Kultura

Marko Raguž: Univerzum romana i roman o Univerzumu

Bilješka o romanu Lanark Alizdera Greja

Roman je jedna sonda spuštena u dubine stvarnosti. Roman ima tendenciju da sažme i zahvati stvarnost. Najjednostavnijim riječima kazano, roman zrcali sam Svijet, odnosno Univerzum u kojem nastaje. Svaki roman uspostavlja jedan svoj specifični odnos prema stvarnosti, u svakom se mogu pronaći strukture te stvarnosti. Međutim, neki romani su toliko otišli kada je riječ o nuđenju jedne vjerodostojne slike Svijeta i ustroja stvarnosti, da oni postaju stvarniji od same stvarnosti koju prikazuju. A prikazivanje stvarnosti u određenom književnom djelu je tema kojom sama povijest književnosti i započinje. To najbolje potvrđuje studija Eriha Auerbaha pod nazivom Mimesis. A svi romani koji su ikada napisani u ukupnoj povijesti književnosti su samo fragmenti jednog velikog mozaika koji se zove Univerzum romana. U svakom je sadržana struktura tog Univerzuma, odnosno struktura stvarnosti kao jedan fragment te beskrajne pustinje u koju roman pokušava unijeti neki poredak, Razum i Logiku – odnosno perspektivu nekoga ko Univerzum pokušava racionalizirati kroz uske okvire horizonata ovoga Svijeta. Čovjekovi vidici su vrlo uski, i njegova saznanja su veoma oskudna. Međutim, širenje horizonata vjerno prati razvoj romaneskne forme. Od samih početaka, od nastanka romaneskne forme u praskozorje čovjekove istorije, roman nudi jedan pogled na Univerzum, on pokušava da taj Univerzum obuhvati, da ovlada njime kao sa materijalom od kojeg je oblikovan, jer njegov materijal je Duh – baš kao što je i kičma tog Univerzuma zapravo Duh – o kojem čovjek i danas tako malo zna. Sama čovjekova sposobnost da razmišlja i da na taj način Duhu kojeg u sebi posjeduje podari jednu formu, dokaz je da misli struje Univerzumom – baš kao što su misli umrežile naš Svijet, i one su još od vremena kada je na planeti Zemlji vladala entropija između civilizacija, imale tendenciju da taj Svijet umreže mislima, da ga obuhvate i osvoje. Sve te procese je pratila evolucija romana kao književne forme. U tom smislu se može govoriti u Univerzumu romana, jer roman nudi presjek toga univerzuma u skladu da stadijem do kojeg je čovjek došao u tom spoznavanju Univerzuma. Sve se vrti oko toga, ukupna istorija čovječanstva – sve se tiče te potrebe za racionalizacijom iracionalnog, za spozanavanjem nečega za što se pouzdano ne zna da li je uopšte spoznatljivo. Tu dolazimo do problema granice. A roman je forma koja je zanovana na pukotinama i granicama koje prožimaju i ovaj Univerzum. Ovo su samo neke opšte crte problematike Univerzuma romana što je zapravo jedan uvod u tumačenje iste te problematike na primjeru jednog modernog romana – a riječ je o romanu Lanark Alizdera Greja. Naprijed je bilo govora da roman ima tendenciju da u jednom stvaralačkom procesu ponudi jednan odraz Univerzuma u polomljenom ogledalu. Roman Lanark Alizdera Greja je jedan od najuspjelijih pokušaja u povijesti romana da se unutar jezika izgradi poredak Univerzuma – koji je u tome romanu zapravo ovaj svijet izvrnut na naličje. To je grad koji je prelomljen u svojim odrazima u tim ogledalima stvarnosti Univerzuma – a sam Univerzum je poput dijamanta koji u bezbroj oblika reflektuje ovu stvarnost – i ona se prelama i iskri kroz tu tamnu pustinju, ispunjenu materijom kojoj Duh nastoji dati oblik i jednu specifičnu formu. Sve su to teme koje se mogu raspravljati na