Osporavani genocid

Genocid nad Armencima prvo je sustavno istrjebljenje jednog naroda u 20. stoljeću. Ono što ovaj genocid povezuje s posljednjim genocidom u istom stoljeću, doduše višestruko manjih razmjera – onim srebreničkim – je da vladajuće elite, nasljednice vlada koje su osmislile i provele genocide, odbijaju ove masovne zločine nazvati pravim imenom.
Netrpeljivost između Armenaca i osmanske vlade započela je nakon ispoljavanja želje Armenaca za autonomijom, koja se probudila u posljednjoj četvrtini 19. stoljeća. Pomoć u ostvarenju autonomije u oslabljenom Osmanskom Carstvu armenske političke vođe tražili su u Rusiji. Ta nastojanja s kraja 19. stoljeća Armenci će platiti krvavim masakrima.
Ipak, sudbina Armenaca u istočnoj Anadoliji (i ostalim dijelovima Turske), bila je zapečaćena 1913. kada su državnim udarom na vlast došli vođe Komiteta za jedinstvo i napredak, paše Enver, Džemal i Talaat. „Želja im je bila pod svaku cijenu održati Osmansko Carstvo, a svako stremljenje prema autonomiji smatrali su izdajom. Vjerovali su u nadmoć Turaka nad ostalim narodima i željeli su stvoriti čistu tursko-muslimansku državu – ako je potrebno i pomoću nasilja“ (F. Otto i T. Voelker).
Genocid se dogodio u sjeni Prvog svjetskog rata koji je vlastima poslužio kao idealan okvir za „rješenje nacionalnog pitanja Armenaca“, jer su na takve odluke turske vladajuće elite bez protivljenja gledali saveznici, posebno Njemačka. Kao neposredan povod za sustavnu likvidaciju i progon Armenaca, vlastima je poslužio poraz njihove vojske od Rusa na Kavkazu. Taj je poraz ponovno probudio nadu kod dijela Armenaca za uspostavljanje autonomije, te su u travnju 1915. digli pobunu u gradu Vani, očekujući proboj Rusa. Iako je pobuna bila ograničena samo na ovaj grad, ona je dodatno potakla tursko političko vodstvo da odlučno krene provoditi plan istrjebljenja Armenaca, kako bi se stvorio prostor na koje će živjeti „čisto“ tursko stanovništvo.
Kao početak genocida službeno se uzima 24/25. travnja 1915. kada je u Istanbulu uhićeno 235 vodećih ljudi armenske zajednice. Kasnije su svi pobijeni. Planskom uništenju Armenaca od 1915-1917. prethodile su opsežne pripreme 1914. godine.
Kako navodi turski povjesničar Taner Akçam, Komitet za jedinstvo i napredak želio je „očistiti“ Anadoliju od kršćanskih grupa stanovništva. S tom je svrhom Komitet 2. kolovoza održao sastanak „na kojem je donesen opsežan zaključak koji je u najskorijoj budućnosti trebalo sprovesti“. Osnovni zaključak Komiteta je da se pristupi osnivanju Specijalne organizacije, koja će, između ostaloga, biti aktivna u istočnoj Anadoliji. Kako navodi Akçam, vlada je pomogla stvaranje oružanih odreda u istočnoj Anadoliji koji su bili sastavljeni od kurdskih plemena, zatvorenika te izbjeglica s Balkana i Kavkaza. Odredi su formirani kako bi „poštedili“ regularnu vojsku od provođenja genocida te kako bi vlada prikrila svoj genocidni plan, iako Akçam donosi brojne dokaze o upletenosti vlade i vojske. Vlada je ustvari sustavno i temeljito razradila genocidni plan i stvorila mehanizme kako ga realizirati. Kao središnju figuru u osmišljavanju i provođenju genocida, Akçam navodi Talaat-pašu, koji je bio Ministar unutrašnjih poslova. Neke od Talaatovih naredbi u prefekturi Aleppo:
Daje se na znanje, da je Vlada po naređenju Komiteta odlučila potpuno iskorijeniti sve Armence koji se nalaze u Turskoj. Oni koji se ovom naređenju ili odluci suprotstave, izgubit će svoje državljanstvo. Ne obazirući se na žene, djecu i bolesne te bez osjećaja i grižnje savjesti treba skončati njihov život, ma koliko sredstva istrebljenja bila tragična. (15. rujna 1915.)
Neupadljivo istrijebite svakog Armenca u istočnim pokrajinama, kojeg biste našli u svojoj oblasti. (23. studenoga 1915.)

