BiHPolitika

Sveti oče, licemjerima ste okruženi i u Vatikanu

Ovih dana mailom mi se javi vremešniji mi sarajevski drug. I posla mi tekst s porukom pape Franje da je bolje biti ateista nego licemjeran vjernik. No, uz nju me počasti i vlastitim komentarom – a moglo bi biti, iako ga o tome nikad ne pitah, da vjernik nije ni on – kako se ovom papi i njegovim porukama svijetu treba klanjati do zemlje.

Takve poruke Svetog oca, najiskrenije, i nisu neka novina – jer, slične spomenutoj odašilje svako malo. Ali, činjenica da ovu prenesoše i bilteni najvećih licemjera ove zemlje – pa i onih što se predstavljaju papinim sljedbenicima – tjeraju na detaljnije iščitavanje.

I doista, s jutarnje mise u svojoj rezidenciji papa Franjo prije koji dan odasla poruke kojima se, u pravu je moj sarajevski drug, treba pokloniti – i zbog kojih će nove neprijatelje zaraditi čak i u Crkvi kojoj je na čelu. Uostalom, pročitajte – i siguran sam da ćete se s ovakvim sudom i sami složiti. Nije vjernički, poruči papa, voditi dvostruki život – a baš o tome se radi govorite li jedno a činite drugo. Ili, papinim jezikom, ima onih koji kažu „veliki sam katolik, uvijek idem na misu, pripadam toj i toj organizaciji“, iako bi neki među njima, zbog načina vlastita života, morali priznati i još ponešto – parafrazirajući Svetog oca, da im život nije kršćanski, da zaposlenima ne daju primjerene plaće, da iskorištavaju ljude, da vode nezakonite poslove, da peru novac, da vode dvostruki život i slično.

Naravno da se u papinoj najnovijoj poruci prepoznati mogu mnogi svjetski moćnici, pa i oni koji se izjašnjavaju sljedbenicima kršćanstva. Jedan od najuglednijih je, ako se dobro sjećam, donedavni američki predsjednik – a odgovoran je za civilizacijsku kalvariju i sjevera Afrike i Bliskog i Srednjeg istoka. Kršćanstvo je, ako dobro pročitah, u potki i aktualnog predsjednika SAD – ali, to mu nije bila smetnja da čitav život zakida od usta zaposlenika u vlastitim kompanijama, niti da svoj predsjednički mandat od prvog dana započne radnjama koje papa žigoše u najnovijoj poruci. Kršćaninom se, na koncu, i sebi podređenima i ostatku svijeta predstavlja današnji ruski predsjednik – iako, ono što čini u Ukrajini, Siriji, drugdje po svijetu, i samog bi ga moralo natjerati da se, u svijetlu papine poruke, pogleda u ogledalo. Uostalom, to bi mogao učiniti i zbog onog što čini na Balkanu – gdje se, jezikom New York Timesa, „udvara Srbima u Srbiji i Bosni“, a istodobno „tajno intervenira u Makedoniji i Crnoj Gori“, pokušavajući povratiti utjecaj koji je nekoć imao.

