Osman Đikić (Mostar, 7. januar 1879. –Mostar, 30. mart 1912.), bosanskohercegovački pjesnik, pisac, dramatičar, javni i društveni radnik
Đikićeve pjesme ne zavrjeđuju ništa manje pažnje od Šantićevih, ali su ostale u sjenci, jer je više govoreno i pisano o njegovoj ljubavnoj priči i braku s beogradskom glumicom Zorom Topalović. Danas je malo poznato da je Osman Đikić autor i nekoliko narodnih pjesama napisanih u duhu sevdalinki, koje su dobile i melodiju, a najpoznatije su: ”Đaurko mila”, ”Ašik ostah na te oči” i ”Đela Fato, đela zlato”
Iako je živio kratko, samo 33 godine, ostavio je dubok i neizbrisiv trag u našoj kulturno-književnoj historiji, doprinijevši njenom preporodu. Divio mu se i njegov savremenik i prijatelj, također književnik Aleksa Šantić.
Molitva
Suptilnost Đikićeve poetske duše osjeća se i u stihovima jedne od njegovih najljepših rodoljubnih pjesama:
Mjesec žeže sv’jetle muše,
A zv’jezdice kandioca,
Na pr’jestolje Vasione
Sjeda tiha majska nojca.
Sa vrhova zelen-gora
Povili se vihri laki,
I sa šarnog, rosnog cv’jeća
Svud razn’jeli miris slatki.
Sa mirisne stare lipe,
Sevdalije bulbul vije,
Dragani ih svojoj prati,
Što s’ u granju ruže krije.
Na sve strani čari struje,
Kras i milje svud se ljeva,
Al’ se moje srce ledno
Tim blaženstvom ne zagr’jeva.
Čemerni se uzduh diže,
U daljine hita sinje:
Tako, gdje se vapaj vije
Majke moje – domovine…
Osman Đikić rođen je 1879. godine u Mostaru, gdje je završio ruždiju i nekoliko razreda gimnazije. Kad je isključen iz gimnazije, seli se za Carigrad, gdje nastavlja školovanje. Iz Carigrada odlazi u Beograd, a onda u Beč, gdje završava trgovačku akademiju. Radio je kao bankovni činovnik u Zagrebu, Brčkom i Mostaru. 1909. godine seli se u Sarajevo, nakon što je izabran za sekretara muslimanskog kulturnog društva “Gajret” i za urednika lista “Gajret”, a već sljedeće godine, 1910, pokreće politički list “Samouprava”.
Poeziju je počeo pisati veoma mlad, a objavljivao ih je u listovima “Bosanska vila“, “Zora“[1], “Behar” i dr. Izdao je zbirke pjesama “Muslimanskoj mladeži“, “Ašiklije” i “Pobratimstvo“, a autor je i drame “Zlatija” koja se prikazivala na “Gajretovim” i drugim zabavama. Bio je i sakupljač narodnih umotvorina, ali ih nije objavio, već je sve skupljeno ustupio Srpskoj akademiji nauka u Beogradu.
Osman Đikić umro je u Mostaru 30. marta 1912. godine.
U vrijeme prvih saborskih izbora, 1910. godine, bio je jedan od kandidata Socijaldemokratske stranke za treću kuriju.
Muslimanskoj mladeži, 1902.
Ašiklije, 1903.
Đaurko lijepa, 1905.
Folklorne drame
Zlatija, 1906.
Stana, 1906.
Muhadžir, 1909.
wikiwand.com
