Josip Poljan, Isus razgoni trgovce iz Hrama
Ideal i uzor kršćanske duhovnosti ne mogu biti oni koji vladaju sobom, oni koje ništa ne može „izbaciti“, koji se lako ne uzbuđuju i sve pasivno promatraju. Drugim riječima, duhovnost ne može biti zamjena za hrabrost djelovanja i proročko razotkrivanje zla i svake nepravde
Iz psihologijskog motrišta srdžba spada u osnovna čuvstva i, kao i ostala čuvstva, teško ju je definirati. Srdžba je obično izazvana različitim zaprekama koje nam se ispriječe u situacijama kada smo osobito motivirani za postizanje određenog cilja. Ona je redovito praćena intenzivnim fiziološkim reakcijama (povišenje pulsa i krvnog tlaka, pojačano lučenje adrenalina i dr.) kao i karakterističnim ponašanjem (vikanjem, udaranjem šakom o stol i slično). Za psihofizičko zdravlje dobro je izražavati (a ne potiskivati) emocije kao što su ljutnja, srdžba ili bijes, ali tako da pritom ne postanemo nehumani i nepravedni prema drugima. Danas se to naziva: emocionalna inteligencija. Ona znači prepoznavanje osjećaja, upravljanje osjećajima, snalaženje u ljudskim odnosima.
U kršćanskoj duhovnoj tradiciji srditost spada među sedam glavnih grijeha koje je u 4. stoljeću klasificirao Evagrije Pontski, a potom i Ivan Kasijan i papa Grgur Veliki. Srditost koja prerasta u nasilje može zahvatiti, odnosno raniti sve konstitutivne elemente jedne osobe, njezino tijelo, psihu i duh. Slijepi, nerazumni bijes, opasan je i razoran porok kojega se valja čuvati (usp. Ps 37,8; Ef 4, 26).
Sveto pismo, međutim, jasno razlikuje Božju i ljudsku srdžbu, kao i pravednu i nepravednu srdžbu. Pravedni bijes može biti srdita reakcija na nepravdu, na zatvaranje očiju pred zlom ili pred drugim grijesima. Vrlina je to koju su posjedovali biblijski proroci i sam Isus. Kako bismo se u to uvjerili dovoljno je pročitati šest „Jao vama!“ proroka Izaije izrečenih protiv pokvarenosti društva svoga vremena (usp. Iz 5, 8-25), ili pak sedam „Jao vama!“ koje je Isus izrekao na račun licemjernosti pismoznanaca i farizeja (usp. Mt 23, 13-32). Od Izaije do Malahije, biblijski su proroci osuđivali gospodarski kriminal i korupciju, naviještali Boga koji je na strani siromašnih i običnih ljudi te raskrinkavali lažljivost kulta. Prorok Amos smatra bogoštovlje naočigled u nebo vapijuće nepravde bogohulnim. „Mrzim i prezirem vaše blagdane i nisu mi mile vaše svečanosti… Uklonite od mene dreku svojih pjesama, neću da slušam zvuk vaših harfa.“ Prije svakog slavlja dolazi ono odlučujuće: „Pravda nek’ poteče kao voda i pravica k’o bujica silna“. (Am 5, 21-24) To je srdita, stroga, ali utješna proročka poruka. Ona svjedoči o unutarnjoj vatri za bolji i pravedniji svijet. Čak i takozvani „psalmi proklinjanja“ koje uvijek treba vidjeti na pozadini hebrejskog načina razmišljanja i izražavanja, verbaliziraju stanje ogorčenosti koje obuzima molitelja zbog bezakonja i društvene nepravde, ali i poziv da se osveta ipak prepusti Bogu (Ps 58).
I sam Isus koji je za sebe rekao da je „krotka i ponizna srca“ (Mt 11, 29) nije se ustručavao uzeti bič u ruke da bi istjerao trgovce iz Jeruzalemskog hrama: bez ustezanja i taktiziranja napada korumpirani sustav u kojemu se vjera podredila trgovačkim zakonima
I sam Isus koji je za sebe rekao da je „krotka i ponizna srca“ (Mt 11, 29) nije se ustručavao uzeti bič u ruke da bi istjerao trgovce iz Jeruzalemskog hrama: bez ustezanja i taktiziranja napada korumpirani sustav u kojemu se vjera podredila trgovačkim zakonima (usp. Iv 2, 13-17; Mt 21, 12-13; Mk 11, 15-17; Lk 19, 45-46). Isusova srdita reakcija stvara poteškoće nekim vjernicima jer ju je teško pomiriti s njegovim nenasilnim radikalizmom Propovijedi na gori. Ako, međutim, vjerujemo u Božje utjelovljenje, u to da je u Isusu ljudska narav bila savršena, a u isto vrijeme i potpuno slična našoj naravi u svemu osim u grijehu, tada je shvatljiva Isusova reakcija na opisanu situaciju. Isus se ne ponaša poput stoika koji se nikada ne uznemiruju. On reagira na ljudske opačine i poziva na ispravnu vjerničku praksu. Ako je, da parafraziramo Isusa, po Božjem naumu određeno da se caru dadne ono što je carevo, a Bogu ono što je Božje (Mk 12,17), tada i čovjeku treba dati ono što mu pripada: osobno dostojanstvo, pravo i pravednost.
