Nepodnošljiva istina
Ako ne znaš što je bilo
Autor: Darko Kaciga Evropljanin, Glasa Grada Dubrovnika
Prosječni pušti-me-stat čitatelju Glasa Grada, ako ne znaš što je bilo, a ne znaš, jer istinu ti neće reći ni Thompson ni Ninčević, ni Penava ni Franković, ni Glasnović ni Babaić, pokušaj ovo dočitati.
Kleroustaška vojska koja se potkraj NDH-zije zvala tako da joj je kratica bila HOS i čiji je pozdrav bio ZDS (Za dom! Spremni!) počela je svoj krvavi pohod na ovom području, onodobna Velika župa Dubrava, nepuna dva mjeseca nakon proglašenja NDH u pravoslavnim selima Ubosko, Rankovci, Vlahovići, Pocrnja, Kapavica i dr. razbacanim po vrletima iznad Ljubinja, pohvatavši na pravdi svoga ustaškoga boga 114 seljaka i pobacavši ih 8.lipnja 1941. u jamu u Kapavici Gornjoj, a „kad je jama napunjena“ strijeljavši preostale nesretnike na obližnjem guvnu. O tom ustaškom megazločinu, uz navođenje imena svih 114 žrtava pisao sam u Glasu Grada br.545. od 28.8.2015., nakon čega se razvila žestoka polemika.
To je bio tek početak krvavoga kleroustaškog Za-dom-spremni HOS-ovskog pira. Slijedila je jama Pandurica u kojoj je u noći s 13/14.lipnja 1941.skončala intelektualna krema ondašnjeg Ljubinja, 36 muškaraca, među kojima i pravoslavni pop Božidar Šarenac, čiji je otac, također pop, navodno 1918.spasio ljubinjske katolike i muslimane od crnogorskih komita; zatim jedan musliman i dva katolika, učitelj Nikola Perušina i pravnik Nikola Zoković, koji su pokušali zaštititi svoje nedužne sugrađane.
Uslijedio je najveći i najbezbožniji pokolj pravoslavnih seljaka pohvatanih diljem Popovoga polja, koncentriranih u školi u Veličanima, te, kako srpski izvori ne propuštaju istaknuti, „uoči Vidovdana“ što strijeljanih, što živih pobacanih u Ržanu jamu. Ukupno, što iz škole u Veličanima, što naknadno iz Zavale, stotinu osamdeset i šest poimenično poznatih pravoslavnih, mahom seljačkih duša.
Završimo ovaj mučni popis s pokoljem stotinu i jedne pravoslavne duše, među kojima dosta žena i djece u popovskom selu Čavaš 11.8.1941., iako je toga u međuvremenu (Pridvorci kraj Trebinja) i poslije bilo još, a da se za ovu (ne)priliku ne širimo na gatačko-bilećki pravac gdje su orgijali ustaše-muslimani iz Kule Fazlagića.
Ivan Penava, upravo ustoličeni šef Vladinog „Povjerenstva za utvrđivanje sudbina žrtava zločina počinjenih neposredno nakon Drugog svjetskog rata“, u nastupnom intervjuu na pitanje novinara trebaju li i ustaške žrtve uživati pijetet, odgovara da to nije sporno, ali da su se „komunisti za to pobrinuli 40 i kusur godina, tako da postoje i označeni grobovi i spomenici, i komemorativna područja. Dakle, jedan država, ona bivša, na tome je već radila. Ne samo da je radila, nego je cijelu političku propagandu protiv hrvatskog naroda i naše političke emancipacije zasnivala na tome, pa je, po potrebi i nadodavala.“
A istina u slučaju spomenutih jama je da su ih komunisti bukvalno zabetonirali i tako očajnički pokušali začepiti nepodnošljivu istinu, e da bi kao pobjednici u ratu, sa sretnicima koji su preživjeli strahote te svjetske i posebice okrutne balkanske kataklizme, krenuli u idealistički projekt izgradnje bratstva i jedinstva jugoslavenskih naroda i narodnosti. I kad je izgledalo da su skoro uspjeli u tom nemogućem zadatku, erumpirao je vulkan velikosrpskog svetosavskog šovinizma umotan u celofan „antibirokratske revolucije“ na čelu s pomahnitalim balkanskim krvnikom Slobodanom Miloševićem. Koju erupciju kao da je jedva dočekao u Hrvatskoj (i Herceg Bosni) u međuvremenu neprikosnoveno etablirani kleroustaški politički i vjerski mainstrem obilježen u osobi ne(o)suđenog ratnog zločinca Franja Tuđmana, koji je u svom Mein Kampfu izračunao da udio Srba u Hrvatskoj ne bi smio prelaziti 3 posto (a prije rata bilo ih je 13%), i njegovim apsolutno vladajućim, pravomoćno u međuvremenu za kriminal osuđenim HDZ-om, naglom militarizacijom države, koja je još kao „Socijalistička republika“ požurila prekinuti sve državnopravne „sveze“ sa SFRJ, masovnim povratkom ustaških emigranata iz Argentine i sličnih zemalja, obnovom HOS-a i ZDS-a, uskrsnućem Jure Francetića i Rafaela Viteza Bobana…