primjeru romana Lanark Alizdera Greja. U ovom eseju će biti razmatran pored ostalog i problem glavnog lika u romanu Lanark, Alizdera Greja, jer se to nameće kao najbolji ugao iz kojeg se može “posmatrati” ovaj roman. Boris Tomaševski u svojoj Teoriji književnosti kaže da je lik vodeća nit, što bi se moglo smatrati tačnim, prije svega, ako to dovedemo u odnos sa romanom. U romanu sama pozicija lika može biti od većeg ili manjeg značaja; postoje romani u kojima je osnovna sižejna linija istovjetna onome što se događa glavnom liku. Jedan od takvih romana jeste Grejev Lanark. Roman Lanark je čak i imenovan prema glavnom liku, a kako kaže Tomaševski jedna od karakteristika lika je sadržana upravo u njegovom imenu. A znamo da je Lanark jedna pokrajina u Škotskoj. Mogli bismo tu tražiti dublje razloge: da li je pravilnije smatrati roman Lanark – romanom puta ili romanom prostora. Recimo, Aleksandar Flaker u tekstu Umjetnička proza, govori da glavni junak Gogoljevih Mrtvih duša nije Čičikov nego su to vlastelini, a imajući u vidu da su njihova imanja margine prostora tog romana, moglo bi se smatrati da je Gogoljev roman – roman prostora, a takav je stav Aleksandra Flakera. Da li se i roman Lanark može smatrati romanom prostora? Zasigurno da. Grejevski je kosmos nepregledan, on egzistira neovisno o liku, a Dankan To, odnosno Lanark, kao transkosmički putnik, samo osvjetljava onaj prostor kojim se kreće, a sve izvan toga je tama koja u nama stvara utisak beskonačnosti. Međutim, kroz avanturu glavnog junaka se otvara i Univerzum u svojoj beskonačnosti. Šta je čovjekov život ako ne jedna fantastična avantura upoznavanja Univerzuma. Dankan To iz romana Lanark nije ni u tom pogledu nikakav izuzetak. Kao i mnogi junaci iz povijesti romana Dankan To se upušta u avanturu upoznavanja zakonitosti Univerzuma čije šavove želi upoznati. Ovdje ćemo se, prije svega, baviti fazama u razvoju glavnog lika kroz dva poglavlja – prvo se odnosi na zemaljski život Dankana Toa, a drugo na njegov onozemaljski život. Baš je to jedna granica, odnosno jedan šav koji prožima Univerzum romana Lanark – a sasvim izvesno i Univerzum u kojem svi mi živimo. Sva čovjekova misao je zapravo usmjerena na mogućnost nastavka egzistencije i nakon smrti, dok je Alizder Grej u ovome romanu ponudio samo jednu varijaciju te problematike kroz opisivanje avantura junaka Dankana Toa. Nama je sasvim jasno da je glavni junak neka vrsta jezgre samoga romana. Sve se to tiče antropocentričnosti mišljenja, jer čovjek ne može iskoračiti izvan logike na kojoj se zansiva njegova struktura mišljenja. Baš na toj jezgri romana se gradi i poredak Univerzuma. Taj Univerzum bez glavnoga junaka ne bi mogao biti spoznatljiv, baš kao što hladna vasiona u čovjeku ima svoga svjedoka – kojemu je glavni cilj da ispita njene granice i da oživi tu hladnu pustinju. Sve je to problematika koja se tiče konstrukcije Univerzuma u ovome romanu Alizdera Greja. Osnovna tema romana Lanark jeste transkosmički put glavnoga junaka Dankana Toa. Sve sižejne struje u romanu su usko povezane sa sudbinom Dankana Toa – tako da je on u svakome pogledu centar odnosno jezgra ukupnog Univerzuma romana. S druge strane, to ne znači da je Lanark u smislu tema koje obrađuje ograničen na jedno, dapače, kroz lik i zemaljski prostor odnosno njegovo transcendentno naličje – onozemaljski prostor – kojim se Lanark kreće, na posredan način se opisuje savremeni svijet, u najširem smislu. Iako