-TopSLIDEKultura

Odnos između klasifikacije nauka i jedinstva i integracije znanja

Piše: Fathi Hasan Malkawi

Osim toga, postoji jedan islamski diskurs o jedinstvu znanja zasnovan na duhovnom iskustvu. Ovaj diskurs posmatra znanje s tradicionalnog stajališta, kog su formulirale civilizacije Istoka unutar jednog metafizičkog okvira, zasnovanog na principima izvedenim iz bezvremenog učenja o Božijoj objavi u njenim različitim oblicima. S obzirom da je tako, tradicionalne nauke uživaju svetost izvedenu iz svetosti sâme prirode, koja svoju svetost izvodi iz objave, jer je Priroda sastavljena od Božijih znakova. Stoga, znanje koje ljudi stiču o svijetu i znanje koje dobivaju od Tvorca čini jednu cjelinu. Čak su i korijeni metodologija ovih nauka isti. Stoga, znanje dostupno ljudskom mišljenju kroz mističku (sufijsku) filozofiju otvara brojne mogućnosti zato što ono, budući da je u konačnici povezano s Bogom u Njegovoj transcendenciji, uspostavlja vezu između svih aktivnosti koje se znanja tiču, a na kojima se misao angažira. Ovaj filozofski, sufijski diskurs usvojila je grupa savremenih učenjaka, među kojima su Seyyed Hossein Nasr, Syed Muhammad Naquib al-Attas, Mehdi Golshani i njihovi učenici u Maleziji, Iranu, Turskoj i Sjedinjenim Američkim Državama.

U kontekstu islamskog diskursa o jedinstvu znanja, mnogi su muslimanski učenjaci u prošlosti govorili o potrebi očuvanja jedinstva nauka i znanja općenito, zbog činjenice da su sve one povezane s jednim jedinim izvorom, tj. Bogom Svemoćnim. Ova se veza prepoznaje bez obzira da li je znanje u formi objavljenih tekstova ili informacija koje ljudi, zahvaljujući sposobnostima datim od Boga, mogu sticati putem istraživanja i traganja. Dovoljno je u tom smislu spomenuti el-Gazalijeva, Ibn Rušdova i Ibn Tejmijjina nastojanja.

U modernom dobu, nasuprot tome, suočeni s neprevaziđenom naučnom i industrijskom superiornošću Zapada, brojni muslimanski intelektualci padaju pod uticaj zapadnih ideologija koje postavljaju barijere između nauke i religije. Zbog toga je veliki broj savremenih muslimana preuzeo zadatak uklanjanja opasnosti koju nosi odvajanje islama od nauke i ponovnog uspostavljanja životvorne veze između njih, zasnovane na principu jednoće Boga.

Problem se fundamentalno tiče integrativnog karaktera prirodnih i bioloških nauka. Aktuleni napredak u oblasti naučnog znanja i istraživanja u filozofiji nauke otkrio je međuovisnost, komplementarnost i sistematičnost savremenog naučnog znanja. Ovo je, potom, otkrilo potrebu da se aktivira ono što Ahmed Fuad Baša označava kao

… jedan univerzalni, obuhvatni stav prema različitim fenomenima univerzuma i života. Takav stav dovodi do toga da iščezavaju prividne barijere između različitih grana znanja, tako da pomiješane, integrirane nauke zauzimaju mjesto onih zasebnih, odvojenih. Zapravo, sve se one mogu obuhvatiti jedinstvenom uređenom strukturom… Jedan od najrječitijih primjera komplementarnosti i međuovisnosti modernih nauka jeste pojava kibernetike, koja je zasnovana na brojnim obrazovnim područjima, uključujući matematiku, logiku, mehaniku, fiziologiju i druge… Blizanačka obilježja komplementarnosti i sistematičnosti veoma su značajna zato što potvrđuju činjenicu da ljudsko znanje napreduje i razvija se u veličanstvenom skladu ka sve većoj apstrakciji i generalizaciji. Apstrakcija i generalizacija obilježja su koja karakteriziraju ljudsko mišljenje koje prožima vjerovanje u jednoću Boga, a koje se nalazi unutar okvira islamskog života i učenja.

