Olafur Grimson: “Ekonomija nije eho banaka. To je zajednica naroda. Ako se on ne osjeća snažno, potpuno je nebitno koju poresku mjeru usvojite”

Ledeno ostrvo na obodu Arktika, koje je 10 kvartala zaredom pretrpjelo smanjivanje BDP-a, iznenada se našlo na stabilnoj putanji.

(Buka)

Stabilnost je uslijedila poslije sedam kvartala rasta u prosjeku 2,5 odsto godišnje, čime se može pohvaliti malo koja evropska država.

Stopa nezaposlenosti je opala na nešto ispod pet odsto i povjerenje se vraća.

BBC piše da je oporavak od ekonomske krize dokazuje kakav je karakter Islanđana.

“U suštini smo i dalje nacija poljoprivrednika i ribara”, kaže predsjednik Islanda Olafur Grimson, koji je na funkciji od 1996. i koji je dva puta odbijao da potpiše zakon kojim bi Britaniji bilo isplaćeno skoro tri milijarde eura duga kada je propao bankarski sektor Islanda, primoravši britansku vladu da obešteti svoje štediše koji su imali račune u banci Ajssejv.

“Ekonomija nije eho banaka. To je zajednica naroda. Ako se on ne osjeća snažno, potpuno je nebitno koju poresku mjeru usvojite”, kaže Grimson.

Međutim, nije sve prošlo tako bezbolno – naprotiv. Makroekonomska statistika krije kako stvarno žive obični Islanđani. Veći porezi, kresanje troškova i talas oduzimanja imovine mnoge je doveo do očaja.

Hiljade ljudi koji su uknjižili hipoteku u stranim valutama kada je islandska kruna bila jaka odjednom su otkrili da njihova imovina vrijedi mnogo manje, a da se suma koju vraćaju – uvećala.

“Otplaćivao sam 150 mjeseci i dugujem mnogo više nego što sam pozajmio. Pozajmio sam 35 hiljada eura a sada dugujem 57 hiljada. A već sam otplatio skoro 30 hiljada eura za ovih 12 i po godina”, kaže IT specijalista i lovac na irvase Teodor Magnuson.

Krah najvećih islandskih banaka 2008. povukao je za sobom javne finansije i izazvao najgoru ekonomsku krizu od II svjetskog rata. Vrijednost krune je opala za 50 odsto, nezaposlenost, do tada nepoznata pojava, porasla je na 10 odsto a novac se odlivao iz zemlje alarmantnim tempom.

Međutim, Islanđani su odlučili da se protiv krize bore na sopstveni, jedinstven, i donekle neobičan način. Uvedena je kontrola kapitala – zabranjena na jedinstvenom tržištu Evropske unije – kao bi se zaustavio odliv gotovine.

Uvedeno je skoro 100 novih poreza i skresana potrošnja, a vlada je pustila privatne banke, koje su izazvale krizu, da se ugase. Investitori su izgubili sve, što je značilo i da poreski obveznici nisu opterećeni bankarskim dugom.

Odmah je usledio odgovor. Island je postao otpadnik međunarodne finansijske zajednice i njegov kreditni rejting je snižen na bezvrijedan.

Međutim, usred mračne i hladne zime 2010, nešto se dogodilo. Islandski izvoznici, koji su se mučili da angažuju kvalifikovani kadar je su ih banke koje daju bonuse deceniju otimale, dobili su inžinjere, naučnike, IT stručnjake i intelektualce koji su im bili potrebni.

Predsjednik Islanda poručuje da Britanija može učiti iz iskustva Islanda tako što će prekinuti zavisnost od bankarstva i finansija, koji odvlače talente od produktivnijih delova ekonomije.

U analizi britanskog javnog servisa se navodi da je Island na više načina žrtva svog uspeha. Njegov životni standard je i dalje veoma visok i, kako bi ga sačuvao u svijetu postekonomske krize, mnogi rade dva ili tri posla. Radna nedjelja od 60-70 časova nije neobična pojava.