 

Genocidnom planu se od proljeća 1915. pristupilo kroz masovna ubojstva i deportacije. O tome Akçam piše: „U pravilu muško se stanovništvo područja ‘odstranjivalo’ već prije početka deportacije. Gdje se to nije događalo muškarce se ili na početku marša kao prve na putu odvajalo od žena i djece i strijeljalo ih ili ih se na druge načine ubijalo.“ Deportacija je vršena iz svih krajeva Turske a odrednica je bila grad Aleppo u Siriji. „Oni koji su tamo došli živi, skupljeni su u sabirne logore, da bi odatle bili dalje razašiljani. Preživjeti ovaj logor smrti graničilo je s čudom.“

 

armenia genocide
Iz broja stradalih prilikom deportacija može se naslutiti kroz kakve su strahote žrtve prolazile. Čak su pješice deportirani u Aleppo u skupinama od po 10.000 ljudi. Židovski pjesnik F. Werfel ove je marševe smrti nazvao „putujućim koncentracijskim logorima“. Zapisana su neka jeziva svjedočanstva preživjelih.
Onaj tko je zastao bio je smjesta strijeljan. Tjerali su nas kroz puste krajeve, kroz pustinje i po planinskim stazama, kako se ne bismo približavali gradovima gdje bismo mogli dobiti vodu i hranu. Noću smo bili mokri od rose, a danju nas je pržilo sunce. Sjećam se da smo hodali i hodali. (Preživjeli)
Najljepše među starijim djevojčicama zaključavane su u kuće – za iživljavanje članova bande koja je po svoj prilici ovdje imala vlast u svojim rukama. Jedan ovdašnji član komiteta za jedinstvo i napredak u kući u gradskom središtu drži zatočeno deset najljepših djevojaka kako bi se on i njegovi prijatelji na njima mogli zadovoljavati. (Oscar D. Heizer, američki konzul u Trabzonu, 28. 7. 1915.)
Kad su izgnanici stigli, povorka se zaustavila ispred zgrade vlade. Svi su dječaci i djevojčice odvojeni od majki i uvedeni unutra; nakon toga povorka je natjerana na nastavak putovanja. Zatim je u okolnim selima razglašeno da svatko može doći i odabrati si dijete.(Zavem Der Yeghiayan, armenski patrijarh istanbulski, 15. 6. 1915.)
Ljudi kolju i jedu pse lutalice. Nedavno su zaklali čovjeka na samrti i pojeli ga, kako mi je ispričao jedan očevidac. Jedna si je žena odrezala kosu i prodala je za kruh. Drugu sam ženu vidjela kako je pojela životinjsku krv skorenu na cesti. Dosad su se svi prehranjivali travom, ali sada se i ona sasušila. Prošlog tjedna došli smo u kuću čiji ukućani već tri dana nisu ništa jeli. Žena je na rukama držala malo dijete i pokušala ga nahraniti mrvicom kruha, ali dijete je bilo na izdisaju, zahroptalo je i umrlo joj na rukama. (Araxia Djibedjian, armenska suradnica njemačke misije u Der Zoru, 22. 6. 1916.)
Budući da su mnoga mala djeca još uvijek bila na životu i tumarala oko svojih mrtvih roditelja, poslani su çeten /odredi smrti sastavljeni od zatvorenika koji su radi toga oslobođeni i Kurda/, kako bi ih opkolili i pobili. Pohvatali su tisuće djece i doveli ih na obalu Eufrata, gdje su im razbijali glave od stijene držeći ih za noge. (Grčki očevidac)