Nemojte, ne daj Bože, pomisliti kako sve ovo ne vrijedi i za one koji vedre i oblače ovdje, u BiH. Sasvim suprotno, licemjerstvo o kojem zbori Sveti otac kod njih je čak i izraženije – bilo da se nominiraju sljedbenicima kršćanstva, bilo drugih velikih religija. Lider HDZ-a, evo počnimo s njim, osim što je inventar na nedjeljnim misama, prakticira i, tako mu barem tvrde sugrađani, redovite tjedne religijske seanse – i to, uvjeren valjda da bi Bogu to moglo biti milije, u društvu s klerom lokalne crkve. Iako, da je katolik kakvim se ovaj nekad ortodoksni bezbožnik predstavlja morao bi znati da to čini u tahijevskom dvorcu uz rječicu kojoj je, kako bi vlastitu moć i nedodirljivost demonstrirao, čak i tok promijenio. Da je katolik o kakvom zbori papa, morao bi, ako ne drugima onda barem sebi, priznati da se u tahijevskom srednjovjekovnom dvorcu šepuri na teret tisuća unesrećenih. I da je uzrok njihovim nesrećama on sam – onima koji kruh sa sedam kora zarađivaše u Sokolu, Aluminiju, da masu drugih, za čiju nesreću je isto toliko zaslužan, i ne spominjem. Da je katolik o kojem zbori papa – a i to bi, dok se gleda u ogledalu, morao sebi priznati – ne bi pravio razlike među ljudima, neovisno o tome kako se Bogu mole i kojoj naciji pripadaju. A ako, na koncu, to već čini, morao bi sebi priznati da unutar izabranih s Bogom nema veze žrtvovanje jednih da bi se raj na zemlji stvorio za druge – da s Bogom nema veze žrtvovanje Hrvata i katolika Bosne kako bi se ovozemaljska sreća osigurala onima iz Hercegovine.

Bogzna kakvim kršćanskim čipom, ili hrišćanskim ako mu je tako draže, onim o kojem ovih dana zbori papa Franjo, pohvaliti se ne može ni još jedan do jučer ekstremni bezbožnik – lider SNSD-a. Koji u međuvremenu doživi takvu metamorfozu da se gotovo svaki u Boga dan, i pred kamerama i mimo njih, s tri prsta lupa po čelu i prsima – kao da želi poslati poruku kako je Svevišnjemu bliži čak i od patrijarha Irineja. No, ni njemu se ne staje pred ogledalo – a da to učini đavolje lice bi, siguran sam, vidio u vlastitomu. Jer, tamo bi mu se ukazala i Bobar i Pavlović banka, i autoput i Boska, i telekom i elektroprivreda – sve u čemu je počinjen kriminal, a u vezi s čim, kažu, nevin nije ni on sam. S kršćanskim čipom, potom, veze nema ni ignoriranje smrti tisuća zbog ideologije pobijenih – u Srebrenici prije svega, ali i Sarajevu, Prijedoru, svim drugim mjestima ove zemlje – i to samo zato jer nisu pripadnici istog naroda i iste religije kao on. S kršćanskim naukom, na koncu, doticaja nema ni svakodnevno zavađanje sirota svijeta kako bi se ostvario vlastiti politički naum – ili kako bi se, što tvrde drugi, preko leđa sirota svijeta u drugi plan potisnulo vlastita nedjela zbog kojih se, svugdje gdje ima države, završava na jednom te istom mjestu, zatvoru.

Treći u bosanskohercgovačkom etnotronošcu bi mogao pomisliti kako se poruke Svetog oca ne tiču i njega – kao eto, ono što je zborio u vezi je s kršćanima, ne i pripadnicima drugih religija. No, neće ići. Jer, poglavar Katoličke crkve zbori o vjernicima, a religijska pripadnost i način izražavanja štovanja prema Božjjoj riječi je sekundarna. Što se, pak, toga, dakle življenja vjere tiče, i lider SDA bi se, ako bi stao pred ogledalo, zgrozio nad onim što bi vidio. U vlastitoj bi, recimo, zbog života kakav živi, vidio facu sotone. Zašto? Zato što govori jedno a čini drugo, što mu, kao i prethodnima, strano nije zavlačenje ruke u tuđe, pa i džepove onih koji ni sami nemaju od čega živjeti, što ni sam ne preza od zavađanja sirota svijeta kako bi njemu samu bilo bolje – u prilog čemu govore i najnovije mu političke akcije – da ne nabrajam dalje.

Ali, o papinim porukama nisu prisiljeni razmišljati samo opisani silnici BiH. U istoj mjeri i gotovo istim intenzitetom one dotiču i sve ostale u piramidi državne i političke moći ove zemlje – od općine do vrha državne vertikale – a i mimo nje dakako. Od nje, međutim, izuzeti nisu ni oni koji se nerijetko vole predstaviti „ovlaštenim“ posrednicima između Božje riječi i ovozemaljskog grešnog stvora. Ne jednom, prvi u vertikali Katoličke crkve zborio je i o njima – uključujući i one kojima je svakodnevno u Vatikanu okružen. Prisjetimo se, uostalom, propovijedi mu u vezi seksualnog zlostavljanja djece, prisjetimo se storije o Vatikanskoj banci i još koječemu – a sve to su primjeri vjerskog licemjerja, čak i u samom crkvenom vrhu.