Slično, Muzaffar Iqbal ističe potrebu spajanja riječi “islam” i “nauka”, tako da ne govorimo samo o vezi između njih, već o potpunom ujedinjavanju. Po Iqbalovom mišljenju, razlog za ovo jeste što nema smisla da se, u islamskom diskursu, govori o dva odvojena i neovisna puta ka istini. Čak i kada postoje različiti putevi iskazivanja jedne istine ili različiti načini da se do nje dođe, oni su i dalje spojeni jedan s drugim preko glavnog čvora s ujedinjujućom funkcijom.

Ismail el-Faruki, zajedno sa školom islamizacije znanja koja se razvila u Međunarodnom institutu za islamsku misao, te neki univerziteti i istraživački centri, smatraju da je kriza s kojom se suočava savremena muslimanska zajednica posljedica podjele koja je napravljena između religijskog i sekularnog obrazovnog sistema. Po el-Farukijevom mišljenju, teško da će muslimanska zajednica imati koristi od savremenih nauka u njihovom sadašnjem obliku, bile one humanističke, društvene, pa i prirodne. Razlog za ovo je što iako sve ove nauke predstavljaju aspekte jednog integriranog shvatanja istine, svijeta i historije, tretiraju se kao da su nešto strano islamu. Zato, rješenje krize leži u ujedinjavanju tradicionalnog islamskog obrazovnog sistema i savremenog sekularnog obrazovnog sistema u jedinstven sistem koji ujedinjuje najbolje od oba. Iz takvog jednog spojenog sistema iznjedrit će se znanje koje nude različiti sistemi, time što će se ono formulirati s islamskog stajališta, to jest, time što će se ono islamizirati.

Težeći istom kulturnom cilju za muslimansku zajednicu, ali u drugačijem značenju od onog koje koristi škola islamizacije znanja, Ziauddin Sardar – skupa s nekim svojim saradnicima u grupi koja će postati poznata kao idžmalijska škola – priključio se diskusiji o jedinstvu i integraciji znanja. Prema idžmalijskoj školi, sve nauke, uključujući i prirodne, društveni su konstrukt i funkcionalnog karaktera; to jest, one su alati i sredstva djelovanja a vrijednost im se određuje prema praktičnoj upotrebi. Prema ovoj školi, nauke proizilaze iz posebnih pretpostavki o istini i čovječanstvu, kao i o odnosu između ljudi i prirode. Osim toga, s obzirom na to da svaka civilizacija stvara vlastite nauke, sve moderne nauke su, znači, zapadne nauke. Prema tome, bit će teško izgraditi islamske nauke bilo gdje, osim u islamskom kulturnom okruženju, u jednom procesu kojim će se uspostaviti integrativne veze između njegovih različitih komponenti.

Osim toga, postoji jedan islamski diskurs o jedinstvu znanja zasnovan na duhovnom iskustvu. Ovaj diskurs posmatra znanje s tradicionalnog stajališta, kog su formulirale civilizacije Istoka unutar jednog metafizičkog okvira, zasnovanog na principima izvedenim iz bezvremenog učenja o Božijoj objavi u njenim različitim oblicima. S obzirom da je tako, tradicionalne nauke uživaju svetost izvedenu iz svetosti sâme prirode, koja svoju svetost izvodi iz objave, jer je Priroda sastavljena od Božijih znakova. Stoga, znanje koje ljudi stiču o svijetu i znanje koje dobivaju od Tvorca čini jednu cjelinu. Čak su i korijeni metodologija ovih nauka isti. Stoga, znanje dostupno ljudskom mišljenju kroz mističku (sufijsku) filozofiju otvara brojne mogućnosti zato što ono, budući da je u konačnici povezano s Bogom u Njegovoj transcendenciji, uspostavlja vezu između svih aktivnosti koje se znanja tiču, a na kojima se misao angažira.

Ovaj filozofski, sufijski diskurs usvojila je grupa savremenih učenjaka, među kojima su Seyyed Hossein Nasr, Syed Muhammad Naquib al-Attas, Mehdi Golshani i njihovi učenici u Maleziji, Iranu, Turskoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Jasno je da su ovi pogledi zasnovani na meditativnoj filozofiji i, kao takvi, idu dalje od etičkih odrednica djelovanja u svijetu, ka jednoj metafizici, koja prirodu motri kao biće s duhovnim značajem. Shodno tome, u ovoj filozofiji smatra se da savremena nauka kojoj nedostaje smisao za sveto vodi čovječanstvo na rub bezdana. S tim su stavom saglasni su mnogi učenjaci koji, iako je njihovo mišljenje poniklo iz sasvim drugačije analitičke filozofije, imaju ista predviđanja o sudbini koja čeka ljudsku rasu na planeti Zemlji, a u svjetlu predviđenih, nepredviđenih i nepoznatih problema.