U tako uzavrelom međuetničkom balkanskom loncu, srbopravoslavnoj ratnohuškačkoj propagandi ko „kec na desetku“ došlo je razbetoniravanje onih jama, ekshumacija ostataka srbopravoslavnih mučenika, njihovo pokapanje na memorijalna groblja u Ljubinju odnosno Veličanima, svakogodišnji parastosi… „Pa nećemo, pravoslavna braćo Srbi, dozvoliti ustašama da nas opet ovako pokolju! A eno dolje u Dubrovniku gomilaju se „zenge“ i HOS-ovci i čekaju kad će nas napasti…“ I tako je, primjenjujući zlatno etičko pravilo „ne čini drugome što ne želiš da on čini tebi“, koje je u balkanskoj teoriji i praksi ponešto modificirano i glasi „oli ću ga ja tebi, oli ćeš ga ti meni“, a i zlatno nogometno / fudbalsko pravilo da je napad najbolja o(d)brana, Hercegovina (Trebinje) 1.10.1991.vojno napala Dubrovnik i tu agresiju, u kojoj je u konačnici izginulo više Trebinjaca nego Dubrovčana, nazvala „Odbrambeno-otadžbinski rat“. Izgleda paradoksalno ratnu agresiju nazivati o(d)brambenim ratom, ali je još paradoksalnije kad hercegbosanki katolici taj rat nazivaju „Domovinskim“. Za koju domovinu su se oni borili? Bosnu i Hercegovinu? Federaciju Bosne i Hercegovine? Herceg Bosnu? Prisajedinjenje s Hrvatskom? Za kojugod od ovih opcija da su se borili – opet su, kao i 1945-te, popušili. Za razliku od njihove srbopravoslavne braće u Kristu/Hristosu koji su dobili odnosno o(d)branili svoju Republiku Srpsku, istina najidiotskiju državnopravnu tvorevinu na Balkanu, pa i šire, ali koga više u Evropi, pa i šire, za to briga…
Relativizirajući stvarno povijesno značenje HOS-a, Za-dom-spremni, desetoga travnja, Rafaela Viteza Bobana, Marka Skeja, dozvoljavajući ponovnu (zlo)upotrebu tih simbola i imena baš i jedino u kontekstu tzv. Domovinskog rata, mi Hrvati, povijesno dinamički gledamo, dovodimo u pitanje sami obrambeni karakter toga rata, izjednačavamo krivnju agresora i žrtve u njemu, te dovodimo u pitanje povijesnu utemeljenost uvriježenog imena toga rata, jer u pozdravu ZDS, „D“ evidentno ne znači samo dom u užem smislu, već i „Domovinu“ u cjelini… i sad se ta s NDH-zijom propala Domovina zahvaljujući Tuđmanu, HDZ-u, HOS-u, Paragi, Đapu, Skeju, Thompsonu itd. napokon realizira u punini svoje nacionalne, čitaj ustaške, i vjerske, dakle katoličke, zatucanosti.
Darko Kaciga Evropljanin
PS
Dobar je govor održao gradonačelnik Franković na otvaranju Igara. Naglasio je dubrovački osjećaj za mjeru i sklad, razlikovanje trajnog od prolaznog, istinskog od prividnog, ljepote od dojma. Pozvao je da iz Dubrovnika pošaljemo odlučnu poruku da je dosta ratovima, nasilje nije rješenje. Na kraju se dotaknuo i domoljublja, „ali ne onoga koje isključuje nego onoga koje spaja, koje gradi mostove“, i branitelja „koji su nam svojim životima omogućili slobodu koju danas živimo“, pozvao da „učimo mlade voljeti Domovinu“. Vjerojatno je pri tome mislio i na svoga estradnog ljubimca Thompsona i način kako ih on uči što je bilo i kako se voli Domovinu, ali ipak, iako je ovako koncipiran govor koji je kulminirao s domoljubljem, Domovinom, braniteljima tome težio, nije ga završio sa Za dom! Spremni!, kako ga je nekidan ponijelo na memorijalnom skupu u stanovitoj imotsko-bekijskoj kleroustaškoj selendri. Jer to ne bi priličilo Gradu s mjerom, skladom, koji razlikuje trajno od prolaznog, istinsko od prividnog, ljepotu od dojma…Od Gradonačelnika Grada Dubrovnika očekuje se da širi domoljublje „koje ne isključuje, nego koje spaja, gradi mostove“ i kad gostuje u najzadrtijoj imotsko-hercegovskoj kleroustaškoj vukojebini. A tokat će s takvom mostogradnjom krenuti i prema republičkosrpskoj svetosavskoj četničiji u neposrednom zaleđu.