je veliki dio romana Lanark smješten u neku vrstu fantastičnog “prostora”, on je možda bliži stvarnosti nego “prostor” u mnogim romanima u kojima je on vjerni odraz, odnosno refleksija zbiljskog “prostora”. S druge strane bi se moglo smatrati da je onozemaljski imaginarni kosmos u čijem je središtu grad Antenk, tek neka vrsta fantastične maske kojom je prekriven zemaljski Glazgov. Preciznije govoreći, baš kao što je Antenk odraz u ulubljenom ogledalu grada Glazgova, tako je i onozemaljski prostor u Grejevom romanu u stvari zbiljski, ali posmatran kroz novu, nesvakidašnju grejevsku dioptriju. Roman Lanark je ustrojen na postmodernističkom i decentraliziranom principu – podijeljen je na četiri dijela, i to na način da je iskidana logičko-hronološka organizacija romana. Sam Alizder Grej napominje da se Lanark treba čitati onakvim redom kakav je uspostavljen, a razmišljati o njemu hronološkim i logičkim redom. Prva dva dijela romana opisuju ovozemaljski život Dankana Toa. To je jedan svojevrsni postmoderni “portret umjetnika u mladosti”. Baš kao što su u Grejevi veliki prethodnici James Joyce i Marcel Proust tematizirali živote mladih umjetnika, tako i ovaj roman Alizdera Greja počinje prvim bljeskom stvarnosti i prvim slikama života – pa sve do samoubistva Dankana Toa u njegovoj dvadeset i četvrtoj godini. Dankan To je jedno senzibilno i neurastenično dijete izoštrene percepcije. On iz vlastite vizure posmatra Svijet koji ga okružuje. Njegovo odrastanje i njegov duhovni razvoj prati i istovremeno i “potraga za suncem” i “pucanje horizonata” – i otvaranje novih svjetova, što određuje i tematiku samoga romana Lanark. U tome smislu se može ukazati na nekoliko faza u ovozemaljskom životu Dankana Toa. Važna tačka u životnom putu Dankana Toa je njegov samostalni odlazak na vrh brda Ben Rua. Prema tome, na kraju prve faze u životu Dankana Toa, njega zatičemo na vrhu brda kako posmatra okolinu, jedno odmaralište u kojem je do kraja rata boravio sa porodicom, dok se u daljini vidi Okean i jedno izmaglicom pomućeno narandžasto Sunce. To je jedan vedri trenutak u životu Dankana Toa, jer u romanu Lanark dominira turobni i tamni kolorit. Tu je i sivilo industrijskog grada Glazgova. Zanimljivo je da na samom vrhu brda Dankan To susreće jednog svećenika, koji mu pomaže da se ispne na sami vrh, kao što je uopšteno kazano figura svećenika prisutna u svim prelomnim trenucima života Dankana Toa. Sasvim jasno, ovdje se nameće i problematika identiteta pripovjedača. Nama je poznato da je zemaljski život Dankana Toa, Lanarku ispripovijedan u Institutu od strane jednog nepoznatog pripovjedača – ali objektivno kazano, to je samo tehničko rješenje. Zatim se tu govori o životu kojeg je Dankan To preživio od završetka rata i povratka u Glazgov, pa do smrti njegove majke – gospođe To. Smrt majke je opisana kao nestanak, baš kao neko čudno iščezavanje osobe, što smrt čovjeka zapravo i jeste. Već je napomenuto da se Dankan To može smjestiti u tematski okvir “portreta umjetnika u mladosti”. Dankan To je zapravo slikar i student Likovne akademije. Prema tome, riječ je o jednom nervno rastrojenom i senzibilnom umjetniku. Posljednja faza u okviru ovozemaljskog života Dankana Toa je nastupila u vrijeme dok boravio u bolnici zbog pogoršanja njegove plućne bolesti – zbog koje je u nekoliko navrata prije toga bio na rubu smrti od gušenja. Ta faza u njegovom životu otpočinje njegovim poznanstvom sa sveštenikom