Odnos između klasifikacije nauka i jedinstva i integracije znanja

Rad na klasifikaciji nauka povezan je s pitanjem jedinstva i integracije znanja. Muslimanski učenjaci koji zastupaju raznovrsne intelektualne trendove – među njima filozofi, teolozi, vodeći sufijski mislioci, pravnici, historičari i drugi – težili su da otkriju red koji se nalazi u osnovi razičitih područja znanja i odnosa među njima.

Klasifikacija nauka jedan je od najvažnijih ključeva za razumijevanje islamskog intelektualnog naslijeđa. Stoljećima muslimanski naučnici čine napore u ovom području, a na njih se može gledati kao na pokušaje da se rasvijetle različite veze između nauka, budući da te veze čine kriterije za klasifikaciju. Klasifikacija prirodno teži da se usredotoči ili na elemente sličnosti i jedinstva, ili na elemente kontrasta i raznolikosti, mada je u nekim slučajevima potreban fokus na oboje.

Ideja klasifikacije nauka ukorijenjena je u antičkoj historiji. Jedna antička metoda klasifikacije podrazumijeva kategorizaciju nauka prema kriteriju apstrakcije, u skladu s aristotelovskim mišljenjem. Ova metoda klasifikacije smješta najapstraktnije nauke na vrh piramide, smatrajući ih značajnijim od praktičnih nauka. Najvažnija stvar koju ovdje treba uočiti jeste pokušaj da se nauke odvoje, time što će se utvrditi njihova autonomija i njihov stepenovani poredak po važnosti.

Iako je većina muslimanskih učenjaka pod uticajem ove metode klasifikacije, a posebno oni koji su pristajali uz aristotelovsku filozofsku školu, neki su se trudili osigurati da njihova klasifikacija odražava islamski svjetonazor i njegove zahtjeve. Nalazimo da su, naprimjer, El-Farabi, Ibn Hazm, Ibn Haldun, Ibn el-Kajjim i Taškopru-Zade organizirali nauke u klasifikacijsku strukturu koja služi u obrazovne svrhe i u kojoj se, stoga, ogleda realistični pogled na nauke ponikle u islamskom okruženju. S obzirom na broj i raznovrsnost tih nauka, muslimanski učenjaci pokušavali su ih klasifikovati s foksom na obilježja svojstvena islamskom svjetonazoru. Ova obilježja su, naprimjer, logički zasnovani poredak, unutrašnja dosljednost, stepenovani nivoi važnosti, kontinuitet u sadržaju, komplementarnost, međuovisnost i ujedinjujuća usmjerenost na služenje islamskoj religijskoj istini.

Postoje bitne razlike između osnova klasifikacije koje koriste muslimanski učenjaci, kao i između njihovih epistemoloških škola. El-Farabi, naprimjer, pripada peripatetičkoj (aristotelovskoj) školi, El-Gazali predstavlja skolastičku i sufijsku školu mišljenja, dok Kutbuddin eš-Širazi dolazi iz iluminističke škole. Bez obzira na razlike, svi se oni slažu da je najviši nivo znanja znanje o Bogu Svemogućem, te da ljudi treba da teže sticanju drugih vrsta znanja u svrhu znanja Boga. Dakle, svi drugi oblici znanja treba da budu međusobno povezani, komplementarni i organski povezani sa znanjem o Bogu. Po mišljenju ovih učenjaka, činjenica da sve nauke potiču iz jednog Božanskog izvora čini temelj konačne integracije i jedinstva znanja.

Tekst predstavlja potpoglavlje knjige Fathija Hasana Malkawija “Epistemološka integracija: osnove islamske metodologije” koju je publikovao Centar za napredne studije 2017. godine. Tekst je objavljen uz saglasnost izdavača.

 algoritam.net 

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close