Da se razumijemo, Bakir Izetbegović je odgovoran za mnoge stvari, ali stavljati ga u istu ravan i čak istu rečenicu sa “dvojcem” koji imaju svoje kormilare u susjednim državama, u najmanju ruku je netačno, nepošteno, nezrelo i nadasve neodgovorno.
Piše: Damir Rastoder
Dok Dodik posjećuje Zagreb a Čović divani sa Vučićem u Beogradu, politička i intelektualna elita u Sarajevu se svađa sama sa sobom. I naravno sa Izetbegovićem, unaprijed difamirajući i samu najavu susreta sa srbijanskim predsjednikom.
Selo gori a baba se češlja.
Koliko do jučer glavna tema je bila koliko smo blizu ili daleko od novog sukoba u Bosni i Hercegovini, da li su Dodikove prijetnje otcjepljenjem entiteta RS ozbiljne i hoće li međunarodna zajednica na sve to reagirati? Iako te opasnosti nisu prošle, već vjerovatno, samo odložene, ubrzo su Bošnjaci, po starom dobrom običaju, svoje “nišanske sprave” usmjerili prema svojima.
Pošto su Čović i Dodik i suviše daleko, uz to, prvi lukav, a drugi lud, onda je najkurentnije i najmodernije tražiti krivca u vlastitim redovima. Istovremeno, to je i najlakše, ništa ne košta, a možda i nešto vrijedi.
Da se razumijemo, Bakir Izetbegović je odgovoran za mnoge stvari, ali stavljati ga u istu ravan i čak istu rečenicu sa “dvojcem” koji imaju svoje kormilare u susjednim državama, u najmanju ruku je netačno, nepošteno, nezrelo i nadasve neodgovorno. I ne samo on, već nijedan bošnjački relevantni političar, bilo iz vlasti ili opozicije, ne zaslužuje da ih se upoređuje sa Dodikom i Čovićem, jednim koji otvoreno ruši državu i prezire Bošnjake i drugim koji sve to radi na nešto perfidniji način.
Pravo je čudo, gotovo pa i raritet, da narod koji je preživio genocid nije “izrodio”, poslije rata, nekog radikalnog, pomahnitalog i ostrašćenog svog Dodika, nego je uspio zadržati unutar sebe neophodni politički pluralitet, što je osnov za razvoj svakog demokratskog društva i da se odupre vjerskoj i nacionalističkoj radikalizaciji. Političko involviranje Katoličke crkve u Hrvatskoj i SPC u Srbiji je neuporedivo veće u odnosu na IZ u BiH. U obje susjedne države postoje stranke koje otvoreno koketiraju sa četništvom i ustaštvom, što, budimo pošteni, naročito važi za Srbiju, u kojoj je najveći dio političke scene krajnje desnih, nacionalističkih i hegemonističkih oprijedeljenja.
U Bosni ne postoji nijedna stranka, bošnjačka ili građanska koja bi se mogla označiti kao ekstremistička, a kamoli da na bilo koji način, makar i verbalno, ugrožava svoje komšije.
Ako se sve to uzme u obzir, praviti vještačku simetriju između Čovića i Dodika s jedne i Izetbegovića sa druge strane je moralno neprihvatljivo i politički krajnje štetno. A kao što vidimo, to postaje jedan odomaćen narativ koji se koristi u svakoj prilici kad se spomenu lideri HDZ i SNSD. Ako se ne spomene i onaj treći kao da se plašite da će vam neko prilijepiti etiketu bosnjačkog nacionaliste.
A taj treći treba i mora se spominjati u svakoj drugoj prilici, osim u ovoj u kojoj se izjednačava krivica na ravne časti između nacionalnih stranaka i njihovih lidera. Izetbegović je svakako odgovaran što puno ranije nije krenuo u diplomatsku ofanzivu sa ciljem ponovne internacionalizacije i vraćanja Bosne na međunarodnu mapu, što nije sklapao savezništva sa svim partnerima iz regiona koji su ugroženi velikosrpskom politikom, što nije, kao predsjednik najjače stranke, inicirao stvaranje jakog probosanskog fronta, što nije više angažirao bosansku dijasporu diljem svijeta, što BiH u ekonomskom i infrastrukturnom smislu sporo napreduje ili sto institucije ne funkcioniraju i tamo gdje nema srpske ili hrvatske opstrukcije.
O borbi protiv korupcije i kriminala da i ne govorimo.
Takva debata je potrebna bh. društvu.
Bosna je u najvećoj krizi od završetka rata i ujedno najvećoj opasnosti. Dodik odustati neće od svojih nakana, a Vučić se neće pretrgnuti da ga u tome spriječi.
Ono što je javno govorio, sada će u tajnosti pripremati.
Dodik je svoju političku poziciju do sada branio srpstvom, a svoj opstanak na vlasti branit će, ako zatreba, i novim sukobom. U toj igri na sve ili ništa, on računa da su mu dovoljne podrške iz Moskve i Beograda, ali ishod te bitke isključivo zavisi od odgovora Bošnjaka.
Najavljeni razgovor Izetbegovića sa Vučićem, nikako ne može štetiti, mada ne treba imati velika očekivanja od tog susreta.
Beograd kao mjesto sastanka bi u ovom trenutku bio potpuno pogrešan izbor, nakon što je Vučić na svom kanabeu već ugostio Dodika i Čovića. Taj kanal komunikacije bi trebalo stalno držati otvorenim, bez obzira što Vučić neće učiniti ništa konkretno na obuzdavanju razularenog Dodika.
I tokom rata devedesetih stariji Izetbegović je imao komunikaciju sa svojim neprijateljima sa Pala i Gruda.
Otuda je neobjašnjiva histerija intelektualne elite u Sarajevu zbog jednog, skoro pa neformalnog i reklo bi se uobičajenog susreta. Ne radi se o nikakvim pregovorima ili novom Dejtonu već, kako je bar najavljeno, razmjeni mišljenja i stavova o prilikama u BiH. Iznošenje pravno-formalnih argumenata protiv ovog susreta je samo dio unutrašnje političke borbe i ništa više od toga.
Uloga Beograda u svim ovim dešavanjima je neupitna i krajnje negativna. I oko toga ne treba imati bilo kakvu dilemu. Ali to je razlog više da se sa Beogradom priča. Kao uostalom i sa Zagrebom.
Nažalost, to će biti sudbina Bosne i u budućnosti.
Sa Izetbegovićem ili bez njega svejedno.
Politicki.ba
