AUTOR: IVO KOMŠIĆ
Stari Grci su prvi u tadašnjem zapadnom svijetu napravili razliku mitosa i logosa i tako omogućili razvoj nauke i filozofije.
Oni su prvi shvatili i spoznali da kosmos nije kaos nego logos (zakon i red), da njegova spoznaja nije mitos nego znanost. Oni su prvi shvatili da čovjekovo društvo i čovjekov život uopće nije rezultat rata mitoloških likova nego je kosmos u malom, da je mikrokosmos zapravo na sliku makrokosmosa.
U mitovima sile prirode su odvojene jedna od druge, ne uviđa se njihovo unutarnje jedinstvo i nužnost, ne uviđa se da su dio cjeline. Odvojene jedna od druge nadmeću se za međusobnu prevlast, svaka želi biti temeljni uzrok sveg događanja.
Tek grčki filozofi u jednoj supstanciji nalaze jedinstvo svega postojećeg. To jedno, supstancija, jedina je istina, sve drugo je mitologizacija. Grci su, dakle, utemeljili princip jedinstva koji postaje poslije, sve do danas, princip svih znanosti.
Promatrati danas društvene pojave i događaje, posebno ratne, iscjepkano i nepovezano, vodi ravno u mit koji jednu od povijesnih činjenica izdvaja kao temeljni uzrok sveg događanja.
Vojna akcija ”Oluja” jedna je od povijesnih činjenica. Svake godine se obilježava kao zaseban događaj, neovisan od tadašnje vojne i političke cjeline. S jedne strane se obilježava kao velika vojna pobjeda, s druge strane kao veliko stradanje nedužnog naroda.
Jedinstvo događaja je nemoguće jer je sagledan u apsolutiziranim suprotnostima.
S jedne strane događaj se slavi kao osmišljena vojna akcija, kao najviši domet vojne mudrosti i strategije, te kao najviši izraz hrabrosti i požrtvovnosti svih njenih sudionika.
S druge strane, ”Oluja” se obilježava kao tragedija nevinog naroda koji je žrtva vojne razularenosti. Tako se neprijateljstva i političke napetosti dviju država, konačno dvaju naroda koji žive u susjedstvu ili čak zajedno, održavaju stalno i postaju temelj aktuelne politike.
Teško je odvagnuti tko je glasniji u tome, tko je rječitiji u pretvaranju prošlosti u temeljno određenje i uzrok budućnosti. Ni jedna ni druga strana ne želi taj povijesni događaj promatrati u cjelini onih događaja koji su bili odrednica onog vremena. I jedna i druga strana mitologizira one činjenice koje joj odgovaraju, izdvajaju ih i promatraju kao temeljni uzrok ne samo tog vremena nego i današnjeg.
Te izdvojene činjenica, bilo da su realne ili izmišljene, dobile su status mitoloških bića, bogova koji se međusobno bore za ljudske stvari. Ratna sreća je promjenljiva, pobjeđuju sad jedni sad drugi, tko je glasniji i uvjerljiviji. Uglavnom stradaju oni koji u njih vjeruju.
Ne treba velika mudrost da bi se shvatio smisao i povijesna uloga ”Oluje” za obje strane. Postoji veliki broj izvora i provjerenih činjenica iz kojih je vidljivo da se radi o dobro usaglašenom i koordiniranom događaju.
Inače, ne bi se moglo objasniti kako je tako opsežna vojna akcija, s mnogo učesnika, trajala samo tri dana (od 4. do 7. avgusta), kako se tako brzo i bez velikih žrtava moglo napredovati i osvajati teritoriju, kako se tako veliki broj naroda, civila, mogao politički pripremiti, praktično spakovati i pokrenuti na egzodus itd. Jedan visoki funkcioner RS-a me je nakon ”Oluje” uvjeravao da su njihovi oficiri navodili u nekim područjima hrvatsku artiljeriju (?).
Nije to rezultat nikakvog genijalnog uma, niti nekog vojnog stratega. ”Oluja” je dogovorena vojna akcija. Ne radi se samo o dogovoru objedinjavanja vojnih snaga koje su sudjelovale s jedne strane, nego o dogovoru s drugom stranom, ”neprijateljskom” stranom.
S jedne strane ”Oluja” je dogovorena u Splitu, 22. jula 1995. godine, Splitskim sporazumom, koji se u današnjim interpretacijama također ne uzima u svom činjeničnom stanju. Previđa se, ili izostavlja, da je to bio dogovor dviju država, Republike Hrvatske i Republike BiH, u ome su sudjelovali i funkcioneri već formirane Federacije BiH.
Međutim, Federacija nije imala status države, taj status je imala međunarodno priznata Republika BiH. Predstavnici Federacije su bili članovi državne delegacije. Dogovor je omogućio djelovanje združenih snaga HV-a, HVO-a i Armije BiH.
Jedinstven cilj je bio osloboditi dijelove RH i Republike BiH od vojne okupacije koju je izvršila bivša JNA zajedno s paravojnim formacijama iz Srbije i vojske paradržavnih tvorevina RS-a i Republike Srpske Krajine.
”Hrvatska strana” u okviru ”Oluje” potencira oslobađanje Bihaća kao da je cijela akcija bila usmjerena na to. U Hrvatskoj je postao službeni stav da je ”Olujom” oslobođen Bihać i da je to uradila HV. To ponavljaju svi, i vladajući i opozicija.