koji je ležao na krevetu pored njegovog. Uzgred kazano, postoji nekoliko očitih analogija između zemaljskog i onozemaljskog svijeta u romanu Lanark, koji dokazuju da je temeljni princip arhitektonike – konstruiranja onozemasljkog prostora, jer je Grej koristio u stvari invertiranje zbilje, obrtanje na naličje zemaljskog prostora. A te analogije se sastoje prije svega u sljedećem: smrt svoje majke, Dankan To shvata kao nestanak, čak se i to poglavlje naziva Nestanak majke, dok u trećem dijelu romana ljudi ne umiru doslovno, već doslovno nestaju, što se dogodilo i samom Lanarku, nakon čega se probudio u tzv. Institutu. Zemaljski analogni pol onozemaljskog Instituta je bolnica u kojoj je boravio Dankan To. Čak su i u opisima podudarni, dok je figura sveštenika prisutna u oba slučaja. U blizini Dankanovog doma je bila fabrika oružja, dok je takva fabrika postojala u Antenku, blizu mjesta gdje je stanovao Lanark… itd. Takvih primjera postoji mnogo, i nije nužno sve ih navoditi ovom prilikom. Ako bi pokušali opisati taj duševno neurastenični i košmarni, samodestruktivni karakter, onda bi smo mogli kazati da je riječ o jednom postmodernističkom tragičkom heroju. Sasvim jasno, tiče se to njegovog ovozemaljskog života. Ta gradnja Univerzuma u ovom Alizdereovom romanu se može objasniti i na primjeru slikanja svodova Crkve. Dankan To je kao slikar na svodovima crkve nanosio starozavjetne motive, i taj starozavjetni Univerzum je bilo jedino što je Dankana Toa držalo u ovome životu. Na kraju Dankan To ipak izvršava samobistvo. Evo kako Alizder Grej opisuje posljednje trenutke Dankana Toa: “I kada konačno, poput nokata koji skliznu sa preuske izbočine, prevrćući se, u kriku ispusti posljednje ostatke daha, u njega utiče ne bol, već razarajuća blagost.” U onozemaljskom svijetu Grejevog romana ne postoje faze niti bilo koje druge vrste podjela koje su povezane sa karakterom glavnog lika, Lanarka, nekadašnjeg Dankana Toa. Lanarka, koji je bez svijesti o svojoj prošlosti i svome identitetu, zatičemo na samom početku romana, odnosno njegovog onozemaljskog dijela, kako umotan u crni mantil, sa podignutom kragnom gleda u tamno nebo, očekujući da će ugledati sunce. To je jedina Lanarkova “dankanovska” crta koju je pronio kroz smrt. U stvari, pored toga, to je i bol i patnja koju Lanark osjeća, i njegova neprilagodljivost i beskomropisnost, dok sve prijašnje sklonosti i osobine Dankana Toa nisu dio Lanarkovog karaktera, ako takvo nešto on uopšte i posjeduje. Potrebno je naglasiti da je Lanark previše obiman i kompleksan roman da bi se on mogao sažeti na nekoliko stranica. Sam Dankan To na jednom mjestu govori da mu je želja da napiše modernu Božanstvenu komediju. A roman Lanark i jeste jedna moderna, odnosno postmodernistička Božanstvena komedija. Baš kao što je i Dante u jedno književno djelo sabio Univerzum, tako je i Alizderu Greju uspjelo da u jednom romanu sažme granice Univerzuma – a njegova izvanredna fantazija rubi granice grejevoskog Univerzuma. Sasvim jasno, tu se nameće i pitanje pozicije Boga u ovome romanu Alizdera Greja. Njegov Univerzum nije kršćanski kakav je bio Danteov Univerzum. Samo na jednom mjestu u Lanarku se pojavljuje nešto što podjeća na Boga. Evo kako je to opisano. Lanrak se nalazi u letjelici, putuje kao delegat u Provan… ispod njega su polja od snježnobijelih oblaka a iznad nebo koje je odraženo u okruglom jezeru, galaktička prašina, plaže čistog, sedefastog