svake tačke u Trebinju“, kao tipična demonstracija te posesivne, ortodoksne isključivosti, nema nikakve veze, recimo, sa također recentno izrađenim 107,20 metara visokim zvonikom franjevačke crkve u Mostaru, koji je nedavnom ugradnjom lifta postao turistička atrakcija ravna Starom mostu, pa su uvjeti za preimenovanje Zapadnog Mostara u Zvonar ispunjeni, jer su po mirotvorstvu čuveni mostarski franjevci tom zdanju, podignutom tik do crte razdvajanja Hrvatskog vijeća obrane i Armije BiH u hrvatsko-muslimanskom ratu 1992-1994., udijelili spasonosno ime: Mostarski zvonik mira! I još ga latinizirali, katolički, odnosno po Šoli katoličko-protestantski, poopćili: Mostariense pacis campanarium!!!
Na mjestu negdašnje socrealističke robne kuće u ratom uništenom Stocu, tik do netom obnovljenog u ratu uništenog kompleksa središnje stolačke džamije sa sahat-kulom, bijeli se velebno zdanje hrvatokatoličkog pastoralnog kompleksa mističnoga naziva Sarsenterum, jer su jedan herceg-fratar i jedan herceg-povjesničar nedvojbeno zaključili da je baš na tom mjestu bilo sjedište tako u nekim spisima nazvane stanovite ranokršćanske biskupije, a za koje inače nitko u relevantnom arheološkom svijetu nema pojma gdje bi se točno moglo nalaziti. Tako je to zdanje samim svojim postojanjem danas nepobitni dokaz da je Stolac bio ne samo kršćanski, nego već i katolički i prije Konstantina, dakle milenijima prije Osmanlija i islama i svih četiriju stolačkih starih džamija. A sahat-zvonik koji se uzdiže nad zdanjem pokazuje svakodobno stolačkim hrvatokatolicima tOčne ure, za razliku od obližnje nešto, ali ipak, niže sahat-kule koja tamošnje muslimane informira o tAčnom vremenu.
Listom nedubrovčani obučeni u fratarske mantije meritorno i ni od koga ometano, kao da im je to prćija, donose odluku i pristupaju izgradnji apartmanskog naselja u kompleksu samostana Male braće u gradskoj jezgri, ali možebitnu nepriličnost tog čina otklanja Duhom Svetim i naukom o središnjosti ljudske osobe nadahnuti gvardijan spasonosnim izračunom da će samo iz PDV-a koji će fratri tijekom izgradnje platiti država moći obnoviti dvije kuće na potresom stradaloj Baniji, tj. Banovini, kako se on hrvatokatolički pravovjerno izrazio. Dominikanci u Gružu, ni manje ni više Dubrovčani od franjevaca, ni manje ni više opijeni naukom o središnjosti svake ljudske osobe, netom su im u vlasništvo vraćeni prostori dviju gruških ambulanti, svojedobno oteti od bezbožnih komunističkih vlasti, a koje su ove bez naknade i bez krzmanja ustupale Domu zdravlja, opizdili su najamninu koju Dom zdravlja Dubrovnik ne može plaćati, pa će gruški dominikanci mirne savjesti pred Bogom i narodom zadovoljno trljati ruke kad uskoro njihovi župljani ostanu bez tih dviju ambulanti, jer je cijena koju su velikodušno ponudili Domu zdravlja možda i za trećinu niža od one koju će postići na tržištu.
A što protestantizam ima sa svime ovime? Na žalost, vjeru u istoga Bog(očovjek)a, proisteklog iz azijatske, preciznije bliskoistočne, mistične opsesije mesijanstvom, a kojemu je svakim danom sve besmislenije udahnjivati evropsku dušu i dizajn. Dva milenija kumuliranim komorbiditetima terminalno bolesnom, a rusko-ukrajinskim Covidom dokrajčenom kršćanstvu, protestantizam, pa i za Šolu, dođe kao respirator. Na kojemu u induciranoj komi može vegetirati još neko vrijeme za preostalu, svakim danom sve čudnovatiju, manjinu Evropljana.
Darko Kaciga Evropljanin
P.S.
Ceterum censeo… uostalom mislim da se kršćanin, хришћанин, musliman, židov… može biti, ako se mora. Ako se ne mora,a hvala Evropi ne mora se, slobodnomisleći Europljanin/Европљанин ne može više biti kršćanin, хришћанин, musliman, židov…
magazinplus.eu