Prava je svrha „svete srdžbe“ uvijek etička: Božja riječ poziva vjernike da bez oklijevanja stanu na stranu pobjede dobra, pravde i istine. U tom svjetlu valja razumjeti biblijski antropomorfizam „Božje srdžbe“ koji na slikovit način samom Bogu pripisuju čuvstva srdžbe ili gnjeva zbog zlodjela koja čine ljudi na zemlji. Uvijek je namjera svetih pisaca istaknuti moralne crte biblijskog Boga, koji nije poput poganskih idola ravnodušan prema etičkim zahtjevima, kršenju zakona, ponižavanju siromašnih i podmuklim igrama moći ovozemaljskih silnika. „Pred činjenicom Boga nošena žestokom strašću razum se buni i želi božanstvo očistiti od osjećaja za koje smatra da su njega nedostojni.“ (Rječnik biblijske teologije, 1259.) Govor o Božjoj srdžbi, međutim, potvrđuje njegovu svetost koja se ne miri s ljudskim grijesima i poziva na obraćenje.
Zbog svega toga ideal i uzor kršćanske duhovnosti ne mogu biti oni koji vladaju sobom, oni koje ništa ne može „izbaciti“, koji se lako ne uzbuđuju i sve pasivno promatraju. Drugim riječima, duhovnost ne može biti zamjena za hrabrost djelovanja i proročko razotkrivanje zla i svake nepravde. Vlade provode genocide, velike korporacije uništavaju one čiji se interesi sukobljavaju s njihovima, teroristi uključuju nevine ljude u svoje ratne igre, organizirani kriminal i korupcija nameće se nasiljem i ulijevanjem straha. Na svakoj razini, sve vrvi neljudskim postupcima, a većina vjernika iz puke ravnodušnosti, konformizma ili straha, reagiraju slabo i nedjelotvorno. Kritizirajući takvu „duhovnost bijega“, Thomas Merton piše: „Ravnodušnost i bešćutnost više se ne mogu prodavati pod ‘sabranost’, a kukavičko povlačenje ne može kao ispriku navoditi da je to žrtva i pobožan čin. Pasivnost se više neće računati kao ‘vjera’ ili ‘prepuštanje’.“ (Život i svetost, 121.)
Opravdana srdžba brani humanost i ljudsko dostojanstvo, etičke vrijednosti koje su ugrožene onda kada se ništa ne radi da ih se zaštiti, onda kada čovjek ostaje indiferentan prema projektima, strukturama i ideologijama koje ih gaze
I previše je danas dobrih i pobožnih ljudi koji šute i pasivno promatraju što sve rade razne vrste „gangstera“ na zemlji. Oni nisu možda sami nepravedni, ali svojom šutnjom zaštićuju nepravdu. Jer, onaj koji promatra a ne djeluje, postaje sukrivac. Zbog šutnje onih koji sebe smatraju dobrima, zlo se širi. Zato izbjegavanje sukoba nije uvijek znak razuma, mirotvorstva, ili tobožnje strpljivosti i opuštenosti. Izbjegavanje sukoba može biti i slabost, nedostatak svete smjelosti i padanje u ponor vlastite nijemosti. Opravdana srdžba brani humanost i ljudsko dostojanstvo, etičke vrijednosti koje su ugrožene onda kada se ništa ne radi da ih se zaštiti, onda kada čovjek ostaje indiferentan prema projektima, strukturama i ideologijama koje ih gaze.
Društvene su mreže u naše doba preplavljene emocijom bijesa. Mnogi su uvjereni u moć bijesa u traženju pravde. Turska novinarka i politička disidentica Ece Temelkuran s pravom inzistira na potrebi pažnje (usp. Zajedno: 10 odabira za bolju sadašnjost, 65-77). Umjesto da gubimo vrijeme izbacujući bijes na društvenima mrežama, smatra ona, borba za pozitivne političke i društvene promjene ovisi o tome koliko dugo možemo održati nepomućenu pažnju, a ne koliko smo ljuti ili koliko glasno vičemo. Nemamo više vremena za ovacije samom bijesu, nego valja posvetiti pažnju potezima moćnih. Samo ispravno usmjerena pažnja može poništiti sve pokušaje stvaranja namjerne društvene rastresenosti dajući nam sposobnost da pogled fokusiramo na srž problema. Pravedni bijes mora se pretočiti u nepokolebljivu pažnju i u dosljedno zajedničko djelovanje, u otpor prema rastresenosti koja nas priječi da budemo istinski solidarni prema onima oko sebe koji nečujno pate iza svojih usiljenih osmijeha.
Anđelko Domazet, polis.ba