 

armenski genocid

Prema zaključcima Otta i Voelkera, deportirano je preko 1,2 milijuna Armenaca. Na marševima smrti umrlo ih je preko 700.000; još oko 300.000 izgubilo je život u logorima. Zaključuju da neki povjesničari spominju znatno veći broj žrtava. Već spominjani Akçam se ne usuđuje donijeti vlastiti zaključak o broju žrtava. Na osnovu ukupnog broja živućih Armenaca u Osmanskom Carstvu: prema Armenskom patrijarhatu 2,1 milijuna i prema turskim izvorima 1,3 milijuna, smatra da je broj žrtava između 600.000 i 1,5 milijuna.
Nakon što je Turska zajedno sa saveznicima poražena u Prvom svjetskom ratu, bila je 1919. prisiljena od strane Francuske i Engleske da organizira sudski proces za utvrđivanje i kažnjavanje zločinaca. U preambuli optužnice rečeno je kako se radilo o „istrjebljenju jednog cijelog naroda koji je predstavljao jednu jasnu državnu zajednicu“. Na sudu je izrečeno 70 smrtnih presuda. Neki od glavnih kreatora genocida pobjegli su u Njemačku.
Unatoč tome, vladajuće turske elite do današnjega dana ne žele priznati da su Armenci bili žrtve genocida. Taner Akçam ovakav stav države objašnjava: „Priznati da su utemeljitelji moderne Turske, koji danas slove kao heroji, bili suradnici zla, moglo bi dovest u pitanje legitimitet države.“ Kako navodi C. Schmidt-Häuer, neki povjesničari motive nepriznavanja genocida vide u činjenici da se on poklapao s modernizacijom zemlje. „Dogodio se upravo na pragu povijesti: u vrijeme transformacije multietničkog Osmanskog Carstva u nacionalnu državu s panturskom ideologijom“ (M. Dabag). Zbog toga se danas na organizacije i pojedince u Turskoj koji ovaj zločin nazivaju pravim imenom gleda kao na izdajnike. Među „izdajicama“ je i nobelovac Orhan Pamuk.
C. Schmidt-Häuer, upozorava da bi trebalo istražiti ulogu tadašnje njemačke vlade u nesprječavanju genocida. Njemačka vlada je preko vojnih i diplomatskih kanala bila jako dobro upućena u unutrašnja dešavanja u savezničkom Osmanskom Carstvu. O tome svjedoči brojni sačuvani izvještaji njemačkih konzula i činovnika upućenih vladi. Kada je grof Paul Wolff-Metternich upozoravao da se genocid treba javno osuditi, državni kancelar Theobald von Bethmann Hollweg je rekao: „Naš je jedini cilj zadržati Tursku do kraja rata na našoj strani, bez obzira na to hoće li za to vrijeme Armenci biti istrijebljeni ili ne.“ O tome kako su se ponašali njemački vojnici prema Armencima govorila je preživjela svjedokinja:
Jednom smo naišli na vodu koja je ostala u otisku u konjskom kopitu i mi smo se dovlačili da srčemo odande… Kad smo išli preko nekog mosta prišla mi je jedna mlada žena sa svojim djetetom na rukama i pitala me ne bi li ja mogla za nju baciti dijete u vodu. Ja sam uzela dijete, ali tada to nisam mogla učiniti. Ona je bila očajna jer nije bilo ništa za jesti i piti… Došli smo na Eufrat. Brojna djeca plutala su rijekom kao napunjene vreće… Potišteni smo išli dalje. Bili smo poput životinja. Tada smo susreli njemačke vojnike. Bili su na konjima. Kad su nas ugledali okrenuli su glave da ništa ne vide. Ta bili su turski saveznici.“ (Zepure Metzbakian, preživjela svjedokinja)
Mnoge zapadne vlade zbog vojnog i političkog savezništva s Turskom ne žele priznati istinu o genocidu kojega je utvrdila povijesna znanost prema kriterijima Ženevske konvencije. Čak ni izraelska vlada ovaj zločin ne naziva genocidom. Izgleda da su i danas geo-politički interesi važniji od povijesne istine, ili čak od sudbine jednog cijelog naroda. Tako europske političke elite pokazuju da je licemjerstvo bit „europskih vrijednosti“ koje oni proklamiraju. Nažalost, nama je na ovim prostorima jako poznata, i čini se da je danas sveprisutna, ideologija koja je poslužila kao ‘legitimacija’ za izvršenje genocida nad Armencima.
Jozo Šarčević – prometej
Izvori: T. Akçam, „Genocid nad Armencima“, u: BFT, Sarajevo 2005.; C. Schmidt-Häuer, „Osporavanje genocida nad Armencima“, u: BFT, Sarajevo 2005.; F. Otto i T. Völker, „Zanijekani zločin“, u: GEO, siječanj 2013. |

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close