S obzirom na način na koji se o Bakiru Izetbegoviću u medijima odašilju brojne “informacije”, sasvim je irelevantno posezati za argumentima, govoriti o njegovim zaslugama ili propustima. Diskreditacija se ima automatski prikačiti na pleća novom kandidatu za Predsjedništvo BiH. Odluka je očito pala, kandidata SDA treba ukloniti po svaku cijenu. Kako i na koji način, nije važno. U cijelom tom kolopletu računa se da će među Bošnjacima za takav naum imati značajan broj pristalica
Ako kažemo da se u političkoj kampanji, koja se uveliko osjeti, neće birati sredstva, nismo otkrili ništa naročito novo, nešto s čime se ranije nismo suočavali. Ipak, razlike uvijek postoje i izvjesno je da se one neće iscrpljivati u nijansama, nego u jednom već uočljivom radikalizmu koji definitivno uspostavlja načelo bezobzirnosti kao jedino načelo političkog djelovanja. Ono što je posebno interesantno jeste činjenica da će pripreme glasačke mašinerije biti najdrastičnije kod izbora članova budućeg Predsjedništva, iako se ta funkcija iz perspektive ovlaštenja čini manje važnom. Istina, u slučaju spomenutog opredjeljivanja treba podvući da se u ovom slučaju ima misliti isključivo na stolicu u kojoj će sjediti budući predstavnik Bošnjaka. Oko druge dvije neće se posebno ratovati. Što se bošnjačke tiče, može se bez ustezanja reći – rat je već počeo!
Ništa novo, također bi se moglo reći. Ipak, ovoga puta izbor bošnjačkog člana Predsjedništva neće biti prvenstveno “bošnjačko pitanje” spram kojeg će politički prvaci drugih dvaju naroda biti ravnodušni. Ovoga puta takvu vrstu utjecaja neće zaobići čak ni najgrlatiji zagovornik navedenog izbornog pravila, aktuelni član Predsjedništva i lider HDZ BiH Dragan Čović. Njega itekako zanima izbor bošnjačkog člana Predsjedništva, kooperativni saradnik s kojim se neće pretjerano zamajavati, koji mu neće praviti probleme u ostvarenjima vlastitih nauma. U kome ga prepoznaje, manje je važno, ali da ga priželjkuje i da čini sve kako bi ga dobio, to je više nego očito.
Iz perspektive samog karaktera prigovora na Izetbegovićevu adresu više je nego jasno da su se Čović i Dodik opredijelili za Fahrudina Radončića. Čak ni Dodik u njemu ne vidi personifikaciju Donalda Trumpa, kako se Radončić u banjalučkim Nezavisnim nedavno predstavio, i ne strahuje da bi ga eventualno, nakon postojećih američkih sankcija, još mogao i bombardirati. Dodik, naime, dobro zna da Radončić bombardira samo Bošnjake.
U takvom naumu Čović i Dodik imat će i podršku velikog broja medija, koji se već uveliko trude da aktuelnog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića predstave kao osobu iz čijeg okruženja niko, ma o kome god da se radilo, ne bi smio zaposjesti mjesto u novom sazivu državnog Predsjedništva. Zato se “logika” na kojoj se prvi čovjek SDA Bakir Izetbegović diskreditira u svakom pogledu ima automatski prikačiti na pleća novom kandidatu. Zvuči paranoično, ali je, nažalost, baš tako. S obzirom na način na koji se o Izetbegoviću u medijima odašilju brojne “informacije”, sasvim je irelevantno posezati za argumentima, govoriti o njegovim zaslugama ili propustima. Odluka je očito pala, kandidata SDA želi se ukloniti po svaku cijenu. Kako i na koji način, nije važno. U cijelom tom kolopletu računa se da će među Bošnjacima za takav naum imati značajan broj pristalica.