Takvo licemjerje, nažalost, moguće je svjedočiti i na vlastitim nam geografskim meridijanima. Zar, recimo, vjersko licemjerje nije sudjelovanje u religijskim seansama s moćnicima u čijim životima se tako jasno prepoznaju i najnovije papine poruke? Zar licemjerje, potom, nije držanje lekcija drugima iz vrha lokalne Crkve koji se opiru principu segregacije, pa i one prema dijelovima vlastita vjerskog puka – a njih je bilo i ovih dana. Uostalom, na neke od njih od viška nije ni ovom zgodom podsjetiti.

Nije, kažu, vrijeme za izvlačenje već zaboravljenih karti s početka dvijetisućitih – onih, pojasnimo, kojima Biskupska konferencija 2005. godine predloži organizaciju BiH u četiri regije – jer, eto, od tada do danas priča se stubokom izmijenila. Prevedeno, umjesto tih danas je vrijeme za neke druge karte. Za izvlačenje danas već problematičnih karata, dodaju, nije dobivena ni dozvola svih biskupa – pri čemu se, očito je, misli na mostarskoga – usprkos čak i činjenici da su nešto slično iznesenom javno zborili i neki među njima, nadbiskup vrhbosanski i biskup banjalučki posebice.

Umjesto toga, zaključuju, važno je da se istrajava na evanđeoskim, principima pravedne BiH. Mada, kada se oni stave na stol, među devet ponuđenih barem tri-četiri više liče na luciferske nego na evanđeoske. Jer, osim što se pilatovski peru vlastite ruke, njima se i pruža potpora političkim sotonistima, vlasniku tahijevskog dvorca prije svega. Uostalom, uvjerite se sami. U kojem će se, kaže se, političkom okviru ti principi ostvariti, „s pomoću trećega ili još pokojega entiteta, regionalizacijom ili federalizacijom, ostavlja se mudrosti narodnih zastupnika koji su opskrbljeni izbornim legitimitetom“, dakle Tahiju 21. stoljeća, „zatim nositeljima izvršne vlasti na svim razinama kao i Hrvatskom narodnom saboru“ – onom, dakle, kojeg je oponašatelj Tahija formirao kako bi prašinu o nacionalnom konsenzusu i jedinstvu i vlastitu narodu i ostatku svijeta u oči osobno bacao. Poruka koje se postidio ne bi ni „veliki“ TV direktor iz okolice Sarajeva – i kojeg se, dojam je, u javnoj lekciji generalnom tajniku biskupske konferencijei gotovo pa pođonilo.

Dio papina vatikanskog okruženja s kojim započeh ovu priču, jer tamo se nerijetko i sami nađu, su i autori lekcija koje opisah. Kojom, međutim, srećom da se na njima i završava. No, oni su posijani uzduž i poprijeko – i Katoličke crkve i kršćanstva uopće. I u odnosu na njih pojedinac je nemoćan – pa taman bio i nasljednik Svetog Petra.

Papu Franju se, da zaključim, zbog onoga što čini može voljeti. I voli ga, siguran sam, sav normalan svijet – bio on vjernički ili nevjernički, i pripadao ovoj ili onoj religiji – baš kao što ga voli i moj sarajevski drug. Ali, kakva fajda? Jer, oni koji bi mu morali biti najjači vjetar u leđa na ovom svijetu nerijetko funkcioniraju po maksimi „psi laju, karavana prolazi“. I koji su od Božje riječi, koliko god se na nju pozivali, i sami svjetlosnim godinama udaljeni.

Slavo Kukić

Tačno.net

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close