Ovog tjedna, u kojem se obilježava simbolična, 33. godišnjica ujedinjenja Njemačke, nemoguće je ne povući paralele s tim da je simboličko i fizičko rušenje jednog zida i ukidanja granice u srcu Europe rezultiralo podizanjem novih zidova i granica u jugoistočnoj Europi, tj. na Balkanu ili da budem do kraja precizan, na jugoslavenskim prostorima. Štoviše, upravo uoči promatrane godišnjice svjedočili smo još jednoj pokaznoj vježbi podizanja granica na Kosovu, a ne puno prije toga i tzv. spontanim demonstracijama na međuentitetskoj liniji u Bosni i Hercegovini, nakon koje je u javni prostor uvedena rasprava o tome ima li granice ili je nema. Pa da i tu budem precizan, u javnosti je legitimirano pitanje granica između entiteta kao tema, čime smo postali korak bliži njenom fizičkom ukazanju.
I nije sada ni vrijeme, ni mjesto za raspravu o tome da je kao jedna od posljedica pada Berlinskog zida bio i raspad Jugoslavije s popratnim ratovima.
Ono što, međutim, može biti tema jeste to da je to ujedinjenje donijelo nekadašnjem istoku Njemačke, tj. DDR-u ozbiljnu depopulaciju, deindustrijalizaciju i snažan porast čak i neonacističke desnice, a još nije donijelo standard nekadašnjih istočnih Nijemaca niti blizu standardu zapadnih Nijemaca. Drugim riječima, ujedinjenje nije provedeno nasilno i jeste provedeno uz neupitan konsenzus, ali njegov ishod sugerira da se prije radilo o anektiranju zapuštene kolonije ili periferije, nego o prirodnom stapanju jedne nacije u jednu državu. Ne treba stoga ni čuditi da je nakon svega i s punom sviješću o takvom ishodu čak preko 50% nekadašnjih građana DDR-a izjavilo da su sretni što su živjeli u toj državi. I to STASI-ju i neslobodama unatoč.
Ono što bi u kontekstu ovog pitanja bilo zanimljivo jeste anketirati nekadašnje građane SFRJ o istom pitanju, pri čemu je racionalno povjerovati kako bi odgovor bio isti. No, takav odgovor ni u kojem slučaju ne utječe na racionalnost političkih izbora danas.
Pojednostavljeno govoreći, kad god da je srpska zajednica na nekom prostoru, odnosno u nekoj od nekadašnjih jugoslavenskih republika, a danas samostalnih država, odlučila podizati barikade i naoružavati se tražeći izgovor o ugroženosti, to bi trajno unesrećilo i sam taj prostor i te republike i druge narode u njima, ali na koncu i Srbe na tom prostoru, s kojeg bi uglavnom nestajali.
I ako igdje treba potražiti dokaz kako se ni iz povijesti, pa čak ni iz vlastite traume ne može ništa naučiti, onda su to upravo naši prostori i navedeni primjeri.
Ukratko, sve je na ovim prostorima otišlo kvragu kad su se počele povlačiti granice, što isto vrijedi i za Njemačku, jer su bitne razlike između zapada i istoka tamo stvorene u času kad su te dvije države stvorene. Sve ono kasnije bila je samo posljedica tog čina, i to jednako čežnja za svijetom bez zidova i granica, koliko i nemogućnost da se desetljeća neravnomjernog razvoja društava saniraju.
Bosna i Hercegovina, Kosovo, pa i Srbija, imaju trenutačno možda i posljednju priliku da logiku podizanja granica, ratova, etničkih čišćenja i nerazumijevanja ostave iza sebe i krenu prema svijetu koji je, barem nominalno, još inspiriran ujedinjenjem Europe.
Birati pak neki drugi put, izolacije umjesto prožimanja, barikada umjesto razgovora i granica umjesto slobodnog prolaza je u krajnjoj liniji strahovito glupo i destruktivno.
I kao i uvijek, potpuno suprotno logici stvarnog života. Kad već pričamo o međuentitetskim granicama i tom stalnom prijetnjom otcjepljenjem Republike Srpske, ona je toliko besmislena i štetna po interese ljudi koji u tom entitetu žive da je potpuno nejasno zbog čega joj se oni sami aktivnije ne odupiru.
Uostalom, ako nas na koncu ičemu uči slučaj Njemačke, to je da umjetno postavljene granice i zidovi na koncu uvijek padnu, ma kolika sila stajala iza njihovog podizanja.