pijeska, “a čitavo okruglo jezero i plaže bili su zatvoreni dvjema zaobljenim obalama koje su činile oblik oka. I Lanar shvati da je to zaista oko, i osjećanje koje ga tada preplavi bijaše suviše novo da bi imalo ime. Usta mu se širom otvoriše, a um rastvori, i jedina misao koja je  preostala oblikovala se u pitanju da li ga – trun truna koji lebdi pred tom ogromnom zjenicom – ona vidi. Trudeći se da misli na nešto drugo, podiže pogled ka zvijezdama, no ponovo ga spusti gotovo istog trenutka. Oko mu je sada bilo bliže, mogao je da vidi jedino odraz zvijezda u dubini. A onda se začuo zvuk nalik na grmljavinu ili disanje vjetra u uhu. Tako je … tako je… tako je… – govorio je. Tako je… ako je… tako je…” Sasvim jasno je da su gore navedeni opisi reminiscencije na sfere kroz koje Beatriče vodi Dantea u Raju Božantvene komedije. Lanark je ugledao Raj, ugledao je i Boga… Ključ romana je sadržan u onom jednom ako je. O čemu se radi? Lanark je čuo Božje Riječi – Božja Riječ (misli se na svete knjige), su Zakon, njihova je istinitost i pouzdanost, za one koji je prihvataju – apsolutna, Božja Riječ podrazumijeva apsolutnu Sigurnost. Šta shvatamo iz gore navedenog citata? Bog govori tako je… tako je… tako je… što i dolikuje Bogu. U tim je riječima sadržana sušta Sigurnost i Pouzdanost, te su riječi Zakon. Međutim, grejevski je Bog izgovorio jedno ako je, tako je ako je tako… Šta nam to govori? Apsolutnu Nesigurnost, Ravnodušnost i odsustvo Zakona. Grejevski Bog je Bog Ivana Karamazova. To je ravnodušni Bog. Kako bi to bilo jasnije potrebno prethodno navedeno dovesti u korelaciju sa Piscem, Tvorcem, Pripovjedačem… koji je stvorio i dalje stvara Lanarka. Na početku rada je napomenuto da će biti govora o pripovjedaču, koji je mnogo više od toga… Poput Kafkinog geometra, koji napokon dolazi do jednog od gospodara birokratskog kosmosa, pronalazeći ga u njegovoj postelji, tako i Lanark pronalazi Tvorca u njegovoj radnoj sobi… ali Tvorac nije Bog, on je bio Njegov Dio, odakle je zbog svoje Bolesti izbačen… Taj Tvorac određuje sudbine, kažnjava, nagrađuje, zlostavlja, čini nepravdu, poigrava se… dok je Bog izvan svega toga, Bog postoji, ali je to ravnodušni Bog. Ako prethodno kazano sada opet dovedemo u korelaciju sa samim krajem romana, njegovim posljednjim pasusima, saznaćemo kakav je zaista kosmički poredak u Grejevom Lanarku. Grejevski kosmos nije kršćanski, u njemu ne postoji onozemaljska, zagrobna, hijerarhija u vidu Pakla, Čistilišta i Raja (premda bi se možda i mogao smatrati zemaljski život Dankana Toa – Paklom, onozemaljski – Čistilištem, a naznake Raja bi se mogle pronaći u posljednjem pasusu romana). Međutim, prije će biti da je grejevski kosmos jedan labirint sačinjen od mnogo labirinata, da Grejev junak pronalazeći izlaz iz jednog ulazi u drugi. Ali uvijek ima na oku cilj kojem teži, svoj ideal, konačni dom u kojem će naći Pravdu, odnosno Boga, a to je u romanu izraženo Dankanovom, odnosno Lanarkovom vječitom potragom za Suncem. Na samome kraju romana se govori o tome kako vrijeme zemlju povećava i kako se granice šire i horizonti pucaju. I tek kad čovjeka prekrije zemlja, tada nastupa trenutak da se kreće na putovanje. Ovaj roman Alizdera Greja je još jedan dokaz da je život jedna beskrajna avantura.

Autor: Marko Raguž
Foto: Marko Raguž Trebević – sazrijevanje ljepote

Tekst je objavljen u novom broju Zeničkih sveski

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close