Zaboravlja se ili izostavlja da je Bihać i cijela Bihaćka krajina bila u dvostrukoj blokadi: s jedne strane vojska RS-a, s druge strane vojska Autonomne pokrajine Zapadne Bosne Fikreta Abdića. Abdića i njegovu vojsku izravno je podržavao, i politički i logistički, Franjo Tuđman.
Dakle, u sklopu ”Oluje” Hrvatska je samo uklonila blokadu Bihaća koju je podržavala i održavala. HV na tom području uopće nije ušla u BiH nego su snage Prvog korpusa Armije BiH i HV-a spojile se na granici dviju država. HV je oslobađala svoju teritoriju, a ne teritoriju BiH.
S druge strane, srpska politika ”Oluju” smješta u svoju političku strategiju. Komemoracija nevinim žrtvama ”Oluje” se priređuje kao zasebna činjenica, izvan konteksta, da bi se mitologizirale žrtve i gradila politička strategija.
Ne postavlja se nikakvo prethodno pitanje o Republici Srpskoj Krajini, o zločinima koje je počinila, o izmanipuliranom narodu koji je stajao iza nje i koji se najednom našao na ratnoj vjetrometini, bez ikakve zaštite. Ne postavlja se pitanje tko je narod pokrenuo, kuda i zašto.
Žrtve su dio cjeline događanja, dio političke cjeline. Izdvojene iz nje su samo elementi mitologizacije. Ta cjelina je dogovor Tuđmana i Miloševića.
HV je izvršila zločin nad civilima, ali se mora znati da su okolnosti u kojima se to desilo dogovorene.
Milošević ih je žrtvovao jer se čvrsto držao dogovora s Tuđmanom da će Hrvatsku osloboditi Srba, da će ih svesti na beznačajan manjinski broj. Milošević je taj narod podigao na pobunu protiv hrvatske države, naoružao ga i ohrabrio, a onda ostavio i u bezizlaznoj situaciji jedino što je ponudio jeste preseljenje.
S jedne strane, oni su profitirali jer su za Zagoru dobili plodnu Posavinu. Njega nije brinulo to što taj narod čupa iz korijena i presađuje u područja na kojima nisu naučili živjeti.
Sam je nakon ”Oluje” rekao u jednom intervjuu da im nije htio pomoći, da ih nije želio zaštititi. Jedino nije objasnio zašto ih je doveo u tu situaciju. Konačno, čije su žrtve ti ljudi? Samo vojske koja je učestvovala u ”Oluji”? Ona ni u kom slučaju nije smjela ubijati te ljude, ali se također nije smjela dovesti u poziciju da to može uraditi.
Dogovor Tuđmana i Miloševića je uključivao još nešto. Trebalo je osigurati u toj općoj ratnoj pometnji opstojnost preseljenih, trebalo im je trajno osigurati dogovorenu teritoriju na kojoj će živjeti.
Radi toga je Tuđman odabrao na splitskom dogovoru pravac kretanja HV-a i HVO-a prema Banjoj Luci. On je zauzeo onu teritoriju koju je prethodno dogovorio s Miloševićem i koju je trebalo čuvati od Armije BiH. Da je pred Banju Luku došao Prvi korpus Armije BiH on bi u nju ušao. Ali tada bi propao njihov sporazum.
Cijeli kaos oko ”Oluje” otkriven je u Daytonu.
Kada je trebalo za entitete BiH utvrditi teritoriju u omjeru 51:49 posto, nastao je problem jer je vojska RS-a držala pod svojom kontrolom samo oko 35 posto teritorije BiH.
U tom trenutku se Tuđman pojavljuje kao čovjek koji spašava pregovore i povlači HV i HVO s dostignutih pozicija u ”Oluji”. Jedino izuzima Grahovo, Glamoč i Drvar jer po sporazumu s Miloševićem, i po sporazumu Bobana i Karadžića u Grazu, ova područja su zamijenjena za Posavinu.
Dakle, oko ”Oluje” kao dogovorene vojne akcije nema nikakvih nedoumica i nejasnoća. Nažalost, vojska koja je bila uključena u nju s obje strane, nije znala o čemu se radi, to su znali samo najviši zapovjednici.
Zbog toga su mnogi stradali bez ikakve potrebe. Oni koji su branili teritoriju izginuli su za teritoriju koja je ionako vraćena, oni koji su osvojili teritoriju izginuli su za ono što su na kraju izgubili. Samo su smrti bile iskrene. Nitko od njih nije mogao ni slutiti da je žrtvovan. Oni su zaslužili komemoraciju, ali bez mitologizacije.
Ono što je nejasno u ”Oluji” to je ponašanje međunarodne zajednice. Kako je ona dozvolila ove nevine žrtve i kako je mogla sve hladnokrvno promatrati. Ona je također dio cjeline u kojoj se sve zbivalo.
Kada se u Splitu dogovarala ”Oluja”, netko je s bosanske strane naglas pitao: Što će na sve ovo reći međunarodna zajednica? Tuđman se nasmijao i odgovorio: Ona vam sjedi iza leđa.
Kada smo se okrenuli imali smo što vidjeti: iza naših leđa sjedili su tadašnji ambasador SAD-a u Hrvatskoj, Peter Galbraith, i Christian Schwarz-Schilling, medijator provedbe Vašingtonskog sporazuma u Federaciji BiH. Između njih sjedio je Ivo Sanader i prevodio sve što se za stolom izgovaralo i dogovaralo.
autograf.hr