Što se Izetbegovića tiče, on bi morao biti načisto da će ovoga puta upasti u igru koja ne poznaje bilo kakva pravila, pomiriti se sa stanjem da sve što izgovori i predoči, ma kako to bilo jasno i precizno, biti podložno da se i drugačije protumači. Uostalom, igra je već počela. Zar on prilikom susreta s Čovićem u Mostaru, na kojem je potencirano pitanje hrvatsko-bošnjačkih odnosa, nije jasno rekao šta je njegov uvjet za razgovore: “Ja sam im kazao šta je preduslov s moje strane, a to je da ne postoji nikakva priča o podjelama ili nekim novim entitetima ili referendumima”, rekao je Izetbegović. Predsjednik Demokratske fronte Željko Komšić zagalamio je na njegove riječi, uz neviđeno medijsko gostoprimstvo: “Tražimo Izetbegovićevo izjašnjenje: U čije ime daje Čoviću treći entitet?!” Veze s vezom nema, rekli bismo, ali u medijima prolazi.
To što je u pitanju klasična inverzija sadržaja, više od manipulacije, nije zasmetalo ni Reufu Bajroviću da na račun Izetbegovića iznese još teže optužbe: “Izetbegović za večeru prodaje državu.” Bajrović je vlastito “viđenje” još ojačao opservacijom da je “Izetbegovićeva pamet očito otputovala za Osmanskim carstvom 1878. i nikad se nije vratila”, računajući valjda da sam Bruxelles osluškuje njegove riječi, držeći da na taj način daje dovoljno argumenata instrumentima kojima mjere snagu odanosti evropskim vrijednostima.
Spomenuti će način diskreditacije, nesumnjivo, biti važan segment u predstojećoj kampanji, u kojoj će svi zainteresirani za funkcije veliku pažnju pridavati “evropskom stajlingu”, privremenim skidanjima opanaka, šubara i sličnih odjevnih detalja. I taj je dio, također, otpočeo. Član Predsjedništva BiH prijeti Europi da neće sigurno hodati ulicama naslov je teksta koji se nedavno mogao pročitati na jednom razvikanom portalu, ispod kojeg je sugestivno odabrana fotografija Izetbegovića s turskim predsjednikom. Kako bi se ogradio od klasične izmišljotine, dobro znajući da je efekt već postigao jer značajan dio čitalaca čita samo naslove, autor unutar njega pravi “male” korekcije, te podsjeća: “'Nećete moći sigurno hodati ulicama’, poručio je turski predsjednik Europljanima. Poručio je to, u jednu ruku, i bošnjački predsjednik, odnosno predsjednik BiH, jer je Recepa Tayyipa Erdogana svojevremeno Bakir Izetbegović proglasio predsjednikom BiH. Bez razloga i bez pameti svrstavamo se još jednom u koš kojem ne pripadamo.”
Logika zaključivanja bez presedana, rekli bismo. No, kako god da se uzme, ništa novo?! Uobičajene smicalice da se drugom u usta stavi ono što nije rekao. Bakir Izetbegović bi, međutim, ukoliko se iole unosio u očeva iskustva, morao znati da je on bio tema identične hajke. Čovjek je vrlo jasno izrazio bojazan da će oni koji su u ratu bili prvi, borci i patrioti, u miru doći na začelje, tj. da će njihova čelna mjesta zauzeti tajkuni koje će iznjedriti privatizacija. Ali, manipulanti javnim mnijenjem javnosti su gebelsovski podvalili priču o “zlatnim kašikama”, koja mu nije bila ni na kraj pameti, a kamoli jezika. Već dvadeset i pet godina uporno se govori da je Franji Tuđmanu “nešto dao”, iako još niko ne pokaza šta, gdje i koliko. Još se manje potrudiše da javnosti predoče dokument koji bi isto dokazao. U čemu je onda problem?
U tome što ga je, iako pritješnjen užasavajućim stanjem u kojem se nalazila zemlja, znalački politički mudro preveslao, na kraju ga ničim ne počastivši, uvjeren da na to i nema pravo, što se za Franju u njegovoj nezajažljivoj gladi za teritorijem ne bi moglo reći. To što ni za četvrt stoljeća niko nikada nije predočio dokaz, za one koji i dalje javnost uvjeravaju da je “nešto potpis'o”, ne predstavlja problem. Njima, uostalom, dokazi nikada nisu ni trebali. Jer, što će im dokazi kad postoji “osnovana” sumnja?! Kako 1983. godine, tako i danas.
