Piše: Akademik Slavo Kukić
Sjeća li se još tko Dijane Mijić? Vjerujem, rijetki! Radi se, podsjetimo, o tuzlanskoj tužiteljici koja je u javnosti ostala poznata po montiranoj seks aferi protiv trojice sarajevskih profesora. Uvažena tužiteljica je prije desetak godina preminula. No, time je onemogućen i postupak po optužnici da je koju godinu ranije lažirala dokaze i utjecala na svjedoke u procesu protiv optuženih sarajevskih profesora koji su kasnije, neki za života neki posthumno, oslobođeni krimena koji su im u montiranoj optužnici tovareni na leđa.
Čemu ovo podsjećanje? Zbog činjenice da su montirani procesi, koji u podtekstu imaju politički predznak, stvarnost i vremena u kojem živimo. U prilog tome, uostalom, a to je samo jedan u masi sličnih slučajeva uzduž i poprijeko BiH, svjedoče i sudski procesi na širem prostoru zeničkoga kraja, onom koji je, što se pravosudne vertikale vlasti tiče, pod ingerencijom zeničkoga općinskog i kantonalnog suda.
Prisjetimo se, recimo, procesa nekadašnjoj kantonalnoj ministrici pravde Romani Brkić. I kazne od sedam mjeseci tamnice ministrici čijom zaslugom su iz međunarodnih fondova osigurana sredstva za izgradnju zgrade Kantonalnog tužiteljstva i rekonstrukciju zgrade Osnovnog suda u Zenici. Gospođa ministrica je, tobože, pogodovala vlastitom mužu u nezakonitim radnjama koje je sam činio. A stvarni razlog juriša na nju je, tvrde Zeničani, bio u sasvim drugoj priči – u činjenici da je gospođa ministrica osporila godišnji izvještaj rada kantonalnog tužiteljstva i osporila natječaj kojim je izvjesnoj zeničkoj firmi osiguran milionski vrijedan posao. I stoga je morala platiti ceh.
Egzekutor je bila sutkinja zeničkoga općinskog suda koja je, brzo nakon obavljenog posla kojim je dokazala lojalnost zeničkoj političkoj bulumenti, za obavljeni prljavi posao i nagrađena. Bez da svoje sudačke sposobnosti potvrđuje u kantonalnom sudu uvažena je sutkinja, tvrde Zeničani, preko noći torpedirana iz općinskoga u Vrhovni sud Federacije.
O slučaju gospođe Brkić, istina, do sada nisam pisao. O nekim drugima, međutim, jesam. Pisao sam, recimo, o procesu vodstvu zeničkoga univerziteta, pokrenutom samo zbog toga jer su budućnost Univerziteta pretpostavili zahtjevu da ovom institucijom upravljaju prema nalozima tamošnje SDA kamarile. Pisao sam, potom, i o političkom procesu protiv zeničkoga gradonačelnika, procesu koji još uvijek prijeti njegovim trpanjem u zidine, ili zeničkoga ili nekog drugog kazamata. Do u detalje sam, na koncu, demistificirao politički proces Senaidu Begiću koji bi mogao poslužiti kao slučaj u poduci studenata o pravosudnom progonu onih koji pred bahatom vlašću nisu spremni klepnuti ušima.
U svemu tome, međutim, zanimljivi su još neki detalji. U pravilu su, recimo, u pogon stavljani isti tužitelji, u svim slučajevima za angažirane tužitelje zeleno svjetlo daje ista predsjednica kantonalnog tužiteljstva, po optužbi mjeru nelojalnima uzimaju isti suci itd. Ili, odrađeni posao pravosudnog discipliniranja ne ostaje nenagrađen. Predsjednica kantonalnog tužiteljstva je, recimo, bukvalno nezamjenljiva na toj poziciji, sudac općinskoga suda koji je uzeo mjeru Begiću meteorski je lansiran na poziciju šefa kaznenog odjela zeničkoga općinskog suda, a veliki je stupanj vjerojatnosti da će ga se istom logikom i dalje gurati – možda prema kantonalnoj, možda, baš kao u slučaju gospođe Radošević, odmah prema federalnoj ili državnoj razini pravosudne vertikale vlasti.
No, ni to nije sve. Zadnjih nekoliko dana u javnost je procurio još jedan detalj. U montiranje političkih optužnica uključivano je iz državnih institucija sve što se moglo uključiti. Pročitah, primjerice, u montiranje optužnice Begiću angažiran je nekadašnji inspektor federalnog MUP-a – a za odrađeni posao je također nagrađen lordovskim poslom u Elektroprivredi BiH.
Još važnije je da je godinama činjeno sve kako bi se gospodina inspektora poštedjelo pravnog progona. Izgleda, međutim, da je i tome došao kraj. Nedavno je, naime, federalno tužiteljstvo formiralo predmet protiv bivšeg inspektora jer je, zloupotrebljavajući poziciju u državnoj nomenklaturi, montirao Begiću kako bi ga se strpalo u zatvor – i za vjerovati je, bude li pravosuđe funkcioniralo kao zasebna vertikala vlasti, da će zbog toga i sam snositi posljedice.
No, što bi sve to imalo značiti Senaidu Begiću. Njemu je odrezana dvogodišnja tamnica i bukvalno je pitanje dana kada će ga u nju i strpati. Spasiti ga može isključivo Ustavni sud BiH. No, ni njemu se ne žuri. Apelaciju za preispitivanje izrečene presude Begić je podnio prije punu godinu. Do danas, nažalost, iz Ustavnoga suda ni riječi. Predmet, k'o biva, nije prioritet. Rješavat će ga, valjda, dok se u političkom procesu presuđeni iz tamnice vrati kući. To što će zbog političko-pravosudnih montaža sve to vrijeme ceh plaćati i on i njegova obitelj, to je Ustavnom sudu, ako dobro razumijem, potpuno nevažno.
Ali, u državi kojom upravljaju kriminalci ništa drugo se i ne može očekivati.
Patria
