Oni koji su pravili probleme teško mogu praviti rješenje

Premda mi je vrlo zanimljivo da nam je EU otvorila prozor, a ne vrata, što jednostavnom analogijom može značiti da možemo poviriti, ali ne i ući, siguran sam da su Štajnmajerove i Hemondove poruke „jedna korektna i dobronamjerna ponuda EU za brže pridruživanje BiH euroatlantskim integracijama” te da je sama „činjenica da je EU spremna mijenjati svoj dosadašnji, poprilično čvrsti okvir dosta zapanjujuća.

Ovo su, zapravo, prve prave obaveze koje se nameću našim političarima. To je, ustvari, “prava politika”, koja između redova govori u prilog dojmu da su „Evropljani masovne proteste bh. građana iz februara prošle godine shvatili mnogo ozbiljnije nego svi bh. političari zajedno“. Isto tako sam siguran da ćemo riječ „reforme” u narednim mjesecima čuti toliko puta dok ona potpuno ne izgubi smisao ili nam se ne smuči.

Nije nikakva tajna da je korupcija temeljni problem funkcioniranja svega u ovoj zemlji, ali i osnovni smisao i pokretač politike. Iz ove jednostavne činjenice slijedi da je u cilju sprečavanja korupcije, ključne reforme najprije potrebno napraviti u sudstvu i pravosuđu. Znajući da ove pošasti sigurno ne bi bilo da nema zaštitu politike, pa i međunarodne, kojima osigurava prilično siguran i pouzdan izvor finansiranja, postavlja se pitanje zašto bi neko mijenjao nešto što ga je dovelo i održava na vlasti, omogućava mu lagodan život, a međunarodnim pokroviteljima osigurava prilično bezbrižno knjiženje enormnih cifri za najobičnije šupljiranje.

Naime, ekonomske reforme o kojima je, ustvari, riječ, zahtijevaju ne samo političku odluku nego, prije svega, spremnost političara na osobno odricanje, a to je, moramo priznati, nezamislivo. Osim toga, činjenica da na političkoj sceni Bosne i Hercegovine već dugo nema ne samo novog, značajnog političkog subjekta, nego ni novog imena, govori u prilog tvrdnji da oni koji su uzrokovali probleme, teško da mogu uzrokovati rješenje. Nadalje, ekonomske i socijalne reforme koje bi za cilj trebale imati poboljšanje standarda građana, teško su ostvarive iz vrlo jednostavnog razloga: ekonomski odnosi u BiH u izravnoj su vezi s ličnim odnosima i vezama s političkim strankama, koje se bave isključivo zadovoljavanjem vlastitih potreba i luksuza i ispunjavanjem želja pripadnika međunarodne zajednice koji, opet, toliko puta smo se uvjerili, ovakvoj BiH do sada, najprije postavljali nejasna, neobjašnjiva i neispunjiva načela i uvjete koje bi, potom, naprasno ukidali ili mijenjali u skladu s interesima političkih faktora na domaćoj ili međunarodnoj sceni.

S druge strane, vladajuće strukture u BiH do sada nikada i ničim nisu pokazale da uopće shvataju ozbiljnost ekonomske i socijalne krize u kojoj se BiH nalazi i ponašaju se kao da još imaju vremena za političke igre i manipulacije čime se, izravno, dokazuje njihova socijalna nesvijest i neosjetljivost. Da nije tako, do sada bismo, u najmanjem, vidjeli personalne i kadrovske promjene unutar samih stranaka čime bi stranke pokazale da su makar svjesne da „riba smrdi od glave” i da se, u kritičnim momentima, ipak čisti upravo od glave.

Hemond i Štajnmajer u Sarajevu: Dobronamjerna ponuda

Do sada smo na sceni, htjeli to priznati ili ne, umjesto kompromisa, dogovora i poštivanja različitosti uglavnom imali nastavak rata, premda političkim umjesto ratnim sredstvima: silom, ucjenama i blokiranjem sistema. Političke elite, koristile su komplikovani ustavni i administrativni sistem za navodnu zaštitu nacionalnih interesa, ustvari kao izgovor za zadržavanje korumpiranog, klijentelističkog i elitističkog političkog sistema.

Pred bh. vlastima stoji vjerovatno najveći izazov u postdejtonskom razdoblju: ekonomski stručnjaci tvrde da su iduće četiri godine ključne za ekonomski oporavak zemlje, što podrazumijeva provedbu europskih reformi iz famoznog „novog pristupa Europske unije” u okviru kojeg je od ključne važnosti da bh. vlasti naprave učinkovit mehanizam koordinacije na svim razinama te započnu s usklađivanjem zakonskih propisa na cijelom teritoriju BiH, a pogotovo u oblasti Zakona o radu i Zakona o stečaju te ostalih rješenja iz oblasti pravosuđa. U istom kontekstu, balast predstavljaju i fiskalna i parafiskalna opterećenja kao i neučinkovita birokracija, a sve to doslovno tjera strane investitore od naše zemlje. Prema tom novom pristupu EU, ekonomski oporavak zemlje stavlja se na prvo mjesto, umjesto dosadašnjeg insistiranja na teškim političkim i ustavnim pitanjima.

Sve to treba voditi ojačavanju jedinstvenog ekonomskog prostora te stvaranju povoljnog poslovnog okruženja što je ključni preduvjet da uopće imamo izravna strana ulaganja u većoj mjeri, jer sa ovakvim administrativnim i ekonomskim prostorom teško možemo očekivati značajnije investicije. Treba li spomenuti da je riječ o isključivo stranim investicijama jer domaćih niti ima niti ih može biti, a o razlozima za tu situaciju svi već znaju sve! Što se tiče izravnih stranih ulaganja u našu zemlju, ona se posljednjih godina znakovito smanjuju. Mnogo je razloga za taj ključni element u pokretanju procesa zapošljavanja, no većina njih je političke naravi. Novi pristup EU, pak, otvara „prozor” za poboljšanje stanja, no sada je sve na nekoliko najsnažnijih političkih stranaka koje će formirati novo Vijeće ministara.

Nemoguće reforme

Dakle, Bosna i Hercegovina je u pravom „vrzinom kolu”: ekonomske i socijalne reforme od kojih zavisi budućnost zemlje mogu uzrokovati još gore socijalno stanje. Većina tih reformi nemoguća je bez znakovitih političkih reformi koje počinju i završavaju reformom Ustava BiH, sudstva i pravosuđa, za što niko, ni domaća ni međunarodna zajednica, nemaju ni spremnosti ni kapaciteta.

Siguran sam da će se riječ reforme u narednim mjesecima ponavljati toliko puta dok se svima ne smuči i/ili se potpuno obesmisli. A i sama priča o reformama je – već – besmislena. Zašto? Zato što zahtijeva toliko poteza koji, s jedne strane, ne bi zaobišli nikoga u ovoj zemlji, a, s druge, ne sumnjam da je iko od trenutnih političara spreman žrtvovati sve do sada stečeno, od pozicije do vlastitog materijalnog blagostanja samo da bi i drugima bilo makar djelimično dobro kao njemu, odnosno njima. Ako se pogledaju dosadašnji suštinski ciljevi vladajućih stranaka, čini se da su oni i ovaj put u velikoj mjeri već ispunjeni.

Autor: Edin Urjan KUKAVICA – www.avaz.ba