Odletješe Papine poruke u vjetar što vihori hercegbosanske zastave
Osim toga, ničija nije dovijeka, treba izdržati još malo, jer čuje se da će i ovaj ostarjeli latinoamerički „crvendać“ uskoro odustati od pontifikata. Ali, ako bi se opoštenio pa prije toga ipak posvetio Stepinca, onda će mu sve biti oprošteno, jer ih više ništa neće sputavati da javno demonstriraju, pa i dokraja implementiraju u suvremene hrvatske odnosno hercegbosanske društvene tokove odnosno tijekove svoju, (neo)komunističkom torturom tek potisnutu, ali nikad raskinutu privrženost Poglavniku, NDH i klempavome „U“.
Piše: Darko Kaciga Dubrovčanin
Lako je (medijski) istaknutom bosansko(hercegovačko)m fratru Dragi Bojiću u intervjuu uoči papina dolaska u Sarajevo istaknuti kako papa Fran(j)o predstavlja bolju stranu Katoličke crkve i kršćanstva. Puno teže bi mu bilo priznati kako (bosansko)hercegovački franjevci predstavljaju (naj)goru stranu Katoličke crkve i kršćanstva.
Lako je banjolučkom biskupu Franji Komarici bilo ponovno zakukati Papi kako je, podrazumijeva se zbog antihrvatokatoličke politike Republike Srpske, broj hrvatokatolika u njegovoj biskupiji srozan na mizernih 5 posto u odnosu na predratno stanje. Puno teže bi mu bilo priznati da je za to uvelike zaslužan i hrvatski, dakako i hercegbosanski, (po)ratni režim na čelu s imenjakom mu Tuđmanom i njegova znana teorija (i praksa) o neodrživosti višenacionalnih država, te o nužnosti „humanih“ preseljenja u takvim državnim tvorevinama radi uspostave posvemašnje i posvudašnje nacionalne homogenosti.
Lako je nadbiskupu zagrebačkom kardinalu Josipu Bozaniću neki dan u homiliji na tzv. „svetoj“ misi u Bleiburgu po tko zna koji put optužiti komunističke antifašističke bezbožnike za poslijeratni masakr nad nedužnim hrvatskim narodom i njegovom još nedužnijom vojskom. Puno teže bi mu bilo da napokon recimo baš on kao predvodnik hrvatokatoličkog korpusa prizna da najveću krivnju za tu tragediju, a posebice za stradanja svih uistinu nevinih sudionika nagovorenih odnosno natjeranih na taj suludi (z)bijeg (srpski: opštu bežaniju; španjolski: stampedo) iz Hrvatske (Domovine!) snosi idiotski kleroustaški režim idiota i kukavice Ante Pavelića i njegovih „rasova“ i Bozanićeva ondašnjeg prethodnika Alojzija Stepinca, koji je taj režim nepokolebljivo oplemeljivao onom „klero“ – komponentom.
Ma lako je i papi Franji (dubrovački: Franu) onomad bilo šutke zaobići „sto posto katolički“ hercegovački (treći) entitet i svoju tamošnju fratarsku braću i njihovu „Gospu“, pa iz Sarajeva, „evropskog Jeruzalema“, dosljedno pronositi poruke mira, zajedništva i tolerancije cijeloj napaćenoj Bosni i Hercegovini i svim njenim nesretnim narodima i konfesijama. Pretpostavljam, zapravo sam siguran, da pedantni vatikanski protokol ne bi dozvolio unošenje na koševski stadion npr. nacističkih ili fašističkih, ustaških ili četničkih simbola ili zastava. Pa zar se stvarno ni sam Papa ni protokol nisu dosjetili da ni onim hrvatskim, a ponadasve zastavama zabranjene neoustaške tzv. HZ odnosno HR Herceg-Bosne, nije bilo mjesta na jednoj takvoj ekumenski „nabrijanoj“ misi? Kakav katastrofalan propust! Onim „vihorenjem“ i odmahivanjem spomenutim zastavama kao da su Papine mirotvorne, općeljudske i općekršćanske poruke na licu mjesta, simultano prevođene na univerzalni jezik naših (balkanskih) naroda i narodnosti, koji se najplastičnije zrcali u onoj „oli ću ga ja tebi, oli ćeš ga ti meni“. A razilazeći se na kraju iz svega glasa pjevajući „Rajsku djevu“ okupljeni hodočasnici su jasno poručili Papi da ih njegove priče ne mogu pokolebati u njihovoj čvrstoj opredijeljenosti za vrednote poput Crkve u Hrvata, HDZ (BiH), trećeg entiteta i pape (od pape, otac) Franje (Tuđmana, zna se!). Osim toga, ničija nije dovijeka, treba izdržati još malo, jer čuje se da će i ovaj ostarjeli latinoamerički „crvendać“ uskoro odustati od pontifikata. Ali, ako bi se opoštenio pa prije toga ipak posvetio Stepinca, onda će mu sve biti oprošteno, jer ih više ništa neće sputavati da javno demonstriraju, pa i dokraja implementiraju u suvremene hrvatske odnosno hercegbosanske društvene tokove odnosno tijekove svoju, (neo)komunističkom torturom tek potisnutu, ali nikad raskinutu privrženost Poglavniku, NDH i klempavome „U“.
